Naprosto je to tako, i vjerojatno nije samo hrvatski specifikum, da za posjeta svjetskim metropolama hrlimo u muzeje i galerije, dok smo doma jednostavno zaboravili da postoje.

A šteta je, jer često su to postavi koji kriju višeslojnu priču koja otkriva štošta i vabi da proširimo svoje interese.

U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, sve tamo do pred kraj kolovoza, vrijedi posjetiti izložbu »Izbliza« posvećenu očuvanju, zaštiti te konzerviranju i restauriranju modernih i suvremenih umjetničkih djela, baš kao što se vrijedi kući vratiti s knjigom u ruci istoimenog naziva.

Zapravo, trojezično je i ime izložbe i naslov knjige »Od blizu/Izbliza/Up Close«, jer se radi o trudu naših i slovenskih stručnjakinja za ovo područje, područje o kojem je i detektivskog rada, i znanstvenog pristupa, i strasti i privilegije da se neke od najvrednijih djela suvremene umjetnosti drže u rukama i da im se podari neki novi život.

Teško do informacije

Na vratima MSU-a dočekuje nas Mirta Pavić, konzervatorica restauratorica i voditeljica Odjela zaštite i restauracije MSU-a, ona koja je autorica izložbe i ona koja je autorica knjige zajedno sa slovenskim kolegicama Tamarom Tiček Pečak (ALUO, Ljubljana) i Nadom Madžarac (MG+MSUM, Ljubljana).

»Pitajte me što god hoćete«, sa smiješkom će Mirta.

A nama pogled pao na reljefe Vaske Lipovca, na likove dame i mornara koji momentalno čovjeku poprave dan.

– Vasko je puno radio po narudžbama, osobito za hotele i banke jer je, kao što je napisala Marina Tenžera u jednom tekstu, bio umjetnik koji je učinio svijet sretnim.

I hotel Epidaurus u Cavtatu ga je tako angažirao da im opremi prostor šanka i recepcije – priča Mirta.

U startu golica maštu ako ništa, kako se u ‘prezrenom’ socijalizmu pazilo na sve, pa i na to da su šankovi opasani dobrom umjetnošću.

Priča, međutim, ide dalje u nekim detektivskim pravcima i to onog trena kada je Mirtu nazvao Vaskov sin Mario Lipovac koji vodi Atelje »Vasko Lipovac« u Splitu.

– I veli: »Mirta, došli su reljefi iz Cavtata. Izgleda da su iz hotela Epidaurus. Došla su četiri, dva su u lošem stanju. Hoćete ih pogledat!?« – priča Mirta.

Vasko Lipovac je, kaže Mirta, za preko 95 posto svojih radova radio makete prije finalnog rada. Našla se tako i jedna mala maketa reljefa u Ateljeu.

– Međutim, kako se radilo o hotelu, posumnjali smo da to sigurno nisu samo ova četiri komada, nego da iza toga ima i nešto više.

Ali jako teško je bilo doći do informacije. Čak i onaj koji je poslao Ateljeu Lipovac ova četiri reljefa, nije htio reći svoj identitet – kazuje Mirta.

Trebalo je istražiti štošta, vratiti se u godine kad su reljefi ukrasili prostor oko velikog šanka hotela.

– Kontaktirali smo Luciju Aleksić, kustosicu te tzv. izložbe u hotelu Epidaurus i shvatili smo da je tih reljefa bilo više – veli Mirta.

Njen kolega s Umjetničke akademije u Splitu Mladen Čulić uspio je zatim online pronaći propagandni letak, brošuricu hotela Epidaurus iz 1974., na kojem se na maloj sličici vidi i šank.

– A onda smo kopali i kopali dalje i našli na eBayju čovjeka iz Njemačke koji je prodavao razglednicu na kojoj se vidi šank hotela Epidaurus i reljefi uokolo njega.

Vjerojatno je tada tamo ljetovao, ili netko njegov, pa je poslao razglednicu. Detektivi. I to je, evo, dio našeg posla – smiješka se Mirta.

Na osnovi te razglednice i slika što su je ‘detektivima’ ustupili Lipovčevi sinovi ustanovilo se da je reljefa bilo gotovo sigurno 17.

– Uspjeli smo čak rekonstruirati i tipologiju mornara i dama, jer nisu svi isti. Ima ih i drukčijih od izloženih koji nisu spašeni, odnosno ako i jesu, vjerojatno se nalaze u nečijem domu u Cavtatu – zaključuje Mirta.

Istraživanje karantene

Uf! Jedan benigan pogled na vesele Vaskove mornare i razvila se napetica.

– Reklo bi se, ako imaš problema s pronalaženjem vrijednih djela, zovi Mirtu – velimo.

– Da, što se tiče suvremenih umjetničkih djela – na to će Mirta.

A kad smo već kod Vaska Lipovca, tik do spomenutih reljefa je izložak, odnosno izlošci, koji pričaju priču o njegovoj skulpturi koja je jednostavno nestala 70-ih, da bi se ‘čudom’ našla i to i zahvaljujući jednom domaćem igranom filmu.

Novinar na izloženoj fotografiji prepoznaje kvart, beton Splita 3, a vidi i Vaskovu skulpturu u prostoru makar se ne sjeća da ju je uživo tamo ikada vidio.

A napravio ju je Vasko Lipovac jer je smatrao da se skulpturama može oplemeniti prostor, nova naselja u kojima nema ni travke ni drveta.

– Nakon toga naš prijašnji ravnatelj Davor Matičević izlaže ovu skulpturu »Prijedlozi prostoru« koja je visoka tri metra, a široka 60 centimetara na Plastex artu 1975.

Nakon toga joj se gubi svaki trag. No, dolazi izložba u MoMA-i »Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948-1980« i MoMA traži maketu baš ove skulpture – veli Mirta.

Zove je opet Mario Lipovac. MoMa hoće maketu, ali maketa je u jako lošem stanju, a skulpture jednostavno nema. Maketa se u dva tjedna nije mogla restaurirati, samo gdje je izvorna skulptura, velika i načinjena od poliestera!?

– U međuvremenu Danilo Šerbedžija snima film »Tereza 47«. I u filmu, u jednom kadru, stoji Lipovčeva skulptura »Prijedlozi prostoru«.

Za tu priliku načinjena je replika od stiropora i postavljena u Splitu 3, ali i dalje ne znamo gdje se nalazila izvorna skulptura – veli Mirta.

Možda se još ne bi znalo da Mirtu put nije odveo u pravu pravcatu ‘karantenu’.

– Tako zovemo prostor u kojem držimo radove koji su ostali od umjetnika, nisu došli po njih, ili se ne zna tko je vlasnik. Tu ulazim valjda svakih pet godina, jako rijetko, jer nemam tamo što raditi osim ako nešto ciljano ne tražim.

Ne sjećam se što sam tražila, ali vidim ogroman sanduk. Bilo mi je sumnjivo, otvorim sanduk, a unutra »Prijedlozi prostoru«, izvorna skulptura koja je ostala Matičeviću ‘75. godine – kazuje Mirta.

Ideja u tom trenutku

Pa je skulptura vraćena Lipovcima i eno je u Ateljeu »Lipovac« kako je i red, na veliku radost svih koji su u njenom pronalaženju sudjelovali.

Tu je sada već i laiku od novinara jasno da ono konzervatorica restauratorica ne pokriva sve čime se Mirta i ljudi poput nje zapravo bave.

– Kada je riječ o suvremenoj umjetnosti, naš posao više nije onaj skriveni, intimni posao u ateljeu, već on postaje jako dinamičan.

Tome je tako zato što komuniciramo s umjetnicima, što s njima u hodu rješavamo sve nastale probleme, što naša otkrića i analize pomažu kod interpretacije djela i zato što mi uglavnom odlučujemo o načinu izlaganja mnogih djela na izložbama.

Kustosi to od nas očekuju, jer nije uvijek lako uskladiti principe izlaganja i zaštite, a budući da smo mi muzej, dužni smo paziti na to da radovi budu zaštićeni i prilikom izlaganja.

Mi smo zapravo ovom izložbom pokušali pokazati sve aspekte našeg posla, od etičkih dilema, tih detektivskih poslova i načina izlaganja, do samih zahvata koji su dosta zanimljivi na ovoj nekonvencionalnoj građi u nekonvencionalnim materijalima kao što je na primjer ovaj kruh – ističe Mirta dok suptilno usmjerava našu pažnju prema štruci kruha u koju su zabodeni poveći čavli.

Samo, ajde da prije ‘riješimo’ jednu novinarsku zabludu.

– Uvijek mi se činilo da restauratorima paše da ih nitko ne vidi i ne čuje dok u miru rade. Očito mi se krivo činilo – velimo.

– To se možda odnosi na tradicionalnu umjetnost gdje se radi mirno u ateljeu. Meni je to bilo dosadno. Ja sam željela raditi nešto što je promjenjivo i dinamično, a u ovom poslu sa suvremenom umjetnošću svaki dan je novi izazov.

Nema iste metodologije koju možeš primijeniti na sve radove. Svaki dan otkrivaš nešto novo. Čak i kad je riječ o istom umjetniku kao što je na primjer Knifer, nema rutine.

Nema šanse da pet njegovih slika konzerviraš i restauriraš na isti način. I to je ono što mene drži – priznaje Mirta.

Ali, tko je onda, kad pričamo o suvremenoj umjetnosti, kriv za tu svekoliku dinamičnost, promjenjivost, izostanak rutine!?

– Suvremeni umjetnici eksperimentiraju. Njima tehnologija nije važna, njima nije važna dugovječnost. Njima je važno izraziti ideju u tom trenutku.

Iznimka je recimo Stupica koji je vrstan tehnolog. Ali, što se tiče umjetnika koje mi čuvamo u našem fundusu, uglavnom su to eksperimenti.

Čak i kad je riječ o tim meditativnim postupcima kao kod Knifera koji nanosi tanki sloj na sloj, sloj na sloj na svakoj slici, opet one u tom procesu imaju svoju osobnost, svaka je za sebe i svaka reagira drugačije, kao živi organizam – naglašava Mirta.

Sve spomenuto dio je razloga zbog kojeg je, kako kaže Mirta, u suvremenim muzejima sve timski rad.

– Ne možemo jedni bez drugih. Praksa je pokazala da moramo usko surađivati baš svi, umjetnici, kustosi, muzejski tehničari, industrija boja, industrija materijala… – ističe Mirta.

Trojezična monografija

Zbog toga je trojezična monografija, pisana na hrvatskom, slovenskom i engleskom jeziku, toliko važna.

– Monografija je rezultat dugogodišnjeg projekta koji je započela Akademija za likovnu umjetnost i oblikovanje Sveučilišta u Ljubljani u suradnji s Modernom galerijom u Ljubljani, a kako tamo predajem i često surađujem s njima, i mene su pozvali u projekt.

Nakon niza godina došli smo do zaključka da je vrijeme da napravimo ovakvu knjigu, prvu takvu na našem području jer se kod nas do sada još nitko nije uhvatio u koštac s objavljivanjem nečega što govori o očuvanju moderne i suvremene umjetnosti.

Mislim da je to veliko i važno, jer u knjizi je jako puno podataka i smjernica i za studente, i struku, i kustose, i istraživače i širu publiku.

Knjigom demistificiramo način na koji su neka djela nastala, njihovo značenje, objašnjavamo kako pristupiti tim djelima, što je sve pritom važno, tu su intervjui s umjetnicima…

Naša struka ima taj privilegij da smo jedini koji imamo fizički dodir s umjetninom i možemo tako na neki način ući u proces njenog nastanka. To nitko nema, samo mi – kaže Mirta.

A nas, evo, i do onog kruha koji je fascinantan zbog malog milijuna razloga, evo, recimo zbog svojih godina.

– Preko 40 godina je on u našem fundusu – ističe Mirta.

I izgleda sjajno, u boljoj formi od 55-godišnjaka koji u njega bulji.

– To je najbolji primjer kako uvjeti muzejskog čuvanja mogu utjecati na produženje životnog vijeka jedne ovakve umjetnine.

Ovaj rad je sastavljen od organskog materijala, brašna i škroba, i naravno da nije izvjesno da će postojati zauvijek, ali i oko toga je satkana jako zanimljiva priča – veli Mirta.

Ističe ponajprije Mirta kako izloženi kruh nije samo skulptura, odnosno objekt, njego je, kako kaže, u njega utkana akcija pribijanja.

– On je puno više od ovog što mi ovdje vidimo i samim tim asocira na religioznu temu, ali i na kruh kao osnovnu hranu – objašnjava Mirta.

Slika je mrtva

Sve je taman tako da je posve jasno kako umjetnina nije izgubila na značenju nimalo u ovih 40 godina svoga postojanja. Pa kad su onomad restauratori primijetili na kruhu tragove plijesni i mušice, shvatili su da nešto moraju napraviti.

– Prva stvar je bila nazvati gospodina Rašu Todosijevića, autora ovoga rada, koji je inače pionir konceptualne umjetnosti u Jugoslaviji.

Rekli smo mu što se dogodilo s kruhom i da bi ga pokušali konzervirati, a on nas je nasmijao jer je k’o iz topa rekao: »Ma nema problema, pa ja ću vam poslati novi kruh.«

Onda smo mi rekli da bismo željeli sačuvati ovaj naš zato jer je u njemu ta akcija, u njemu je sva ta konceptualna priča.

Ako zamijenimo štrucu ona gubi identitet, više to nije to, nije autentičan komad. Onda se on začudio da je uopće moguće konzervirati taj kruh!? – priča Mirta.

Todosijević je bio u nevjerici da se takvo što uopće može i oduševljen što će netko to pokušati. Dao je svoju suglasnost i kruh je spašen. A da bi ga spasili, sačuvali, valjalo je najblaže rečeno djelovati interdisciplinarno.

– Zamolila sam svoju kolegicu Jasnu Jablan koja radi na Zavodu za analitičku kemiju Farmaceutsko – biokemijskog fakulteta da napravimo istraživanja što je s tim kruhom.

Kad je doktorica znanosti došla ovdje, rekla je: »Mirta, što je ovo!? Kakav je to umjetnički rad?« (smijeh). Ali, malo po malo kako smo počeli zajednički raditi, sada ona posjećuje suvremene muzeje jer se i njoj približio taj svijet – smješka se Mirta.

Takva je ta suvremena umjetnost, taman takva da Mirta ima pravo kada kaže da itekako može biti zanimljiva i publici koja nije stručna ako joj se na pravi način približi.

Mirtu je vrijedilo pitati i što je od izloženog njoj najdraže. Ni trena nije ona dvojila, jer njen osobni afinitet oduvijek su monokromi. Na izložbi je tako i rad Gustava Gnamuša i rad Julija Knifera.

– Zašto mi je ovaj dio izložbe najdraži? Zato što ova dva monokroma zahtijevaju sasvim različit pristup u konzerviranju i restauriranju – objašnjava Mirta.

– A na prvu se čini laiku da je to najlakši zadatak na svijetu – naivno će novinar.

– To svi kažu, a to je jedan od najtežih i ponekad nepremostivih zadataka za našu struku, ovako čistu površinu zadržati netaknutom. Jer, kod monokroma struktura i izgled površine daju značenje slike i njezina su poruka – ističe Mirta.

Na Gnamuševoj retrospektivi 2020. u Modernoj galeriji u Ljubljani jedan je posjetitelj oštrim sječivom zarezao sliku. Konzervatori su našli rješenje i sanirali rez na slici, ali tada se javio autor, nažalost danas pokojni Gnamuš.

– Rekao je da je on onaj koji slika prazninu i da shvaća zašto se rez dogodio. Dogodio se, kako je kazao, jer ljude praznina plaši. Još je rekao i da koliko god slika bila profesionalno restaurirana, ona je za njega mrtva jer na njoj nema više praznine.

Rez je unio puninu, a restauracija još tome pridonijela. Slika više nema svoju funkciju, svoju poruku. Ona više nije ono što je želio da bude. Prema tome, slika je mrtva – priča Mirta.

Ispričati priču

Ako ste te sreće da vas Mirta vodi kroz izložbu, naučit ćete svega o Juliju Kniferu i njegovu radu, jer Knifer je njena pasija i onaj na čijem djelu je magistrirala.

S druge pak strane nije uopće nemoguće da vas impresionira rad Gabrijela Stupice kojem morate prići vraški blizu da pojmite kako su dijelovi koji izgledaju poput kolaža isječaka iz novina zapravo rukom rađeni do najsitnijeg detalja.

Svakojakih materijala je na njegovim slikama, ima tu i papirnatih figura što ih je na slike pribadačama stavljao s namjerom da budu pomične, taman da konzerviranje tih figura bude nesumnjiv izazov.

Izazov su i materijali i nova saznanja o njima pa ako se u vrijeme kada je Marija Ujević Galetović svoja tri muškarca u prirodnoj veličini što stoje pred ogledalima radila u poliesteru jer su početkom 80-ih smatralo da je to jedan od najizdržljivijih materijala, vrijeme je pokazalo drukčije, da je i poliester krhak i podložan promjenama.

Fali i starih zanatlija za izradu sitnih nekih detalja, ali ako se hoće spasiti umjetnina, mudro ju je dati u ruke stručnjacima MSU-a.

– Kopka me pitati za savjet, kako sačuvati umjetninu, neko vrijedno platno, ako ga čovjek kod kuće ima – velimo.

– Nikad ne izlagati svjetlu na način da sunčevo svjetlo pada direktno na umjetninu, jer kad nastupe fotokemijske promjene, nema natrag. Nikad držati sliku iznad radijatora niti ispod klime – kratko će Mirta.

Negdje pri kraju obilaska Mirta nam pokazuje kako su njene slovenske kolegice napravile različite figure, teksture, reljefe da slijepima i slabovidnima dočaraju motiv ovčica s Jakopičeve slike.

– Međutim, kada smo pitali ljude koji su došli na izložbu koji je najbolji način da raspoznaju motiv na slici, rekli su: »Niti jedan bez priče.«

I baš se to u MSU-u dogodilo izložbom, a i knjigom »Izbliza«. Ispričala se priča da je bolje vidimo, da je bolje razumijemo i da se bolje osjećamo.

Mrvu bolji uvjeti za rad

Odjel zaštite i restauracije MSU-a broji troje zaposlenih, a da ih je i dvostruko, malo bi bilo. A nije da se na odsjecima umjetničkih akademija ne školuju konzervatori restauratori, no jako je malo prilika za zapošljavanje.

S druge strane, naša je konzervatorsko-restauratorska struka itekako ravnopravna u svijetu, a posao je takav da je suradnja s najpoznatijim svjetskim muzejima česta.

Ono što Odjelu treba jesu mrvu bolji uvjeti za rad, baš kao što cijeloj muzejskoj struci u Hrvata trebaju depoi, kvalitetni, veliki, novi, jer postojeći su puni.

Suvremena umjetnost nije baš user friendly

Autori izložbe željeli su i posjetiteljima pružiti tu mogućnost da mogu osjetiti materijale kojima su umjetnine rađene. Jer, kako kaže Mirta, što je više osjetila uključeno, to bolje možemo razumjeti djelo.

– Znamo da suvremena umjetnost nije baš user friendly i da se ljudi obično uplaše ne znajući što nešto znači. Mi smo pokušali demistificirati i ta značenja i objasniti ljudima o čemu govori pojedini rad, ali i da ga i dodirom mogu osjetiti.

Imamo i zvučne interpretacije na koje se spojiti može putem QR koda, pa smo kroz glazbu koju su skladali studenti Muzičke akademije u Ljubljani i koja je prilagođena svakom djelu, ukratko ispričali što rad predstavlja i o čemu je riječ – pojašnjava Mirta.

– Znači, sve ove umjetnine su prijateljski raspoložene!? Nema zlih umjetnina? – pitamo.

– Jesu, apsolutno. Zlih umjetnina nema – smije se Mirta.