RIJEKA – S obzirom na to da je pojedinac, čovjek, mjerilo prostora, a promatrač svojevrstan svjedok protočnosti vremena, u Galeriji Principij novootvorena izložba Darka Stančića, člana Fotokluba Rijeka, opravdano nosi naziv »Mjere prostora i vremena«.

Različite preokupacije

Naime, riječ je o poznatome autoru koji svojim radom upućuje na važnost i vrijednost fotografskog zapisa, a svojom prvom samostalnom izložbom, kazala je kustosica izložbe, likovna kritičarka i književnica Branka Arh, autor razotkriva tko je on zapravo, »koji problemi ga zaokupljaju kao fotografa, gdje pronalazi inspiraciju, što njemu fotografija znači i naposljetku, što o ovom svijetu i vremenu želi reći«, a »veći dio fotografija upućuje na blizinu i šarm turističke fotografije koja promovira geografske, povijesne, kulturne i druge posebnosti zanimljivih mjesta«, stoga autor »ne slijedi neku prepoznatljivu zanatsku šablonu niti stil, ali razaznajemo što mu je važno u mediju fotografije«.

– Fotografije Darka Stančića svjedoče dvije preokupacije: prva doziva snagu velebitskih kamenih formacija, dubokih kanjona i oštrih gudura u mijenama svjetla i sjena, oblaka i neba, u jedinstvenoj pojavnosti. Druga Stančićeva preokupacija je more; nostalgični ugođaj prostrane ninske pješčane plaže s kupačima i suncobranima, u širokoj i mirnoj kompoziciji, pa magično rađanje zore. Magija trenutka i mirnoća krajolika zapažene su odlike njegove fotografije. Treća važna autorova tema je ideja mnoštva u kretanju. Njegova kamera rado se zaustavlja na dinamičnim prizorima grupnih scena koje svjedoče atmosferu, vrevu, gužvu.

Često su to ljetni prizori koji otkrivaju svojevrsnu ležernost, običnost trenutka, uvijek atraktivni, živopisni i zaigrani prizori zvončara s naglašenim ugođajnim kontekstom, ističe Arh.

Tragovi vremena

Kako dalje objašnjava, »autor naš pogled ne usmjerava na moćne strukture, već na ljudski lik«, ne bi li »sebi i motritelju postavio pitanje o tome hoće li ovi tragovi prošlosti ostati samo na fotografijama, hoće li vrijeme svojom neumoljivom protežnošću nadvladati trajnost i čvrstoću kamena«, kao i »da bi nas uputio na odnos veličina«.

– Nije mu, znači, važan pojedinac, ali važan mu je odnos veličina. Ljudski lik je tu više mjerilo prostora, a motritelj fotografije dobiva ulogu svjedoka.

Odnos veličina zaokuplja ga u nizu fotografija. Rekla bih da se autor rijetko zaustavlja na pojedincu, na izrazu lica ili gesti da mu je nebitno isticanje individualnih osobina. Jer, čovjek je tu u univerzalnim značenjima, ne samo kao svjedok zbivanja, već i u ulozi promatrača, sitan u odnosu na širinu svijeta i ljepotu krajolika, ocjenjuje Arh te dodaje da u Stančićevoj fotografiji »život pobjeđuje, čovjek nadživljava«.

Glede motiva koje autor koristi, kustosica kazuje kako se »svi njegovi motivi međusobno nadopunjuju, isprepliću, dograđuju i osmišljavaju, nanovo otkrivaju u autorovom subjektivnom intimističnom viđenju ili u objektivnoj formalno hladnoj konstruktivnoj optici«, pa mu je »nevažno koji motiv fotografira, svjetlost vidi i u tamnini i u svjetlini, u tonu i ritmu oblika«. Izložba ostaje otvorena do 1. travnja.