Pod nazivom Morski lahor obuhvaćen je izbor aktova iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti sa željom da izložba u vrućem urbanom okruženju kontinenta prizove svježinu morske obale. Plaže su prostori u kojima proživljavamo oslobađanje od stege odjeće, a tjelesnost postaje otvorena svačijem pogledu.

Ovakvu, po tradicionalnim moralnim kanonima proskribiranu tjelesnost na masovnoj skali uživamo u modernoj epohi, a prije toga je u zapadnom civilizacijskom krugu nakon antike kultura tijela tolerirana i prakticirana jedino u umjetničkim atelijerima za potrebe vježbe ili izvedbe umjetnina namijenjenih intimnoj atmosferi spavaćih soba ili herojskih povijesnih kompozicija.

Izložba obuhvaća djela nastala u rasponu od 1907. godine do danas, izvedena u mediju ulja na platnu, bronci i mramoru te crno-bijeloj fotografiji. Izložba je uz dvije iznimke postavljena kronološki, te kao i dva prethodna postava umjetnina iz zbirke NMMU-a u Galeriji Artmark osmišljena s namjerom predstavljanja bogatstva i raznolikosti nacionalne likovne produkcije i muzejske zbirke.

Koncept izložbe potpisuje Branko Franceschi, dok su kustosi Tatijana Gareljić i Željko Marciuš.

Prvo kronološko odstupanje je postav slike Vrijeme (Sad je hora) Roberta Auera iz 1925. među umjetnine izvedene u prethodnoj dekadi zbog spoja anakrone likovnosti i stilizacije modela u skladu s tadašnjom modom i dekadentnom senzualnosti.

Drugo je postav fotografije Emil i Eva Sandre Vitaljić iz 1999. godine u koridoru Galerije koja temu izložbe kontekstualizira unutar vizualnog diskursa bliskog suvremenoj svakodnevnoj masmedijskoj komunikaciji.

Izbor umjetničkih djela predstavlja brzi razvoj interpretacije motiva ljudskog tijela tijekom dvadesetog stoljeća. Počinje s još uvijek akademskim studijama nagog, prvenstveno ženskog te u većoj ili manjoj mjeri senzualnog tijela s početka 20. stoljeća koje naginju verizmu, preko slobodnijih formi nadahnutih kubističkim i ekspresionističkim istraživanjima u međuratnom periodu, pa sve do izraza egzistencijalističke tjeskobe i neoklasičnih tendencija u periodu poslije Drugog svjetskog rata.

Već spomenuta fotografija Sandre Vitaljić, osim reinterpretacije motiva Adama i Eve kao jedinog dozvoljenog akta u srednjem vijeku, predstavlja afirmaciju ženskog pogleda u odnosu na cijelu povijest dominacije muške optike što se nadasve odnosi na temu akta, kao ključnu promjenu u vizualnoj kulturi dvadesetog stoljeća.

Umjetnici: Bela Čikoš Sesija, Ivan Meštrović, Ivan Tišov, Juraj Škarpa, Miroslav Kraljević, Petar Dobrović, Robert Auer, Robert Frangeš Mihanović, Vladimir Becić, Vlaho Bukovac, Frane Cota, Ivo Kerdić, Ivo Režek, Jozo Turkalj, Marijan Trepše, Marino Tartaglia, Mila Wod, Milivoj Uzelac, Omer Mujadžić, Sava Šumanović, Frano Kršinić, Kosta Angeli Radovani, Ljubo Ivančić, Raul Goldoni, Slavko Kopač, Slavko Šohaj, Vjekoslav Rukljač, Željko Hegedušić, Ivan Sabolić, Josip Klarica, Sandra Vitaljić