Naslov izložbe »Svijet bez nas«, koja je otvorena do 22. rujna u riječkom Malom salonu, indikativan je na više razina. Izložba okuplja novomedijske radove umjetnika, poput nagrađivanog Marka Leckeyja, Tima Arnalla, Ignasa Krunglevičiusa i mnogih drugih, pod kustoskom palicom njemačke doktorice medija, istraživačice i znanstvenice Inke Arns.

No, to je izložba koja se ne bavi budućnošću, kako bi joj možda naslov sugerirao, već sadašnjošću – tehnološkim stanjem koje nije dio kakvog znanstveno-fantastičnog univerzuma, već naše neposredne svakodnevice. Razgovor s kustosicom vodio se upravo oko te ambivalencije, koja se i tematizira u umjetničkim radovima. Kako, naime, prikazati tehnologiju danas, bez zapadanja u fantazije o budućnosti? Živimo li već u svijetu toliko naprednom da on jednostavno može dalje – bez nas?

Izložba je postavljena u organizaciji riječkog Drugog mora, te u suradnji s dortmundskom organizacijom Hartware MedienKunstVerein i ljubljanskom Aksiomom, u okviru projekta »State Machines«, te je pod pokroviteljstvom Rijeka – Europska prijestolnica kulture 2020.

Riječ »transparentnost«

Sjećate li se trenutka u kojem ste prvi put pomislili »u redu, današnji tehnološki razvoj nosi određene probleme koje valja dobro promisliti i istražiti«, odnosno, kad ste i na koji način shvatili da, iako uronjeni u tehnologiju, moramo imati i svojevrsni odmak spram njezina razvoja/života?

– To je dobro pitanje. Bilo je to prije 20 godina, kada sam s petnaestak kolega pokrenula takozvane »micro-lounges«, odnosno mala druženja, smještena u poznate berlinske klubove. Druženja bi započinjali oko 8 uvečer, a završavali bi s DJ-om, koji je usto bio i jedina plaćena osoba. Specifično smo bili fokusirani na medijsku kulturu, probleme autorskih prava, u vrijeme kad su rijetki promišljali o tim temama, a oni koji jesu, često su bili optimistični poput autora i mislioca Johna Perryja Barlowa koji 1996. godine objavljuje »Deklaraciju o nezavisnosti kiberprostora«. U tom smislu, kritičko promatranje medija njegujem već duže vrijeme.

Koji je vaš stav prema tehnološkom razvoju? Drugim riječima, na koji način gledati i razmišljati o tehnološkim promjenama i razvoju medija produktivno, bez zapadanja u ekstreme tehno-optimizma i tehnofilije ili pak tehno-pesimizma i tehnofobije?

– Treba reći da ja nisam protiv tehnologije. Primjerice, imam vozačku dozvolu, ali ne znam voziti auto. Ja bih prva rado dočekala samovozeće automobile, olakšali bi mi život, a promet učinili sigurnijim. No, u tom paketu dolaze i problemi nadzora. Ako predajemo kontrolu sustavu, dajemo mu i osobne podatke, što je dvosjekli mač. U svakom slučaju, moja pozicija nije ona suprotstavljenosti tehnologiji, nego ambivalencije.

U tom smislu, kako gledate na tu ambivalenciju svih nas prema tehnologiji? Voljeli bismo da nam olakša život, ali ne da ima i kontrolu nad nama? Potaknuti društvenim mrežama i novim tehnologijama, zahtijevamo transparentnost u funkcioniranju država i vlada, no istovremeno želimo sebe učiniti anonimnima?

– Jedna od najvećih europskih hakerskih organizacija, »Chaos Computer Club« iz Berlina, dobro je to sročila: »Moramo koristiti i učiniti vidljivima javne podatke, dok štitimo privatne podatke«. Uostalom, sama riječ »transparentnost« je ambivalentna, o čemu sam i pisala prije nekoliko godina. Neki programeri ju koriste kako bi opisali sučelje nevidljivo samim korisnicima. To je jako zanimljivo, transparentnost može značiti vidljivost, otvorenost, ali i u slučaju programiranja, nevidljivost, skrivanje slojeva koji stoje između korisnika i sučelja, kako bi mu se »olakšao« rad.

Strana tvar

Dio izložbe je i vaš koncept koji imenujete »alien matter«, odnosno »strana tvar«. Možete li ukratko opisati što bi to značilo? Što je »strana tvar« u vremenu kad je razlika između organskog i anorganskog tanja no ikad?

– »Alien Matter« je bio naslov izložbe koju sam osmislila u veljači ove godine za tridesetu godišnjicu poznatog berlinskog umjetničkog festivala »Transmediale«. Današnja izložba »Svijet bez nas« i »Strana tvar« definitivno su povezane. Kao kustosica upitala sam se na koji način pitanja poput umjetne inteligencije učiniti opipljivima. Jako je teško naći vizualizacije koje nisu banalne, poput holivudskih filmova, iako i tu ima dobrih primjera, poput filma »Ona« Spikea Jonzea iz 2013. godine. Isto tako, možemo se sjetiti scene iz filma »Terminator 2« – borbe zastarjelog stroja protiv novije verzije, koja se u jednom trenutku pretvori u neku tekućinu nalik srebru. To je nešto što nam uvijek izgleda poznato, ali nam je u suštini strano. Ta tekućina se doima inteligentno, može poprimati razne oblike.

Na neki način, ona je spiritualni nasljednik izložbe koju sam vidjela 1985. godine pod naslovom »Les Immatériaux« kustosa i poznatog teoretičara Jeana Francoisa Lyotarda. Na toj izložbi on se nije bavio tek »nematerijalnim«, umjetnim, već je proučavao načine na koji objekti bivaju rastavljeni te ponovno sastavljeni, te je promatrao nove osobine koje ti predmeti dobivaju novim sastavljanjem. Učinak izložbe upravo je u toj ambivalentnosti. Svi ti predmeti izgledaju nam vrlo poznato i svakodnevno, ali njihove mogućnosti su više od onih koje im se tradicionalno mogu pripisati.

Na ovoj izložbi imate i poznatog britanskog umjetnika Marka Leckeyja i njegovu instalaciju »GreenScreenRefrigeratorAction«. To potiče jedno veće pitanje. Kad govorimo o hladnjaku, govorimo specifično o hladnjaku marke Samsung. Govorimo o vrlo realnim političkim i ekonomskim činjenicama koje proizvode i oblikuju tu tehnologiju. Na tehnologiju se katkad gleda kao na uzročnika gubitka posla, ekonomskih kriza i slično. No, u biti tehnologije nije ništa inherentno tehnološko. Na koji način posjetitelji ove izložbe mogu vidjeti tu spregu tehnologije s ekonomskim i društvenim poretkom?

– To što govorite je vrlo bitno. Cilj tehnologije, ako tako možemo reći, nije ništa tehnološko, već političko, ekonomsko i društveno, te utječe na sve nas. Doima se kao jednostavna izjava, ali je zapravo dalekosežna. Instalacija Marka Leckeyja na ovoj izložbi nije hladnjak, već video Samsung hladnjaka prikazan na Samsung ekranu, što je indikativno u kontekstu već rečenog. Posjetitelj sluša monolog hladnjaka, kojemu glas posuđuje sâm umjetnik. Hladnjak sam o sebi govori kao o izvrsnom tehnološkom proizvodu, posuđujući vlastiti opis iz uputa za uporabu koja dolaze s njim.

Takve tehničke opise autor kontrastira jednim gotovo teološkim i mitološkim načinom govora tog hladnjaka. Samsung tako opisuje način stvaranja svijeta i sebe, stavljajući se u poziciju jednog od božje djece. S jedne strane, to nam sve može zvučati smiješno, a s druge, možemo se zapitati tko je uopće programirao taj stroj, te postoji li mala šansa da on možda razumije ono što izgovara?

Kad smo na temi tehnologije, jedan drugi rad na izložbi je možda i važniji u kontekstu tehnologije kojoj svrha nije ništa tehnološko. Ako se sjetimo filma »Vitez tame« Christophera Nolana iz 2008. godine, u njemu antagonist zna kako prouzročiti krizu. To nije otvoreni rat, već hakiranje burze Wall Streeta. Tehnologija koja nam je potrebna za urušavanje društva katkad nije dio ratnog arsenala, već hakerskog. Možete li objasniti na koji način vaša izložba tematizira pitanje tehnologije kao ekonomskog pitanje par excellence?

– Neki su izvori već prije desetak godina tvrdili da se na burzama odvija veliki volumen »algo-trgovanja«. Drugim riječima, koriste se računalni algoritmi koji trguju dionicama brzinom koja je ljudima nezamisliva. Već smo nekoliko puta bili na rubu toga da se burza potpuno otme kontroli, jer ni sami burzovni mešetari nisu mogli popratiti brzinu algoritama koji su istovremeno trgovali dionicama.

Rad Suzanne Treister s ove izložbe, pod naslovom »HFT The Gardener«, prikazuje nam život fikcionalnog lika rođenog 1982. godine koji je istovremeno umjetnik i burzovni mešetar zaluđen tom vrstom računalnog trgovanja. U jednom trenutku mu se događa »Matrix-moment« – potpuno otkrivenje zakonitosti algoritamskog trgovanja, koji onda pokušava reproducirati. On to nikad ne uspijeva u potpunosti, te svoj imućni život u centru Londona posvećuje slikarstvu. To je ambivalencija tehnologije kojoj smo svi izloženi.