Foto Darko Jelinek

Zbog toga su učenjaci odmalena stjecali konfucijansko obrazovanje, sudjelovali u carskim ispitima temeljenima na konfucijanskim klasicima, a uzori su im bile konfucijanske vrijednosti.

Budući da su bili društvena elita, učenjaci su ulazak u državnu službu smatrali najvažnijim načinom ostvarivanja vlastitih ideala i ispunjenja životne misije. Kako bi postali dijelom državnog aparata morali su proći niz ispita, kojima je osnova bila konfucijansko učenje.

Četiri knjige

Analekti su najvažniji konfucijanski klasik koji su napisali i kompilirali Konfucije, njegovi učenici i sljedbenici. Cijela knjiga ima 20 dijelova i 492 poglavlja. Glavni dio knjige čine citati i dijalozi Konfucija i njegovih učenika. U Analektima su sakupljeni Konfucijevi stavovi o vladanju, etici i moralu. Analekti su uz Mencije, Veliko učenje i Doktrinu sredine, jedna od takozvane »Četiri knjige« koje su predstavljale obaveznu literaturu za polaganje carskih ispita. U vrijeme dinastija Ming i Qing, carski ispiti na kojima su birani učenjaci-službenici sastojali su se od triju razina: provincijalni, metropolitanski i dvorski ispit.

Provincijalni ispit održavao se jednom u tri godine u glavnom gradu svake provincije. Zbog toga što se održavao u jesen u osmom mjesecu (po tradicionalnom kineskom kalendaru), zvali su ga i »jesenski wei« (wei je bio naziv mjesta na kojem se održavao ispit). Glavnog ispitivača imenovao je car. Nakon ispita, proglašavali su se kandidati koji su prošli ispit i oni koji su na pomoćnoj listi.

Svi oni koji su prošli ispit zvali su se juren, a prvi na listi se zvao jieyuan. Metropolitanski ispit održavao se jednom godišnje u Pekingu, a budući da se održavao u proljeće, nazvan je »proljetni wei«.

Ispitom je predsjedavalo Ministarstvo rituala, a car je imenovao glavnog i pomoćnog suca. Na ispitu su mogli sudjelovati svi juren i studenti Carske akademije. Najboljih tristo kandidata nazvani su gongshi, a najbolji među njima nazivao se huiyuan. Carske ispite održavao je car u carskoj palači. Sâm ispit je bio u formi eseja o politici. Sudjelovali su gongshi (preporučeni kandidati), koji su nakon što su primljeni, nazivani jinshi (napredni studenti).

Uspješni kandidati bili su podijeljeni u tri kategorije: prva kategorija bili su jinshi jidi, druga kategorija jinshi chushen te treća kategorija tong jinshi chushen. Najbolja tri kandidata iz prve kategorije nazvani su zhuangyuan (prvoplasirani), bangyan (drugoplasirani) i tanhua (trećeplasirani). Sadržaj carskih ispita najvećim se dijelom sastojao od argumentacije iz pet klasika (Knjiga pjesama, Knjiga dokumenata, Knjiga rituala, Knjiga promjena, Knjiga zapisa Proljeća i jeseni) kako bi se izabrala određena tema i kandidati bi o njoj trebali napisati esej.

Četiri vještine

Drevni kineski učenjaci gajili su političke ideale, a njihov cilj bio je rad na sebi, uspješan obiteljski život, upravljanje državom i održavanje mira među narodima te su gorljivo željeli povezati svoje osobne vrijednosti s domovinom. Stremeći takvom životu, njegovali su humanistički pristup i želju da budu od pomoći cijelom svijetu. Bdjeti nad cijelim svijetom, mariti za teškoće i brige naroda i biti na korist svom narodu. U drevnoj Kini sviranje citre (qin), igranje šaha (qi), kaligrafija (shu) i slikarstvo (hua) bile su četiri velike vještine kojima su se bavili učenjaci. One su postale simbolom učenjaka te oruđe za obogaćivanje osjećaja i temperamenta.

Vještine povezane uz njih odražavaju karakter i odgoj učenjaka: onaj koji umješno svira citru mudar je i smiren, onaj koji dobro igra šah analitičar je i strateg, vješti kaligrafi iskreni su i originalni, a dobri slikari traže savršenstvo i ljepotu. Citra, šah, kaligrafija i slikarstvo esencija su visokorazvijene kineske kulture. Sviranje citre prva je od četiriju vještina. Od svih instrumenata citra je najosebujnija, a zvuk joj je čist i uzvišen, što odgovara istančanom ukusu učenjaka. Bez obzira je li znao svirati citru, drevni učenjak obično je imao jednu u sobi za učenje kao elegantan ukras.

Šah je za drevne kineske učenjake bio igra, ali i vještina. Ne znati igrati šah ili biti loš u šahu smatralo se sramotom. Igra šaha svojevrsno je natjecanje u mudrosti. Tijekom igre nije se čuo ljudski glas, već samo zvuk žetona – sve je bilo vrlo tiho. Soba za učenje je prostorija u kojoj su učenjaci čitali, pisali i sudjelovali u kulturnim aktivnostima. To je mjesto za odmor učenjakove duše, za čitanje knjiga i sviranje citre, komponiranje i recitiranje poezije, slikanje, paljenje mirisnih štapića, kušanje čaja, mjesto bezbrižnosti i zadovoljstva. Predmeti i pokućstvo odražavaju vlasnikov ukus i estetske sklonosti. Pribor i materijali za slikanje u osnovi su isti kao pribor za kaligrafiju i uglavnom se sastoje od kista, posude za tintu, palete za miješanje boje, posude za pranje kista, crtaćeg papira, utega za papir, držača za kistove i ostalog. Od materijala, najvažniji su xuan papir, tinta, boje i pigmenti, od kojih su mnogi tipični za Kinu i po čemu su kineska kaligrafija i slikarstvo jedinstveni.

Poezija i vino

Poezija, vino, cvijeće i čaj su uz citru, šah, kaligrafiju i slikarstvo nazivane osam vještina u životu učenjaka. Pjesnici čitaju misli, oni koji uživaju u vinu pronalaze srodne duše, oni koji vole cvijeće ugodnog su karaktera, a oni koji uživaju u ritualima čaja kreposni su i čestiti. Stari kineski učenjaci voljeli su vino. Ono je bilo dijelom života sviju, bez obzira na položaj i društveni status, raspoloženje i prigodu – banket, okupljanje, opraštanje ili odlazak. Nakon pića, recitirali bi poeziju i čitali knjige. Najvažnija vrlina kineskih učenjaka je usklađenost života i duha, a za njih kultura čaja ima veliko kulturno i duhovno značenje. Čitanje knjiga, spravljanje i pijenje čaja te divljenje cvijeću pričinjalo im je veliko zadovoljstvo u slobodno vrijeme.

Čovjek i priroda

Učenjaci su smatrali da su drevni predmeti vredniji od suvremenih. Kineska tradicionalna umjetnost u velikoj mjeri imitira ili oživljava staru umjetnost. Tisućljetno kulturno nasljeđe i arheološka istraživanja pojačavaju njihovu čežnju i sentiment za starinama i prošlošću. Teološko objašnjenje toga je da čovjek razočaran sadašnjošću uvijek čezne za prošlim vremenima u nadi da će se to zlatno doba vratiti. U kineskoj tradicionalnoj kulturi čovjek i priroda tijesno su povezani. Poštovanje i harmoničan suodnos s prirodom prožimaju se u tradicionalnom svjetonazoru o čovjeku kao integralnom dijelu prirode.

Kao što »mudar čovjek uživa u vodi, krepostan uživa u planini«, tako i pejzažno slikarstvo ne pruža samo prekrasan pogled, već je dom učenjakova duha te ishodište i zalazište njegovih meditacija. Prema tradicionalnom kineskom poimanju, svim stvorenjima imanentna je estetika i simboliziraju univerzum. Stoga su cvijeće, drveće, lišće, životinje i insekti savršeni motivi koji izražavaju misli i osjećaje učenjaka. Osim vizualnog užitka, ovi motivi umanjuju životne brige i pojačavaju žudnju za prirodnom idilom. Iz tog su razloga omiljeni simboli u poeziji i slikarstvu.