RIJEKA – Sljedeći će tjedan, 15. veljače, u Galeriji Kortil biti izložena nova platna riječkog slikara Maura Stipanova. Izložba, novi ciklus »Nebo/Il Cielo«, predstavit će tridesetak slika, ulja na platnu, kroz koja umjetnik razmišlja o misteriji neba koje predstavlja kao slobodu, ali i kao okvir. U ateljeu, okruženi platnima, razgovarali smo o ideji koja ga je potaknula na ovaj treći dio njegove trilogije. Prisjetimo se, sve je započelo 2016. godine izložbom »Introspektiva/Introspettiva« s temom smrti, a nakon četiri godine uslijedila je »Jungla života/Jungla della vita«, s temom čovjeka i prirode u središtu zanimanja. Trilogiju će završiti upravo izložbom »Nebo/Il Cielo« koju predstavljaju monokromna, tamna, uokvirena platna.

Pred otvaranjem ste nove izložbe koju ste nazvali »Nebo/Il Cielo«. Što ona predstavlja, na što ukazuje? Koliko dugo je nastajala?

– Istina je da sam pojam neba počeo obrađivati kad sam spremao izložbu »Šetnja /Passeggiata« u Muzeju grada 2018. godine. Ovo sadašnje »Nebo« nastalo je relativno brzo, u tri, četiri mjeseca intenzivnog rada krajem 2020. godine. Zadnjih desetak godina, pa možda i više, uglavnom svoj slikarski rad vežem s onim što čitam i onim što me zaokuplja. Počelo je s nebom iznad Učke koje i je najzanimljivije za nas Riječane, a ponekad i prilično vizualno turbulentno. Na nebu je često i predstava, bilo noću ili danju, bilo da je sunčano, oblačno ili kišovito. Nebo je i scenografija, kulisa nad našim glavama kojoj i najčešće i ne pridajemo pažnju, pogledamo ga samo kako bismo predvidjeli vrijeme. Kao i svaka kulisa, ograničena je vidnim poljem, jednim kadrom, ali i nedokučivosti za naš intelekt. Na području slikarstva od srednjovjekovne umjetnosti, preko renesanse, baroka i romantizma, na njemu se odvija onoliko borbe i dinamike koliko i na samoj zemlji. Sjetimo se samo djela Giotta, do primjerice Constablea i Turnera. Lijepa je i misao Kanta koja govori o »zvjezdanom nebu iznad nas i moralnom svijetu u nama«, kao slika koja ukazuje na naše limite i naše želje, ali i beskrajno neznanje onog što je iznad nas i u nama. Odavno volim Gorgijinu misao – kako ništa ne postoji – a kad bi nešto i postojalo, ne bi se moglo spoznati – i ako bi se moglo spoznati, ne bi se moglo iskomunicirati.

Trilogija s početkom od kraja

Tema je uslijedila kao treće poglavlje razmišljanja o životu i egzistenciji, putovanja prema spoznaji. Zanimljivo je što ste na to putovanje krenuli 2016. godine s temom smrti, odnosno od kraja. Kako biste to komentirali?

– Da, ispada svojevrsna trilogija sa slučajnim početkom od kraja. Jako sam kasno shvatio da smrt postoji i kako je ona sastavni dio života. Smrt je sigurna i konačna postaja svakog čovjeka, putovanje u beskonačnost, bio on siromašan ili bogat, moćan ili prosječan… Nakon smrti roditelja počeo sam razmišljati o toj temi i prvu sam izložbu na tu temu imao 2009. godine u Malom salonu.Tema smrti nije samo medicinska tema, već i temeljna ljudska filozofska tema iz koje proizlaze sve ljudske aktivnosti. Počevši od umjetničke kreativnosti, rata, politike i ekonomije. Proanaliziramo li dublje, u svakoj manifestaciji je u pozadini smrt. Dvojac Severino – Leopardi doveo me je do bavljenja tom tematikom. Nema ničega što ulijeva veći strah u čovjeka od boli i smrti. Činimo sve kako bismo ih udaljili što dalje od nas. Dovoljno je prisjetiti se kako su ljudi, kad još nije postojao »pojam smrti«, ukopavali svoje bližnje u fetalnom položaju i premazivali ih bojom zemlje u pokušaju oživljavanja mrtvog tijela. Ja to tumačim kao prvi slikarski performans i prvi čin ljudske kreativnosti. »Artes est meditatio mortis continua« (Umjetnost je neprestano razmišljanje o smrti). Pojam kraja je uvijek zagonetno pitanje – ima li ga uopće, i ako ga ima, u kojoj se formi predstavlja, bez obzira je li to materijalni ili kozmički kraj.

Život za vas predstavlja »Junglu«, riječ koja asocira na avanturu življenja, odnosa, opasnosti, ali i iskustvo ljepote, sreće. Kako »Jungla« dovodi do »Neba«?

– Ako je istina da život nastaje iz kaosa, kao što to tumače mitovi, pa i stari filozofi, ali i današnji znanstvenici koji objašnjavaju kako je život nastao od zvjezdane prašine, odnosno mikročestica, normalno je što je čovjeka oduvijek nebo fasciniralo, ali i istovremeno kod njega izazivalo strah i osjećaj božanskog misterija. Privlačnost prema nepoznatom, prema svijetu koji ne vidimo, osim mikroskopom ili teleskopom, otvara nam misao koja upućuje da možda postoji realnost koja je realnija od ove koju mi promatramo. Ideja JUNGLE ŽIVOTA je nakon teme SMRTI proizašla iz interesa ponovne i vječne teme ljudskog ponašanja, evolucije, darvinizma i nekih suvremenih evolucionista. Vjerojatno je put od JUNGLE ŽIVOTA do NEBA bio neminovan, jer nebo i spaja ŽIVOT i SMRT. A, i samo nebo je pojam gdje se sve događa. Za vjernike je ono Bog i vječni život, za astrofizičare, umjetnike i pjesnike beskonačnost što i mene osobno najviše intrigira. Dovoljno se zamisliti da PRAZNINA prije »big banga« nije što i NIŠTA. Da slobodno nanošena boja na platno nije nešto bezveze – ništa, kao ni praznina između dviju nota (pauza) nije NIŠTA. Ili nula koja u sebi ima sve – i plus i minus brojeve.

Rad iz ciklusa »Nebo/Il Cielo«

Sistem, okvir, kavez

Vezano za novu izložbu spominjete i pojam okvira. Smatrate li kako svi imamo okvire, kao pojedinci i kao društvo?

– OKVIR u širem i užem smislu je svuda prisutan, od onog banalnog materijalnog okvira kod opreme slike, do onog složenijeg koji čine naše misli. Wittgenstein to zove kavez, ali činjenica je da mi ljudi imamo potrebu, a i sudbina nam je da sve stavljamo u neki okvir, naše misli moraju imati glavu i rep, inače budemo neshvaćeni, neartikulirani. Svako predavanje, svaki je govor postavljen, uokviren, zaokružen u jedan SISTEM – OKVIR, i jedino je poželjno da on ne bude dosadan. Potreban nam je red kako bismo mogli organizirano živjeti u svijetu koji vidimo, jer u onom koji ne vidimo vlada KAOS. Red i sistem vjerojatno nas čine sretnima, jer nam to daje sigurnost. Čak je i naše tijelo načinjeno od nevidljivih neutrona, protona, čestica, kojima je potrebna, primjerice, koža koja to sve drži zajedno. Naše je tijelo svojevrsna metafora tog okvira. Okvir je i u umjetnosti važan, ponekad diže sliku, a koji put je može uništiti. Čak i pećina u Altamiri je svojevrsni okvir. Da ne govorimo koliko je prisutan u Egiptu, srednjem vijeku, renesansi, baroku… Nekad je okvir bio inspirativan za slikara, jer bi ga sam okvir inspirirao na neku ideju, baš kao i u ovom mom slučaju, kad sam slučajno naletio na jedan barokni otkud je sve krenulo s »Nebom«. Konačno i taj minimalizam koji vlada i koji je već desetljećima u modi u umjetnosti i arhitekturi ima svoju legitimnu opravdanost, kao i estetsku potrebu i ljepotu. Međutim i minimalizam može implicirati opasne kulturne tendencije da se sve minimalizira što često vodi i završava u površnost sintetiziranja svega, što svakako može osiromašiti i opasno djelovati na čovjeka. Ponekad je granica pojednostavljenja i banalnosti tanka.

Barokni okvir kao suprotnost minimalizmu

Na YouTube prezentaciji ciklusa »Nebo/Il Cielo« postavili ste barokni okvir u kojem se izmjenjuje skoro trideset slika. Zašto barokni okvir, i smatrate li kako smo svi »one size« ili je to samo simbolika, a stvarna veličina ipak je različito postavljena za pojedinca ili društvo?

– Barokni, zato što je barok nešto sasvim suprotno od vremena u kojem mi živimo. U baroku ima puno suvišnog. Minimalizam se manifestira i kao minimalno osjećanje prema onom što se smatra klasična vrijednost, a fokusiran je na blitz-trenutak, jednostavnost, nestrpljenje, pomanjkanje vremena za temeljitost, studioznost… Upravo zato često završava u banalnosti. Normalno je da prema onom što je prošlo osjećamo nostalgiju koja nam donosi toplinu i romantiku, a koja je, očito, čovjeku ponekad potrebna. Naravno da je »barokno« ponašanje, pretjerivanje i suvišnost, antipatično i gledano sa skepsom. Barok, romantizam, osobna melankolija i pesimizam čine te slike uglavnom tamnima i mračnima. I u evanđelju po Ivanu piše »Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost«.

Što pojedinca ili društvo dovodi do »Neba«?

– Znatiželja, misao i tehnologija.

Mauro Stipanov u svojem ateljeu / Foto MARKO GRACIN

Evolucija i progres nisu isto

Spominjete i »Nevidljivu ruku« Adama Smitha, britanskog ekonomista i etičara, kao nevidljivu – nebesku moć – koja pomiče (s)tvari u ekonomiji, ali i kao nebesku silu prirode ili Boga. Smatrate li kako je okvir ipak zadan od neke više sile?

– Je li to neka viša sila ili nije, ne znam, svakom čovjeku je prioritet namiriti svoje potrebe, učiniti se bogatim, moćnim, podmiriti i osigurati svoje najbliže. U tom ponašanju imamo sve što ta »ruka« pomiče i čini ljude samo materijalno bogatijima. To je očito evolucija kapitalizma, ali implicira li to progres? To ne znam, sumnjam, jer progres i evolucija nisu jedna te ista stvar…?

Što bi u vašim razmatranjima bio najviši doseg u osobnom sazrijevanju pojedinca i koji je njegov ulog u općem kozmičkom poretku?

– Danas bi najviši civilizacijski doseg bio smanjiti brzinu kojom jurimo. Volim kad se čovjek divi i čudi kao malo dijete, kao kad nešto vidi prvi put. Takvih je malo i nije im lako, a u kozmičkom smislu možda smo beznačajni. Kad bi to čovjek shvatio i prihvatio, već bi bio dobar doseg na putu sazrijevanja i vjerojatno bi se riješio puno nepotrebnih i suvišnih gluposti u životu.

Sloboda ili utopija

U tom razmatranju moglo bi se reći da je »sudbinska sila, zadanost, okvir« ljudskom umu iracionalno, ali istodobno od prirode ili Boga vrlo racionalno postavljeno, gotovo surovo. Zbog čega neki imaju veće mogućnosti, okvire? Ima li u svemu neke kozmičke pravde?

– Mislim da prirodu ili Boga ne zanimaju naše sudbine. U tom bogatstvu različitosti, prirodu ili Boga, ako postoji, zanima samo produžetak bilo kojeg oblika života dok za njega postoje uvjeti.

To podrazumijeva i objašnjava slobodnu volju kao jedinu i stvarnu opciju, a kao što i sami kažete, nebo implicira i slobodu. U tom kontekstu postoji li ona s obzirom na, ipak, postavljene okvire?

– Nebo implicira slobodu možda više od bilo čega. Čini mi se da »slobodna volja« ne postoji. Mislim da je sve determinirano, čak i u malim stvarima, a sloboda postoji više kao »ideja«. Kao što postoji utopija. Sloboda upravo podsjeća na utopiju. Utopija je nešto nedostižno, kako joj se približavamo, tako se ona udaljava. Legitimno je pitati se onda čemu ona služi. Ona se udaljava kako joj se mi približavamo, ali nas tjera da hodamo i tako se učimo hodati, odnosno razmišljati. Tako je i sa slobodom. Važno je o njoj raspravljati, baviti se njome, bez obzira što su nam usta puna te riječi, a i ne znamo što ona znači ili s kojom se često i ne znamo nositi. Konačno i sam je (okvir) nešto determinirano, što govori i sama riječ, granično – ograničeno, nešto što ima granicu, ima kraj.

Hoće li »Sloboda/Libertà« biti vaša sljedeća tema razmišljanja?

– Ne vjerujem, tema je jako klizava, s bezbroj nijansi i subjektivnih i objektivnih interpretacija.

Galerije se zatvaraju

Držite se čvrsto klasične slike. U kojem je položaju umjetnost danas, u vrijeme totalne digitalizacije?

– Držim se slike, jer mislim da je stvar užitka, adrenalina, umijeća i poštenja. A i velik je gušt koristiti boju, podlogu, kao i svjesno promatranje kako iz glave i ruke nešto nastaje. Nešto što nije ovisno o tehnologiji, iako ona pomaže u puno situacija. Mislim da čista umjetnost nije u dobrom položaju, interes za jedan vid umjetnosti opada i pretvara se u nešto što ima više veze s dizajnom. Društvo i ljudi imaju svoje egzistencijalne probleme. Jedan jako mali sloj društva pokazuje interes za umjetnost. Osim u velikim turističkim gradovima, galerije se zatvaraju ili ne postoje, muzeji su u sličnoj situaciji. Mislim da je Umjetnost s velikim »U« odradila svoju veliku društvenu i vitalnu ulogu, kreativnost, kao i ljudski antropološki odgovor Smrti. Krenuli smo k putu za besmrtnost. Sad smo mi bogovi koji vladamo tehnologijom, Zemljom, a želimo i svemirom. Ono što danas prevladava jest kapital, novac, tehnika i tehnologija.
Vidite, ako gledamo cijelu ljudsku civilizaciju, sve što je stvoreno u zadnjih 40.000 i više godina, i izuzmemo li iz toga pojam Boga, ništa nećemo shvatiti iz tog vremenskog prostora. Ako izuzmemo pojam Boga zadnjih dvjesto godina, shvatit ćemo to vrijeme i bez njega, ali ako izuzmemo kapital i novac, nećemo razumjeti ništa iz tog vremena.
To je jedan jednostavan, nezaustavljiv proces, a suvremena umjetnost i nije svjesna koliko je usisana u taj vrtlog kapitala, virtualnog svijeta i isisavanja svega što se može isisati i pretvoriti u kapital. Kreativnost je prešla iz ruke umjetnika u ruke tehnike.

Znanost je zamijenila umjetnost

Može li klasična umjetnost dati odgovore suvremenom čovjeku?

– Svemir i univerzum su vječna pitanja. Otkuda smo, što smo i kamo idemo. Svi procesi koji prethode nekom radu, djelu, započeti su već možda odavna. Sve je u univerzumu i univerzum je u svim stvarima. Umjetnost je tehnika, kao što je to jezik, ekonomija, rad i sve ostale ljudske aktivnosti. Kreativnost nije samo domena umjetnosti. Čovjek ima apsolutnu svijest samoga sebe, kreativnost i rad su njegovo oruđe. Kao što su nekad mitovi davali odgovore na vječna ljudska pitanja, dok nije nastala filozofija koja je davala bolje i temeljitije odgovore na ista pitanja, tako je tu ulogu danas preuzela znanost i to na svim područjima, uključujući i umjetnost. Ako je sve pitanje ljudske »kreativnosti«, kao borba protiv smrti (homo faber-homo ludens), onda je razumljivo da i klasično poimanje umjetnosti ne može davati odgovore suvremenom i budućem čovjeku.