U riječkome MMSU-u nedavno je otvorena izložba zanimljiva naziva »Želimo ogledala – Putovanje u matricu kolonijalizma« talijanske umjetnice Raffaelle Crispino. Prvom samostalnom izložbom autorica se vraća u Rijeku nakon što je 2013. godine u organizaciji galerije SIZ boravila u rezidencijalnom programu »Kamov«. Izložba »Želimo ogledala – Putovanja u matricu kolonijalizma« restrospektivni je pogled na autoričin bogat i kompleksan petnaestogodišnji rad. Sagledavajući ovu izložbu i autoričin rad u cjelini, možemo reći da su njezine silnice disperzirane u smjerovima društveno i povijesno te političko koje proizlazi iz prvih dvaju.

Talijanska umjetnica Raffaella Crispino / Snimila: Ana Križanec

Sam naslov izložbe u leksičko-semantičkom smislu sugerira prisutnost kolonijalnog, a sintagma »matrica kolonijalizma« iz naziva jasno upućuje na kolonijalističku narav/temu koja je uz to popraćena ostalom tematikom/problematikom. Secirajući razne društvene fenomene, autorica jasno i postupno ukazuje na opstojanje kolonijalnog danas; kako je kolonijalno, iako vlada mišljenje da je ono stvar prošlosti, utkano u našu svakodnevicu te kako ono i danas funkcionira, posebice u kontekstu (pred)dominantnosti Zapada. Ogledala u nazivu pak upućuju na mogućnost i potrebu refleksije, na dvjema razinama – doslovnoj i metaforičkoj. Kolonijalno koje autorica propituje u svojih dvanaestak radova realiziranih različitim medijima, od instalacija, videozapisa, teksta, sve do tekstila i fotografije, iščitava se tako u odnosima patrijarhalnosti, rasizma uz jasno prisutne i nezaobilazne mehanizme kontrole.

Tema femicida

Galerijski je prostor MMSU-a za potrebe izložbe podijeljen na tri dijela, pa tako prvi dio prostora okuplja radove koji reprezentiraju trag i kontekst kolonijalnog danas primjerom dekorativnog uzorka, na platnu i na noktima. Rad »Bez naziva«/»Toile de jouy« (2015.), bijelo platno s plavim dekorativnim uzorkom, dakle, ilustrira odnos aristokratskog i kolonijanog tijekom/u povijesti. Komad tkanine ilustrira radosne prizore u prirodi, odnosno ruralne prizore tijekom povijesnih događaja, a crno obojena koža seljaka intencijski i intervencijski upućuje na promjenu paradigme iz shvaćanja europske prošlosti kao idealne u onu koja je zaodjenuta velom kolonijalnoga i trenutka ropstva. Također, rad (d)označuje tkaninu kao zarez globalizma i kolonijalnoga, imajući u vidu, dakako, i nositelja toga značenja – subjekta.

Šetnja među radovima s izložbe / Snimila Ana KRIŽANEC

Dio prve izložbene cjeline uključuje instalaciju »Laura, Sarah, Yara, Meredith, Chiara, Melania, Deborah, Veronica, Roberta, Pamela, Marianna, Elisa, Eleonora, Rosaria, Charlotte, Stefania, Donatella« (2019.), kao i video »Una Mia Folle Idea« (2019.), a i instalacija i video odnose se na feminističku kritiku nasilja nad ženama, odnosno sveprisutnoga femicida kojem svjedočimo svakodnevno i koji je, nažalost, u konstantnome porastu. Instalacija tako uključuje različite detalj-plan prikaze/printeve biljnoga koji su u fokusu te na jednome zidu na malome pleksiglasu postavljene razne lažne umjetne nokte s dekorativnim uzorcima koji označavaju talijanski krajolik, predjele u kojima su žene bile žrtvama femicida, što se, uostalom, moglo tijekom vremena saznati i iz talijanskih medijskih napisa. Vivifikacija talijanskih krajolika na noktima, čime se znakovito spaja prepoznatljivo talijansko, sa ženskom figurom, uz društvenu/feminističku kritiku zbog prisutnoga nasilja, označava prelazak turističkoga lijepog u turističko koje zadobiva negativne konotacije – »crni/mračni turizam«, pa tako krajolici koji bi trebali biti prepoznati po svojoj ljepoti, postaju poznatiji po onome društveno negativno-označiteljskom. U tom smislu, video »Una Mia Folle Idea« dodatno se referira na istu tematiku, nadopunjuje je i proširuje, pa tako napuljska psihologinja u desetominutom videu tijekom manikure rapravlja o femicidu; zašto se događa (baš na jugu), povijesno-patrijalahnim uzrocima toga te poziciji žene danas u talijanskome društvu, s obzirom na femicid i tradicionalnost.

Somalijska trkačica

U istome galerijskome dijelu nalazi se i »Bez naziva« (»Samia II«) iz 2015. godine, instalacija, odnosno afrička tkanina, krpatur koji upućuje na somalijsku trkačicu Samiju Yusuf Omar koja se utopila prelazeći Mediteran. Instalacije, odnosno tkanine znače prisutnost i njezino odsutstvo, a istovremeno signaliziraju na bogato kulturološko, ono kolonijalno i feminističko; na žene i njihove raznolike uloge, no i na njihovo nestajanje. Također, tenisice te sportašice, »running shoes/sneakers«, signaliziraju poziciju Drugoga u svijetu sporta i njihove mogućnosti za ostvarivanjem snova i/ili jednakih mogućnosti s obzirom na granice (post)kolonijalnog.

Još jedna instalacija naslovljena »Bez naziva« iz 2017. godine na temelju autoričina promatranja peruanskih štandova predstavlja različito voće i povrće jednako tako različitih dimenzija koji su organizirani prema oblicima, volumenu ili pak teksturi. Tako postavljeno i predstavljeno voće zadobiva kulturani aspekt, a sam značenjski spoj dviju »Bez naziva« instalacija očituje se u tragovima/putevima kolonijalnog – od Afrike do Latinske Amerike.

Tenisice koje signaliziraju poziciju Drugoga u svijetu sporta / Snimila Ana Križanec

Relativno novi rad talijanske umjetnice iz 2021. godine »Il Mutuo Apoggio«/»L’Entraide« šesnaestominuti je video koji prikazuje žene mlađe dobi koje šetajući jednim francuskim Botaničkim vrtom govore o strategijama preživljavanja određenih biljaka. Temeljem razgovora u kojem se spominje »teorija uzajamne pomoći« Petera Kropotkina koja, nasprot poznatoj darvinističkoj teoriji, naglašava mogućnost i nužnost uzajamnosti i suradnje s ciljem napretka kolektiva/civilizacije i same evolucije. Uz spomen kapitalizma u srednjem vijeku, imena povjesničarke Silvije Federici, žene raspravljaju o odnosu privatizacije zemlje i poziciji žene tada, jer, saznajemo, mnogim je ženama tada oduzeto zemljište koje su obrađivale, te su od iscjeliteljica došle na glas vještica, čime je započeo dobro znan progon tih i takvih žena – vještica. Uz priču koja počiva na ulozi žene tijekom povijesti, to jest u povijesno značajnome periodu kad su bile potlačene, sugovornice se u dokumentarnome videu dotiču i pozicije i tretmana afričke žene tijekom perioda ropstva.

Motiv ogledala

Treći i posljednji dio galerijskog prostora, odnosno treću cjelinu, čini nekoliko radova – »Bez naziva«, »Nous«, »Ne želimo druge svjetove, želimo ogledala« te »Quan On’s’Aime«. Taj dio oblikotvorno i značenjski je patvoren tekstilnim instalacijama koje dominiraju prostorom. »Bez naziva«/»Vremenske zone«, rad koji je inače postavljen u Centru za suvremenu umjetnost Pompidou Kanal u Bruxellesu, a daje uvid u, na simboličnoj razini, geopolitičke linije, odnosno granice. Ta prozirno koloritna postavljena tekstilna instalacija velikoga formata fragmentarno, sinkronijski, obilježava labavost »tvrdo« smatranih i unaprijed zadanih granica koje ipak valja sagledati dijakronijski, tijekom vremena. Te prikazane fragmentarne cjeline su, dakle, oznaka kategorije vremena i prostora, opet jednako labavih. Do te tekstilne instalacije nalazi se mnogo veća, okomito postavljena instalacija »Nous« (2021.), bijeli svileni tekstil na kojem je otisnuto deset botaničkih uzoraka, što se referira na ulogu željeznice u širenju biljnoga svijeta, odnosno biljnih vrsta koje su zahvaljujući razvoju željeznice dospjele i do Europe te se njome proširile. Autorica tim instalacijama izjednačava migraciju biljnoga svijeta i ljudskoga te ukazuje na njihovu povezanost u društvenom kontekstu.

Instalacija »Ne želimo druge svjetove, želimo ogledala« iz 2013. godine tekstualan je neonski rad, jako svjetlo bijele boje u obliku naslovne sintagme koja se izravno odnosi i/ili izravno upućuje na izložbu u cjelini i na njezin naziv, kao i na Lemov znameniti »Solaris« iz 1961. godine, odnosno njegovu istoimenu ekranizaciju iz 2002. godine. Točnije, odnosi se na repliku/monolog doktora Gibariana koji ističe da istražujući ono novo, ujedno utječemo na percepciju novoga, otkrića, otkrivajući tako u tom novome i onaj (subjektivni) dio sebe, naše stavove, razmišljanja. Ogledala u tom značenjsko-semantičkom okruženju mogu se percipirati ujedno kao trenutak refleksije, prihvaćanja drugoga, drukčijega, različitih percepcija iskustvene zbilje, i kao trenutak razmontiravanja onih unaprijed određenih i ustaljenih konvencija i uzusa.

Instalacija nastala na temelju autoričina promatranja peruanskih štandova predstavlja različito voće i povrće / Foto Snimila: Ana Križanec

Naša publika

Zadnja instalacija, koja je i dio izložbe i autoričin rad, jest instalacija »Quand On’s’Anime« iz 2015. godine, dvostruki video prostorno i simbolično razmješten, na početku i na kraju izložbe, koji, opet simbolično, vremenski presijeca i omeđuje izložbu, a prikazuje izvedbu pjesme »Quand on s’aime« Michela Legranda i Nane Mouskouri u vremenskome okviru od četrdeset godina. Na početku i na kraju izložbe, u različitim prostorima, izvedba pjesme, njezin tekst/značenje, kao i sama instalacija značenjska je linija temporalnosti, protoka vremena i bivstovanja/starenja unutar takve kategorije.

Iako nije autoričin rad, no posve se nadovezuje na izložbu i njezin je dio, upotpunjuje je i daje joj riječku notu, je i serija strateški postavljenih fotografija na praznim i/ili upućivačkim mjestima – »Naša publika« (2013.) – koja dokumentaristički prikazuje pogled na muzejsku publiku prisutnu na otvorenjima te muzejske ustanove. Na dohvatu kolonijalnog, nekad i danas, opstojanju te prakse u suvremenosti koja, jasno je, uključuje i kategoriju temporalnosti koja ističe, uokviruje i, u ovome slučaju, nastavlja, tako i serija muzejskih fotografija »Naša publika« propituje kolektivni identitet, percepciju riječkoga auditorijuma, pamćenje jednoga kolektiva tijekom vremena i natruhe riječkoga društvenog koje, uvjeteno rečeno, počiva na različitosti.

Izložba Raffaelle Crispino je stoga kritičkom oštricom usmjerena na propitivanje prisutnosti kolonijalnoga, nevidljivim pozicijama i odnosima Istok-Zapad, odnosno saidovskoga Zapad-neZapad, uz feminističku potku koja naglašava ulogu i poziciju žene i uz notiranje kolektivnoga, pamćenja i u dijelovima traumatskoga. Propitujući orijentalistički/kolonijalistički modus, u zametcima ekokritički, svakako feministički, izložba »Želimo ogledala – Putovanje u matricu kolonijalizma« zanimljiva je, slojevita, ujedno upućivačka i propitivačka, izložba koja na temeljima iskra društvenosti i onoga povijesno problematičnoga principom »jučer-dana-sutra« uspostavlja dijalog sa suvremenošću.

Rad s izložbe u MMSU-u / Snimila Ana Križanec