RIJEKA – Postavljajući u fokus plesnu svakodnevicu, odnosno pitanje plesne stvarnosti, u Galeriji O.K. nedavno je otvorena izložba »La dernière révérence – Posljednji naklon« koja daje uvid u radni vijek jedne balerine riječkoga HNK-a.

Iako sama najava izložbe možda nije jasno dala naslutiti o kojoj se balerini našega HNK-a radi, pretpostavka je bila dobra; radi se o Oksani Brandibouri Kožul, balerini, prvakinji baleta te odnedavno umirovljenoj baletnoj pedagoginji, s kojom smo relativno nedavno imali razgovor, a izložene fotografije autora Dražena Šokčevića prate njezin plesni put i daju uvid u značajne karijerne trenutke, to jest neke od iznimno ostvarenih baletnih uloga. Fotografije tako ne daju samo uvid u postignuća jednoga pojedinca, već prate suodnos plesne umjetnosti i života, odnosno života u plesu i plesa kroz život.

Kako je kazala voditeljica Galerije O.K. Katarina Podobnik, izložba je posljednji naklon ili počast plesne zajednice, umjetničke publike, radu Brandiboure Kožul, odnosno »počast je to ujedno i čovjeku, njegovome radu i predanosti umjetnosti, količini ljubavi prema umjetnosti, beskompromisnog života umjetnosti, odnosno predanosti istoj«. Izložba je, riječima članice baletnoga anasambla riječkoga HNK-a Laure Orlić, način obilježavanja Oksaninog dugogodišnjeg kazališnog rada, pa je »ideja bila da se kroz ovu izložbu fotografija prisjetimo nekih od uloga koje je Oksana ostvarila u riječkome HNK-u«.

Vidljivo je bilo zadovoljstvo, no i neporeciva emocija, kod protagonistice same izložbe, Brandiboure Kožul, koja je naglasila kako je sretna što je mogla raditi posao koji i dalje, iako ne pleše, već se bavi pedagškim radom, voli, a taj joj je posao, ističe, omogućio mnoga poznanstva i iznimne suradnje.

Kako piše Podobnik u najavi predstave, referirajući se na dr. sc. Ivanu Katarinčić, »tretman plesača ovisi (…) o svakom pojedinom voditelju baleta ili koreografu, a stupanj (ne)korektnosti odmjeren je pod utjecajem razumijevanja sustava vrijednosti unutar zajednice. Baletno tijelo kao prostor fascinacije i diskriminacije, baletna filozofija nerijetko zanemaruje nematerijalni aspekt – psihičku izdržljivost kao intelektualni pogon, ključan za onaj vidljivi, tjelesni segment. U tom vidu, metodološki i pedagoški kadar podučavanju baletu, često nameću neprihvatljiv pristup, a plesačice i plesači, privučeni željom, često i žudnjom te obuzeti strašću za plesanjem takvu svakodnevicu (kao nemilosrdnu plesnu stvarnost) opravdavaju cijenom za umjetnost. Vodeći se tim premisama, balet kao višestruki vrijednosni sustav, sagledan van estetskih uvjeta beskompromisne tradicije baleta, povlači i ono ključno, etičko pitanje: Koja je cijena umjetnosti?«. Iz svega toga u poveznici s izložbom, stoga, proizlazi pitanje baletne svakodnevice te cijene umjetnosti.