Razgovor

Lovro Artuković, jedan od najznačajnijih hrvatskih slikara: ‘U Berlin sam se nasukao sasvim slučajno’

Edita Burburan

Ja sam gradski dečko i grad je oduvijek bio moje prirodno okruženje - Lovro Artuković / Foto ROBERT SOKOL

Ja sam gradski dečko i grad je oduvijek bio moje prirodno okruženje - Lovro Artuković / Foto ROBERT SOKOL

Imam toliko nagomilanih, kako se to danas popularno kaže – projekata, koje bih htio realizirati, da ne znam hoću li to stići još za života realizirati. Prilikom rada na monografiji učinilo mi se kod nekih ciklusa da je možda šteta da nisam više toga isproducirao



 


Krajem prošlog mjeseca u bečkoj DIT galeriji, a potom i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu predstavljena je monografija »Stagings« Lovre Artukovića, jednog od najznačajnijih suvremenih slikara u Hrvatskoj. Publikacija u izdanju prestižne bečke izdavačke kuće Verlag für Moderne Kunst predstavlja opsežnu povijest Artukovićevog stvaralaštva od osamdesetih godina do danas. Osim slika, objavljeni su i prateći tekstovi. U jesen 2021. Lovro Artuković pozvao je tim umjetničke platforme Nomad, na proslavu njegove 20. godišnjice u Berlinu, gdje se i rodila ideja o stvaranju ove vrijedne monografske publikacije. Nomadov je tim s velikom pažnjom vodio proces nastajanja knjige, okupivši iznimno talentirane suradnike, a osim povjesničarke i teoretičarke umjetnosti, kustosice te profesorice na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Leonide Kovač i njemačkog povjesničara umjetnosti, kustosa, fotografa i pisca Borisa von Brauchitscha autor tekstova je i sam Lovro Artuković.


Djela Lovre Artukovića nagrađivana su brojnim prestižnim nagradama te se nalaze i u mnogim reprezentativnim zbirkama kao što je Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzej Albertina u Beču, Deutsche Bank Kunsthalle u Berlinu, te u galerijama i muzejima drugih hrvatskih gradova, kao i u privatnim zbirkama diljem svijeta.




Rodni Zagreb napustio je s mjesta docenta na Akademiji likovnih umjetnosti i otišao u Berlin, gdje u svom ateljeu stvara već gotovo dva desetljeća. Njegove slike najčešće su bilježenje intimnih situacija i bliskih likova u prepoznatljivom iskazu između intimnog, mističnog i stvarnog. Već sad za ožujak zakazuje ponovno druženje sa Zagrebom i to u Galeriji »Kranjčar« gdje će predstaviti najmanju retrospektivu na svijetu.


Leonida Kovač, Lovro Artuković, Vanja Zanko i Silvia Jaklitsch na predstavljanju monografije / Foto : VEDRAN HUSREMOVIĆ


Suradnja Beč – Zagreb


Objavili ste monografiju u kojoj su objedinjena vaša djela od 80-ih do danas. Što za vas intimno predstavlja monografija?


– Intimno? Nekako se objavljivanje monografije poklopilo s pismom od mirovinskog fonda (Rentenversicherung), u kojem me se obavještava da u svibnju kreće moja mirovina. Gledaš monografiju pa to pismo i misliš si: kaj bi to bilo onda to? To je samo jedna od razina mojih intimnih osjećaja. Naravno da sam jako sretan, hvala Nomadu i svima koji su omogućili da se knjiga objavi, hvala Leonidi Kovač i Borisu von Brauchitschu na tekstovima, hvala i Damiru Gamulinu koji ju je oblikovao. Knjiga je stvarno lijepa, ali neću sada spavati s njom pod jastukom. Job done, idemo dalje. Mirovina će biti tako mizerna da ću morati i dalje raditi. Drago mi što je napravljen pregled od najranijih dana pa do danas. Onaj tko će imati knjigu u rukama, a poznaje samo ono što sam zadnjih godina napravio, moći će dobiti uvid u to što se događalo ranije. Teško mi je procijeniti hoće li knjiga promijeniti nešto u mom životu, ona je više dokument o tome što sam do sada napravio i slike koje su u njoj objavljene uglavnom nisu više moje vlasništvo.


Monografiju je objavila izdavačka kuća iz Beča te umjetnička platforma Nomad iz Zagreba. Kako je došlo do te suradnje, je li bilo interesa od strane hrvatskih izdavača?


– Vanja Žanko i ja znamo se već čitavu malu vječnost, još iz vremena dok je radila za Tomislava Klička. Prije otprilike dvije godine bilo je nekih planova za moju retrospektivu u MSU-u u Zagrebu pa sam pitao Vanju, dok je još bila u Berlinu, bi li mi pomogla oko toga. No, do izložbe nije došlo. Kako je već bila planirana publikacija koja je trebala popratiti izložbu, odlučili smo tada izdati monografsku knjigu koja bi pokazala moj rad od najranijih početaka do danas. Vanja je našla izdavača ili u ovom slučaju, izdavačice, te su s Nomad timom radili na skupljanju sredstava i svega ostalog što ide uz takav projekt. I eto, tako smo zajedničkim snagama napravili retrospektivu u knjizi koja će trajati duže od dva tjedna koliko bi vjerojatno trajala u MSU-u.


»Tulum«, 1985.


Brojni zamišljeni projekti


Kako vam je bilo kretati se po vlastitim sjećanjima i možda već zaboravljenim osjećajima? Jeste li spoznali nit koja vas je vodila do današnjeg trenutka? Je li otvorila i neka nova vrata pred vama?


– Vi biste me stalno htjeli natjerati u neke sentimentalne vode. Rad na skupljanju materijala bio je više detektivski i u svakom slučaju dosta naporan. Naravno da bih se razveselio kada bi se odnekuda pojavila već davno zaboravljena slika. Nije da se sad prvi put sučeljavam s time što sam napravio, podjelu po razdobljima imam već na svojoj web- stranici i uglavnom smo je preuzeli za knjigu. Nit koja me je vodila bio sam ja i ono što sam doživljavao. Jesu li mi se otvorila neka nova vrata? Imam toliko nagomilanih, kako se to danas popularno kaže – projekata, koje bih htio realizirati, da ne znam hoću li to stići još za života realizirati. Prilikom rada na monografiji učinilo mi se kod nekih ciklusa da je možda šteta da nisam više toga isproducirao. Prije sam znao kriviti za to nedostatak podrške. Ali iskreno, mislim da je sve išlo nekako normalno, kada se nešto istrošilo, došlo je nešto novo.


U knjizi osim fotografija vaših djela i tekstova likovnih kritičara, ima i puno teksta koji ste sami napisali. Neki slikari vode bilješke o razmišljanjima koja ih navode na stvaranje likovnih djela. Činite li i vi to ponekad?


– Očito. Osim što moji tekstovi nisu razmišljanja koja me navode na stvaranje, nego više anegdote koje pokušavaju dočarati atmosferu ili vrijeme ili povod u kojima su i zašto su neke slike ili ciklusi nastali.


»Ženska kupelj«, 2017. / Foto GUNTER LEPKOWSKI


Jesu li opisi i likovne kritike vašeg djela uvijek sukladne onome što to djelo predstavlja i za vas?


– Na svu sreću – ne. Bio bih beskrajno tužan da je moje djelo tako jednodimenzionalno da promatrač vidi u tome ono što sam ja htio njime postići. Ako sam uopće bio svjestan toga što sam želio postići.


Kroz povijest je bilo umjetnika koji su se protivili objašnjavanju slike i teoretiziranju o njezinom značenju, bio im je važniji osjećaj koji postižu kod promatrača. Kakav je vaš stav u tom smislu?


– Sličan.


U Berlinu sam se nasukao


U Berlin ste se preselili pred više od dvadeset godina. Što ste sve tražili, a što ste našli u tom gradu?


– U Berlin sam se nasukao sasvim slučajno pa prema tome nisam tu ništa tražio. A kako nisam ništa tražio, onda to nisam ni našao. No imao sam sreću da sam naletio na drage ljude, relativno brzo sam se snašao, imam lijepi atelje, radim to što volim i što želim i nitko mi ne sjedi za vratom. Kud ćeš više?!


»Sauna na vodi«, 2021. / Foto GUNTER LEPKOWSKI


Razmišljate li danas o nekom novom mjestu gdje biste voljeli živjeti? Kako doživljavate rodni Zagreb?


– Imam još pet godina ugovor za atelje u kojemu sam sada, evo, već petnaest godina. Onda ću vidjeti kakvo će biti stanje stvari. Zagreb… prije mi je trebalo od Britanca do Trga bana Jelačića više od pola sata jer bih susretao stalno nekog poznatog. Sada više ne sretnem nikoga ili možda više ne mogu nikoga prepoznati.


Iako ste u svoje slikarske faze ubrojili i crtanje drveća, čini se da ste apsolutno urbani tip. Što vas nadahnjuje u gradskom životu: gužva, usamljenost, ljudi…?


– Ja sam gradski dečko i grad je oduvijek bio moje prirodno okruženje. A kako je to što živim i gdje živim uvijek bila hrana za moje slike, grad je neizbježno prisutan u njima. Ne bih to dalje komentirao, i nije sve što sam naslikao toliko vezano uz urbanitet.


Vrijeme nervira


Atmosfera vaših slika promatrača uvijek tajanstveno odvodi u mističnu mirnoću bez obzira na to je li riječ o portretu ili nekom drugom prizoru. Što za vas predstavlja mistika, u čemu je sve nalazite?


– Mirnoća je po meni u prirodi slike, a ako hoćete i izvjesna mističnost, budući da je vrlo teško racionalno objasniti zašto na nas neka slika djeluje. I sam proces slikanja ima nešto mistično u sebi. I ideja za neku sliku često dođe negdje iz neke čudne dubine u primozgu. Iako imam par prijatelja i prijateljica koji su samozvani šamani, osobno se trudim biti praktičan i racionalan čovjek, nisam nikad uzeo ayahuascu i ide mi na živce kada čujem u dvorištu neko ritualno bubnjanje ili glasanje.


»Diptih«


U knjizi sam naišla na vaše objašnjenje instalacije »Underworld party« (»Tulum u podzemnom svijetu«), za koju ste napisali kako je to bilo »iskustvo poput spusta u podzemni svijet«. Možete li nam reći nešto više o tom iskustvu spajanja dva udaljena vremenska razdoblja u jednu cjelovitu misao?


– »Tulum u podzemnom svijetu« je instalacija koju čine crteži ugljenom kopija slika starih majstora s temama iz mitološkog podzemlja, jedan stol s ostacima nekog burnog druženja, a sve osvijetljeno UV svjetlom. Radeći kopije slika slikara koji su već odavno mrtvi doživio sam to kao neki oblik komunikacije s njima.


Što za vas predstavlja kategorija vremena?


– Vrijeme je nešto što nervira kada imaš rok, a slika nije još gotova.


Ponekad istu sliku nastavljate slikati i nakon što napusti vaš atelje. Zašto?


– Pa mislim da dok sam živ imam pravo na svojim slikama još malo raditi ako mislim da je to potrebno. Ali to su legende, to se desilo samo u nekoliko navrata.


Događa li se to i s portretima?


– Uglavnom ne.


Najmanja retrospektiva na svijetu


Recite nam nešto o Berlinu i slikarskom životu u tom gradu? U koliko galerija trenutačno izlažete svoje radove? Kako izgleda biti umjetnik u Berlinu?


– Kada sam se, kao što sam već rekao, nasukao u Berlinu imao sam sreću da sam upao u autentični Berlin. Ne neki expata, gdje se komunicira na engleskom i koristi Google da se orijentiraš i nađeš nešto što i svi drugi expati vole. Što je za mene autentični Berlin? Njega čine ljudi koji djeluju »nadrkano« ili to jesu, oprostite, ne mogu naći adekvatni književni izraz za to, i imaju jedan specifičan, grubi humor. Nešto slično kao zagrebački, dok je Zagreb imao još nešto autentično. Jedan od mojih prvih susreta s tim »autentičnim Berlinom« bio je prije dvadeset godina na buvljaku kada sam htio kupiti jednu lampu koja je imala stakla u različitim bojama i davala je svjetlo u boji umetnutog stakla. Na moje pitanje ima li i žuto staklo, prodavač mi je odgovorio: »’Ej stari, nije to semafor!« U tom smislu, berlinski: ako vas nešto zanima o Berlinu, nisam ja turistička agencija, dođite i vidite sami ili guglajte.


Kakva su vaša iskustva općenito s galeristima?


– S galeristima u Berlinu, loša. Ne mogu dokučiti je li problem u njima ili u meni. Ali mislim da sada, pred mirovinu, mogu reći da to nije više važno.


Kakav je interes za vašim slikama u Hrvatskoj?


– Teško mi je to prosuditi. Ali još uvijek dosta prodajem u Hrvatskoj.


Koliko je za umjetnika dobro postati komercijalnim, može li ga to sputavati?


– Ovo mi zvuči kao neko pitanje iz 70-ih. Ja uzdržavam sebe i ne samo sebe od potrebe nekih ljudi da sakupljaju slike, drago mi je da takvi ljudi postoje i to me ni najmanje ne sputava ni u čemu.


Pripremate li uskoro neku veću izložbu, projekt…?


– U ožujku u Galeriji »Kranjčar« u Zagrebu pripremam najmanju retrospektivu na svijetu koja će se sastojati od samo tri rada.


Usporavanje i energija


Usporavanje je naziv koji ste i u monografiji upotrijebili, a odnosi se na vaše slikarstvo u posljednje vrijeme. Na što ste sve naišli kod sebe u tom »usporavanju«, čemu se posvećujete usporavajući?


– Ne znam jesam li dobro razumio, pretpostavljam da ste mislili na slikanje, a ne na sporu hranu, spori seks ili odustajanje od suvremenog načina života. Dakle, došao sam do toga da što više obrađujem određena mjesta na slici, dobivam više energije koja iz nje izlazi. A to zna biti dugotrajno i sporo.


Promjene


Na vašim se slikama često igrate sa svjetlosti; jedan prizor često slikate u nekoliko različitih varijanti svjetla, a posebno su zanimljivi vaši radovi s refleksijama na folijama. Svime time navodite na zaključak kako je sve podložno promjeni. Jeste li skloni promjenama i kojim?


– Ne gledam se često u zrcalu, uglavnom samo kada se brijem. No kada vidim svoje lice, mogu reći da sam prilično sklon promjenama.