U zagrebačkom Meštrovićevom paviljonu do 27. ožujka 2022. godine može se razgledati izložba »Kopač« u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika, udruge Art Rencontre i Cloverfielda. Kraj prošle godine donio je ovaj izniman izložbeni projekt, koji ne bi trebalo propustiti.

Posjetili smo izložbu, a na Kopačeve stihove naišli smo i u centru Zagreba. Likovna izložba Slavka Kopača (Vinkovci, 21. kolovoza 1913. – Pariz, 23. studenoga 1995.) prikazuje opus hrvatsko-francuskog umjetnika koji pripada vrhunskim dometima domaće i svjetske likovne umjetnosti te je snažno obilježio francusku i europsku likovnu scenu druge polovine 20. stoljeća. Stvarajući s renomiranim svjetskim umjetnicima poput Jeana Dubuffeta, Andréa Bretona i Michela Tapiéa, Kopač je stvarao trendove u Parizu, tada glavnom umjetničkom centru.

Izložba, čija je kustosica Anita Ruso Brečić, prikazuje izbor najizvrsnijih Kopačevih slikarskih, kiparskih, ali i pjesničkih ostvarenja iz muzejskih institucija i privatnih kolekcija te pruža uvid u kulturno-antropološke prilike sredina u kojima je umjetnik djelovao (Vinkovci, Zagreb, Firenca, Mostar, Pariz). Osim postava koji se prostire na 1.800 metara četvornih izložbenog prostora Meštrovićevog paviljona, za potrebe izložbe kipar Marin Marinić izradio je za eksterijer predimenzionirane skulpture likova s Kopačevih platna od kojih su neke postavljene i u samom postavu.

Poruke mira i uključivosti

Kustosica izložbe Anita Ruso Brečić istaknula je na otvorenju da je Kopač paradigmatska ličnost umjetnosti 20. stoljeća i majstor u korištenju različitih materijala. Naglasila je kako je u odabiru radova surađivala s kolegom Željkom Marciušem, s kojim je imala izazovan zadatak probrati najreprezentativnije radove za ovu veliku izložbu. Naglašena je i Kopačeva uloga glavnog kustosa zbirke Art brut, koju su osnovali članovi poznatog francuskog umjetničkog društva Compagnie de l’art brut u kojem je Kopač djelovao 30 godina.

Glavni cilj izložbe je revalorizacija i kontekstualizacija lika i djela Slavka Kopača, koji se svojim autentičnim pristupom pozicionirao kao jedan od najvažnijih protagonista u umjetnosti informela i art bruta. Informel i art brut su umjetnički pravci inovativnih materijala (fragmenti stakla, uporabnih predmeta, guma, čeličnih žica, kora drveta, kamen, gips…). Spomenuta umjetnost odbacuje standardne, konvencionalne forme komunikacije i pristupa stvaranju. U tim umjetničkim formama Kopač je stvorio svevremenska likovna djela koja svojim nevinim, otvorenim pristupom te vedrinom jasno komuniciraju osnovne ideje njegova stvaranja: poruke mira i uključivosti.

Slavko Kopač rođen je u Vinkovcima 1913. godine. Diplomirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu 1937., a zahvaljujući stipendiji francuske vlade boravio je na usavršavanju u Parizu. Nakon akademije, od 1943. do 1948. studirao je povijest umjetnosti u Firenci, kada odbacuje akademizam i ulazi u krug najznačajnijih umjetnika 20. stoljeća. Od 1948. godine trajno se nastanjuje u Parizu, gdje je zajedno s Jeanom Dubuffetom, Andréom Bretonom i Michelom Tapiéom osnovao Compagnie de l’art brut, te je bio voditelj i kreator istoimene kolekcije. Blisko je surađivao s Bretonom, koji mu je organizirao izložbe u svojoj galeriji À L’Étoile scellée. Tapié ga je uvrstio u svoju knjigu »Un Art Autre« u kojoj se Kopač nalazi kao jedan od začetnika informela. Izlagao je u Zagrebu, Firenci, Rimu i Parizu.

Učitelj crtanja za djecu

Francuski povjesničar umjetnosti, dramski kritičar i esejist Emmanuel Daydé u katalogu retrospektivne izložbe posvećene Kopaču u povodu njegove smrti navodi kako je Kopač postao sjajan učeći od djece s kojom je radio u školi, a on sâm ovako opisuje svoje nastavničke dane: »Svoju karijeru započeo sam kao učitelj crtanja za djecu, ali nakon godinu i pol dana dobio sam otkaz jer se nisam mogao razumjeti s kolegicom. Ako ste pravi učitelj, vikala je na mene, kako možete dopustiti djeci da crtaju stol s dvije noge i tijelo bez ruku? Ali, to je bilo upravo ono što mi se svidjelo u dječjim crtežima, oni nisu radili ono kako bismo mi htjeli. Bio sam poput čovjeka koji je morao razgovarati s Bogom i koji nije vjerovao u njega. Pravi učitelj, to su bila djeca, a učenik sam bio ja«. Vrijeme provedeno u Italiji odredilo je Kopačevo buduće stvaranje: »To moje očišćenje, ako se tako može zvati, počelo je u Italiji. Za vrijeme rata bio sam tamo, našla se grupa ljudi, umjetnika, slikara, pametnih ljudi koji su studirali velike i visoke znanosti, i to je bila jedna jezgra tih velikih razmišljanja i rasprava. Mi smo u sjeni onoga battistera, pred katedralom, svaki dan se sastajali i to su bili sati razgovora. To je počelo tamo, moje oslobođenje«.

Pariško razdoblje

Napustivši Italiju Kopač odlazi u Pariz, gdje ovaj put ostaje za stalno. Već nakon nekoliko dana po dolasku u Pariz upoznaje Jeana Dubuffeta, svjetski poznatog umjetnika, te nakon što uviđaju da se njihovi umjetnički svjetonazori podudaraju, započinju dugogodišnju suradnju na području izdavaštva i ustanovljavanju Dubuffetovog art bruta, odnosno na sabiranju djela za istoimenu Zbirku o kojoj će se Kopač, po izričitoj Dubuffetovoj želji, brinuti se kao konzervator i kustos sve do listopada 1975. i njezina preseljenja u Lausannu. Kopač usporedno nastavlja svoje umjetničko stvaralaštvo, a njegov izričaj ostaje autentičan iako ga neki kritičari dovode u vezu s Dubuffetom, što je Kopač objasnio sljedećim riječima: »Ja sam bio u nesretnom položaju jer je Dubuffet počeo vladati svijetom. Što sam ja, čovjek s periferije Europe, mogao napraviti? Ili se skloniti, ili mu se pokloniti? Nisam se sklonio, ali se nisam ni poklonio. Zašto bih? Moja poznata ‘Krava’ nastala je prije Dubuffetovih krava«.

Dubuffet u svom pismu iz 1981. godine govori o prvom susretu s Kopačem i s njegovom umjetnošću: »Kopač i ja upoznali smo se kada je stigao u Pariz, prije više od trideset godina. Njegova je umjetnost tada već bila formirana te je takva i ostala; njegove pozicije, već čvrsto utvrđene, više nisu bile podložne promjenama. On nije znao ništa o mojim slikama, koje su slijedile sličan dizajn, jednako kao što ja nisam znao ništa o njegovoj umjetnosti. Naše međusobne težnje su nas spojile; započele su naše blisko prijateljstvo. Jako volim njegova djela; ispunjavaju me životnom emocijom i divljenjem.«

Suradnja s Bretonom

Kopač je ilustrirao pjesmu Andréa Bretona »Au regard des divinités« (U pogledu bogova), a Bretona upoznaje u vrijeme kada Jean Dubuffet odlazi u Afriku proučavati arapsku umjetnost te svakodnevno surađuju u radu na kolekciji Art brut. U radijskom intervjuu Kopač opisuje njihovu suradnju: »Za to vrijeme Breton, koji je bio u prvom komitetu, odboru za art brut, koji je surađivao zajedno s Paulhanom i drugima, zamjenjivao je Dubuffeta i dolazio je svaki dan poslijepodne u taj prostor i tako smo mi zajedno gledali što trebamo učiniti, na što treba odgovoriti, i u mjesec dana je to otprilike počelo. Tada mene Breton još uopće nije znao, u kojoj mjeri sam ja slikar i tako da se to nekako otvorilo, i prvu izložbu sam imao 1949. i to je bio velik događaj. Tada sam s Bretonom učinio tu plaketu, koja je njemu bila jedna od najdražih što je uopće bila publicirana. I on je tu pisao, ja sam napravio nacrt kako da to organizira, i to smo skupa napravili i skupa potpisivali i to je za mene jedna svijetla točka. Govorim o čovjeku koji je meni bio neobično drag, jedan od rijetkih gospodina koje sam u životu doživio«.
Iako je u jednom intervjuu izjavio: »Nadrealizam me nikada nije osvojio. Mi smo imali nešto dodirnih točaka, ali i mnogo razlika. Ja se nisam uklapao u Bretonovo nadrealističko evanđelje«, Kopač je surađivao s nadrealistima i družio se s njegovim pripadnicima pored Bretona, s Michauxom, Paulhanom, Tanguyem. Ovako opisuje svoj odnos s njima: »Ja sam se s njima družio i što je simpatično, oni nisu nikada od mene ni mislili ni željeli da u meni nađu nadrealističkog slikara, oni su prihvatili ono što sam ja donio.«

Pisanje poezije

Kopač 1950. godine zajedno s Bretonom i drugim nadrealistima sudjeluje u Nadrealističkom almanahu polovine stoljeća. Godine 1951., u vlastitoj nakladi, objavljuje ilustriranu knjižicu »Sunce zalazi u zemlji slonova«, tiskanu na šest tankih drvenih pločica. Također se bavi ilustratorskim radom te piše poeziju. Svoju konstantnu potrebu za pomicanjem granica i pronalaskom novih načina kojima bi izrazio svoju umjetnost opisuje sljedećim riječima: »Bježao sam od slikarstva jer sam se želio riješiti stanovitih zamki koje su mi stajale na putu. Trebalo je naći nešto što će u isto vrijeme biti i avantura ruku, ne samo avantura duha. Promjenom materijala s kojim si postao vješt i koji predobro poznaješ i postavljanjem novih prepreka na putu, postaješ kao pecaroš koji u tim mrljama, grubim naslagama gline, vidi nove razloge, nove motive i puteve«.

Galerist Michel Tapié 1952. godine svrstava Kopača u začetnike novog pravca u umjetnosti koji on naziva art informel ili neformalna umjetnost. U Studiju Paula Facchettija predstavljena je Kopačeva umjetnost te je predstavljen i na zajedničkoj izložbi kruga umjetnika koji nisu činili neki pravac, već su spontano inicirali pokret koji Kopačev i Tapiéov prijatelj Michel Ragon naziva Drugom figuracijom.
Godine 1981. Kopač ima važnu samostalnu izložbu u Parizu. Galerija Paris Art Center posvećuje mu retrospektivu obuhvaćajući radove nastale od 1936. do 1981. godine.

Zahvaljujući prijateljskim i živim vezama pariških i američkih nadrealista, tijekom 1982. godine Kopač ima priliku izlagati u Chicagu i Houstonu te u povodu otvaranja izložbe putuje u SAD. Krajem 1980-ih godina u Galerie d’art international književnica Annie Le Brun, s kojom surađuje niz godina, priređuje veću izložbu njegovih recentnih radova.

Slikar i pjesnik istovremeno

Godine 1996. u organizaciji pariške Udruge za promicanje umjetnosti u Salle Saint-Jean pariške Gradske vijećnice otvorena je retrospektivna izložba Kopačevih radova. U reprezentativnom prostoru ugledne gradske galerije predstavljeno je 200 Kopačevih djela, a izložbu je pratio bogato ilustrirani katalog u kojem su eseje o Kopačevoj umjetnosti napisali Annie Le Brun i Emmanuel Daydé. Xavière Tiberi, predsjednica Udruge i supruga tadašnjeg gradonačelnika Pariza, na otvorenju je izložbe istaknula kako je Kopač, slikar i pjesnik istovremeno, bio Hrvat po rođenju, a Parižanin po ljubavi. S Parizom je sklopio čvrsto prijateljstvo koje je potrajalo četrdeset i sedam godina.