RIJEKA Svakomu njegovo, može se reći, pa dok književnici u pravilu ne moraju dokazivati svijetu da nisu amateri, jer i tako, barem u našem kulturnom krugu, ne postoje škole koje bi ih baš za pisanje književnih djela obrazovale, likovni umjetnici puno češće baš to moraju činiti. Moraju, jer oni, nasreću ili nažalost, imaju svoje likovne akademije, koje ih dijele na akademske i na neakademske umjetnike. Ako u to umiješamo još i življenje od umjetnosti i za nju, u materijalnom smislu, ali i u pitanjiu posvećenosti, dobivamo vrlo kompliciranu križaljku u kojoj se teško snaći.
Dio odgovora na ta pitanja, iako, naravno, ne eksplicitno, može se pronaći na adresi Pomerio 18, gdje je u prostoru Relativne galerije, koju vodi slikarica, spisateljica i voditeljica likovnih radionica Dijana Lukić, otvorena izložba simpatičnog naslova »Amo, amare, amateri«, koja donosi 44 rada upravo – amatera. Ako se amaterima smatraju oni koji su u proteklih 20 godina pohodili Dijaninu radionicu, nekada poznatu kao Art & hobby, a danas kao Likovnu radionicu LiCe, i koji su izabrani obilježiti jednu visoku i važnu, okruglu obljetnicu.

Motivi izloženih radova su raznoliki / Snimio Vedran KARUZA

Pitanje amatera i amaterizma

Pitamo Dijanu o dojmovima s otvorenja, ali i jučerašnjeg prvog radnog dana izložbe.
– U prvom radnom danu naše galerije u jutarnjem terminu posjetilo nas je sedmero ljudi koje uopće ne poznajem, tako da mi se čini da je sve skupa jako imalo smisla. Ljudi su se dugo zadržavali jer se mi u Udruzi Kreativna industrija Europe ozbiljno bavimo publikom. Osmislili smo izazov za njih u vidu nagrade publike, pa oni rade krugove i glasaju za svoje favorite. Tako više puta naprave krug po galeriji, dulje se zadrže i gledaju slike. Prema ova dva jutarnja sata čini se da smo napravili dobar posao. Nadam se velikoj posjećenosti – kaže Dijana, dodajući da otvorenje nije bilo klasično, uz govore, primarno zato što su zainteresirani podijeljeni u tri skupine od desetero ljudi, poštujući epidemiološka ograničenja. Neke od potencijalnih posjetitelja Dijana je malo i »obeshrabrila«, upravo pazeći na broj ljudi u galeriji.
No ono na što ova izložba snažno ukazuje, upravo je pitanje amatera i amaterizma, odnosno pitanja o razgraničenju amatera i, na drugoj strani, valjda, profesionalaca. Odgovore na pitanja o tome gdje završavaju jedni, a počinju drugi, teško je, ako i moguće dati, smatra Dijana, iako je ta pitanja važno postavljati.
– Neki vele ako zarađuješ od umjetnosti, onda si profesionalac, a ako ne, onda si amater. No mnogi profesionalci ne zarađuju jer im slike nisu komercijalne. Drugi aspekt svakako je posvećenost radu, što osobno smatram da bi trebao biti jedini kriterij. Nije bitno jesi li zaradio, nego koliko si posvećen, a to onda donosi dobre rezultate i ozbiljnije opuse, pa nije bitno je li osoba potekla iz kruga likovne akademije ili ne, što je još jedan od kriterija koji se uzima u obzir – kaže Dijana, smatrajući ujedno da je taj kriterij i najpromašeniji.

Detalj s izložbe Dijane Lukić ‘Amo, amare, amateri’ / Snimio Vedran KARUZA

Profesionalci i akademija

– To da je netko završio akademiju najmanje je važno, jer znamo da i neki najveći nisu završili akademije, a neki su ih napuštali jer su bili nezadovoljni. Akademija nudi solidnost izvedbe, ali ima nešto po čemu je ograničavajuća, što je potencijalno odvođenje u klišej, uz činjenicu da akademija ne uči kako postati umjetnik, ne daje inspiraciju, onaj »sok« koji umjetnik unosi u svoj rad – kaže Dijana.
No iako odgovore na pitanje dosega i razgraničenja amaterizma i profesionalizma nije lako dati, lako se može utvrditi da »profesionalci«, posebno akademci, imaju bolje mehanizme zaštite, ali i ostvarivanja prava na rad, pri čemu ih strukovne udruge i drugi oblici udruživanja i štite i omogućuju im izlaganja, što s amaterima često nije slučaj.
Naravno, nije ni svakom amateru cilj ozbiljno i predano bavljenje umjetnošću, pa Dijana ističe, iako poznaje umjetnike koji su iz amaterskih redova napravili ozbiljne karijere, da se amaterizam očituje i na razini zabavne, kreativne, odnosno rekreativne aktivnosti.
– Rekreativno bavljenje slikarstvom, kiparstvom, keramikom jako je zdravo, ono pomaže ljudima – točnije ženama, jer većinom su to žene – doseći balans u svojim životima preopterećenim obavezama, velikim očekivanjima, rasporedima, stresom… No ako dublje uđemo u stvaralaštvo, dobijemo i još puno više, otkrivamo nove aspekte svoje ličnosti, naš unutarnji svijet. Naučimo li se dobro izraziti, život nam dobiva još jednu dimenziju, onu koju poznaju svi stvaraoci – kaže Dijana.

S otvorenja izložbe u Relativnoj galeriji / Snimio Vedran KARUZA

Pozitivan šok

A da amaterizam kojem je Dijana u svojih 20 godina svjedočila nije bezazlen, uvjere se oni koji dođu u galeriju na izložbu i koji, prema Dijaninu kazivanju, nakon što pogledaju slike često ostanu pozitivno šokirani kakvoćom te »amaterske« rabote. Ne bez ponosa, Dijana zaključuje da među njezinim polaznicima ima i onih koji su imali i više izložbi i više prodanih slika od nje, što može biti još jedna recka u promišljanju teme amaterizma.
Izložba se može u Relativnoj galeriji pogledati do 6. ožujka u terminima: utorak, srijeda, subota od 10 do 12 i ponedjeljak, utorak, srijeda, petak od 17 do 19 sati.