Snimio Mislav KLANAC
Sjećam se riječi profesora Vanište koji je rekao da ne smijemo prčkati po stvarima koje su završene jer ih tako samo možemo pokvariti ili uništiti. Imao je pravo, tako da smo ostavili neke legende koje smo zalijepili na krivo. Nekad je najbolje ništa ne dirati i ostaviti kako je. Ima malo punka u mojoj izložbi, i to sam u stvari ja
povezane vijesti
Poznata zadarska fotografkinja Mare Milin, dobitnica fotonagrade »Tošo Dabac« ponovno izlaže u svom rodnom gradu. Ovaj put donosi izložbu pod naslovom »Godišnji odmor« u povodu 30 godina umjetničkog djelovanja i stvaralaštva.
Izložba je ostvarena sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zadra i Zadarske županije posudbom radova iz fundusa Galerije Kranjčar te private zbirke obitelji Vrečko. Kustosica izložbe je Nevena Štokić, a stručna suradnica Koraljka Alavanja.
Ljubav prema Zadru
Iako autorica Milin trenutno djeluje i živi u Zagrebu, u razgovoru nam je otkrila kako joj je velika želja bila organizirati ovu jubilarnu izložbu u svom rodnom Zadru, u koji se nerijetko vraća s vremena na vrijeme.
– Iako se nisam preselila natrag, jako sam željela napraviti izložbu u Zadru jer obožavam mjesto iz kojeg potječem. Uvijek imam drugačiji doživljaj kada se vraćam. Kada sam počela studirati u Zagrebu, grad mi je predstavljao nešto novo, veliko, puno života, ljudi i zabave. No, sada sam, rekla bih, u nekom drugačijem životnom razdoblju, u kojem sam više fokusirana na komplementaciju, započela je Milin.
Uvijek se voli vratiti u svoj rodni kraj i puštati glazbu po zadarskim kafićima kao DJ-ica.
– Volim tulumariti i puštati glazbu po zadarskim kafićima. Ali najviše od svega volim odlaske na plažu s perajama i malom Olympus kamerom, za koju sam pronašla adapter i jedan prastari objektiv. Tom kamerom snimila sam većinu fotografija koje su predstavljene izložbom »Godišnji odmor«, ističe.
Kroz ovu izložbu Milin donosi impresije prirode, svjetla, stanja vode, noći i dana. Kako objašnjava ova poznata i nagrađivana fotografkinja, serije fotografija u izložbenim sobama podijeljene su prema akronimu njezinog prezimena – M. I. L. I. N. Tako se prva soba zove »Marstrand«, sljedeće »Iz autobusne« i »Ludusi « pa »Nokturno«, u kojima su izložene crno-bijele fotografije. Nakon toga slijedi »Intermezza« te dvije plave spavaonice s fotografijama velikih formata u koloru.
– Ponosna sam na svoje podrijetlo, upravo zato je ova izložba održana u Zadru, a ne primjerice u Klovićevim dvorima ili u Muzeju Mimara u Zagrebu. U prvim trima sobama donosim klasični crno-bijeli postav, a nakon toga kreću kolori i dvije plave spavaonice. Ova izložba je posebna i po tome što sadrži fotografije velikih formata, dva puta dva metra. Naime, riječ je o najvećem formatu koji se može dobiti kod nas u jednom komadu, bez spajanja iz više dijelova, objašnjava nam Milin, ističući kako je posebno ponosna na to.
Podrška, predah, utjeha
Većina izloženih fotografija nastala je na zadarskom području.
– Oko polovine radova nastalo je negdje na potezu Diklo, Kožino, Vir, osim jedne koja je nastala na brodu – Rab-Stinica. Sve ostalo je nastalo tijekom mojih lutanja preko Briga do Kožina, kroz bore pa natrag doma u Krčevo i malo po Diklu, za vrijeme prvog lockdowna. Tada sam po noći i kasno navečer hodala po Selu i bilježila taj mir. Nakon svih tih šokova, potresa i pandemija, to mi je bilo kao da sam se vratila prije prvih devet mjeseci, prije rođenja, u maternicu. Drugi dio je nastao nešto na makarskoj rivijeri, malo u Zagrebu… No, svakako se najveći broj kolora dogodio upravo na zadarskom području. S druge strane, jedna cijela soba koja je naslovljena Marstrand predstavlja fotografije koje su nastale na obali Švedske na jednom fantastičnom granitnom otoku, za koje trebaš ponijeti jedno tri memorijske kartice i deset baterija jer su se meni moje tri baterije potrošile pa sam morala snimati na filmu, a izložila sam dvije takve fotografije, priča nam Milin.
Govoreći o fotografiji, ispričala nam je što ju je motiviralo, kao prvenstveno poznatu hrvatsku modnu fotografkinju, iz trenutne točke gledišta.
– Rekla bih da je isto bilo tada, ali i sada. Međutim, samo što sam u mladosti imala veću aspiraciju k fotografiranju i snimanju ljudi, dok sad pomalo bježim od toga. Mislim, nije da bježim od toga, nije mi došlo od zasićenja, nego jednostavno kada imaš dvadeset i jednu godinu, svijet percipiraš na drugačiji način. Tada se učiš pristupiti ljudima i životu. Ljudi su ti u toj fazi zanimljiviji, no u nekom trenutku zaključiš da si neke stvari možda već naučio i da bi bilo red da se više posvetiš prirodi i čovjeku kao tek usputnoj silueti u prirodi, koji je sam po sebi njezin dio, što u načelu čovjek i je, priča Milin.
– Mene moja mjesta tješe, a onda ja njih isprocesuiram i nastojim tješiti promatrače. Svijet je teško mjesto i ljudima treba podrška, predah, utjeha. Svaki dan, svaki trenutak. Ove fotografije imaju skriveni socijalni trenutak, iako ga naoko nemaju jer je latentan. Lišene su aktivizma, očite reakcije ili dokumentarne deskripcije vremena u kojem živimo. Međutim, ljude, koji su itekako uronjeni u sva ta previranja, one na čas odvode negdje drugdje, gdje mogu tražiti svoje sretne uspomene i pronaći malo mira za sebe. Dakle, poput terapije, kaže ova fotografkinja.
Prateća autorska glazba
Projekcije su također namijenjene da budu antidot ili protuotrov za ubrzanu svakodnevicu.
– Moja boja je duboko plava, u njoj bih mogla boraviti dugo i sretno. Sobe galerije su namjerno farbane u tu boju jer želim promatrača staviti u stanje koje ja imam kada plivam, kada je sve mutno i plavkasto. Kao meki plavi san, plave spavaće sobe, snoviđenja, ističe Milin.
Izložba je posebna i po tome što ima prateću autorsku glazbu koju je skladao Marko Market inspiriran Marinim fotografijama.
– Glazba prati ta sva snoviđenja, podcrtava ih na najbolji mogući način. Mene, kaotičnu, zaboravnu, koja sam poput bure kada uđem u prostoriju, toliko smiruju. Ja sam autoru glazbe, Marku Marketu, poslala vizualne podražaje, ponekad samo jednu fotografiju, a on bi nepogrešivo odreagirao klavirom, zvukom iz okoline, kompozicijom, preradom slike u zvuk. Ja vidim njegovu glazbu, a on čuje moju sliku. To je rijetkost i zahvalna sam mu zbog toga, istaknula je Milin.
– Ako se netko iznervira na poslu, trkom u Kneževu palaču leći na jedan od taburea i slušalice na uši. Naime, svaka soba ima svoj kanal. Na primjer, u sobi četiri je »Nokturno« na ekranu, odnosno na videoprojekciji. Signalizirali smo sve. Vezan je na plavi kanal. U plavoj sobi, koja je vrlo prigušena, možete se služiti svjetiljkama da si dodatno osvijetlite fotografiju da bolje vidite detalje. Tu je zeleni kanal na slušalicama, dok je u prvim prostorijama, s crno-bijelim fotografijama, crveni kanal, objašnjava Milin, dodajući kako je ideja za to nastala posve spontano.
Izraz duše
Kao djevojčica, kako otkriva, uvijek se htjela baviti nekom vrstom umjetnosti pa je tako pohađala balet i recitirala pjesme na radijskoj emisiji »Sunce«, no život ju je odveo u svijet fotografije u kojem je pronašla svoj umjetnički izričaj.
– Fotografije izlaze iz mene kao što iz ljudi izlazi izdah. Bilježeći trenutke fotografskim objektivom, na neki način udisala sam svoje životno iskustvo i sav svoj životni put. Kroz svoje obrazovanje, od umjetničke škole u Zagrebu do studija dizajna na arhitekturi, sretala sam izvrsne ljude od kojih sam učila. Sjećam se riječi profesora Vanište koji je rekao da ne smijemo prčkati po stvarima koje su završene jer ih tako samo možemo pokvariti ili uništiti. Imao je pravo, tako da smo ostavili neke legende koje smo zalijepili na krivo. Nekad je najbolje ništa ne dirati i ostaviti kako je. Ima malo punka u mojoj izložbi, i to sam u stvari ja. Iako iznimno sistematična i uredna, kao svaka umjetnica, u glavi, tu iznutra, progovara punk iz mojih fotografija. Ali isto tako i dosta ljubavi prema filmskoj umjetnosti, kaže Milin, dodajući kako joj je jedan čovjek rekao kako ga njezine fotografije podsjećaju na Davida Lyncha, posebno u kolorima velikih formata.
Mare Milin je zaista na ovoj izložbi izrazila svoju dušu i napravila pravi otklon od fotografija koje su naručene i u kojima su pred nju postavljaju određeni okviri.
– Fotografije koje ćete vidjeti nisu naručene, nisu nikakav plaćeni posao. One su izraz moje duše i onoga što vidim kada ne mislim ni o čemu, kada plivam s perajama i kada sam najopuštenija. U takvim trenutcima sam zaista sretna, tako se regeneriram, i u takvim trenucima nastaju ovakvi radovi. Stoga ovaj ciklus može poslužiti i ostalim ljudima kao antipod za suvremeno vrijeme u kojem smo prisiljeni biti jako brzi, budući da je sve ubrzano od prijenosa informacija, prometa, ne znamo kada smo gotovi s poslom, a nerijetko do trenutka kada idemo spavati imamo jako malo slobodnog vremena. S druge strane, u prošlosti je išlo sve sporije i tada smo imali više slobodnog vremena. Zato se upravo liječim kroz fotografiju, a nadam se da će moji radovi poslužiti i ostalima kao protuotrov za suvremeno vrijeme i da će se makar malo izgubiti u fotografijama snimljenim najljepšom tehnikom duple ekspozicije, zaključuje Milin, dodajući kako joj upravo ta tehnika omogućava kreiranje vlastitog svijeta, što na koncu umjetnici i rade – kreiraju drugačiju stvarnost.