Kako je naftna industrija oblikovala pejzaž i živote ljudi te što ostaje kad industrija napusti mjesto dugogodišnje eksploatacije, problematiziraju multimedijski radovi američke umjetnice Caroline Sinders okupljeni izložbom »Penjanje u olupinu« otvorenom u Galeriji Filodrammatica.

Ostaci industrije

Na riječkoj izložbi umjetnica Caroline Sinders predstavlja se s nekoliko fotografskih i videoradova koji kroz spekulativnu fikciju, dokumentarnu fotografiju i poetsko mapiranje tematiziraju ostatke naftne industrije Meksičkog zaljeva i umjetničine rodne Louisiane, što se u lokalnom kontekstu može povezati i s riječkom naftnom industrijom i specifičnom infrastrukturom koja je vezana uz tu industrijsku granu.

U autoričinim radovima ostaci naftne industrije stoga su ujedno svjedoci prošlosti, kao i znakovi neizvjesne budućnosti.

Prema riječima autorice, »rafinerije su okruživale grad, naftne bušotine i platforme bile su razasute duž obale, a nafta se nalazila u močvarama i ispod pješčanog dna Meksičkog zaljeva«. (…) Svi smo poznavali ne samo jednu, već više osoba koje su radile u naftnoj industriji – uključujući članove moje obitelji«.

– Nafta i naftna infrastruktura su posvuda, a većina naftnih platformi koje vidimo nalazi se unutar dvadeset milja od obale. Rafinerije, postrojenja za preradu nafte i petrokemijska industrija smješteni su vrlo blizu gradova, u nekim se dijelovima mojeg mjesta vide čak i iz domova.

Ova infrastruktura za mene ima gotovo nostalgičnu dimenziju jer je tu od kad znam za sebe. No, kako sam odrastala i sve više shvaćala utjecaj klimatskih promjena i s time povezane ekološke probleme, postalo mi je čudno promišljati o nečemu što mi je duboko usađeno u sjećanje, a istovremeno predstavlja i oblik ekološkog nasilja.

Istovremeno, Louisiana nema mnogo industrija – najveće su turizam, nafta i ribarstvo – stoga postoji kompleksan odnos međuovisnosti između stanovnika i industrije koja dominira, no i industrije koja je istovremeno eksploatacijska i u opadanju, pa većinom ne vraća zajednici onoliko koliko se iz nje uzima, ističe Sinders.

Utjecaj na okoliš

Njezini radovi stoga, pojašnjava, propituju ulogu i utjecaj naftne industrije na sam okoliš, pa i onda kad koja od tih brojnih platformi, kao što je to slučaj s pojedinim platformama u njezinome rodnom gradu, nije u opticaju.

– Kada kompanije odluče da su »završile«, one odu – ali platforme, rafinerije, pumpe i metal ostaju, hrđajući, propadajući i time zagađujući okoliš. Izložba »Penjanje u olupinu« moj je način dokumentiranja i razumijevanja tih golemih infrastrukturnih ostataka koji su se uvukli u moj dom poput invazivne vrste – ali vrste oko koje je društvo izgradilo samo sebe, kao oko nečega nužnog, kao oko izvora energije.

Kakva je budućnost tih metalnih levijatana? Što će se dogoditi s njima – i što će se dogoditi s nama – za pet, deset ili sto godina, pita se autorica.

Izložba se sastoji od nekoliko radova, a jedan od njih je i mnoštvo različitih fotografija cypress stabla koja su prirodna zaštita od uragana u Louisiani, no kako govori Sinders, ugrožena su zbog ljudskih intervencija. Dokumentirajući tâ stabla autorica je primijetila utjecaj naftne instrastrukture na okoliš, što ju je inspiriralo na daljnje istraživanje.

– Jedan od radova je i spekulativni film smješten u budućnost, dok drugi tematizira nemogućnost preciznog izračuna ugljičnog otiska vlastite umjetničke prakse. Iako koristim elektroničke uređaje poput računala i kamere, za neke od njih nije moguće dobiti podatke o njihovoj točnoj emisiji ugljika.

U pokušaju da to kompenziram, zasadila sam dva stabla limuna u svom dvorištu u Louisiani, što sam, uz istraživanje energije koja napaja ove projekte – obilaskom naftnih platformi, rafinerija i petrokemijskih postrojenja – također dokumentirala u jednome od videa, kazuje umjetnica.

Tuge, nada i otpornost

U multimedijskom videozapisu »The Rig, 01« Sinders istražuje futuristički svijet u kojem je naratorica preuzela napuštenu naftnu platformu i pretvorila je u svoj novi dom. U tom se svijetu klimatske promjene ubrzano odvijaju, utječući na Louisianu, rodnu državu umjetnice i naratorice.

Za potrebe stvaranja videa i slika korištenih u ovome projektu, umjetnica je pronašla napuštenu naftnu platformu blizu New Orleansa, a u videu se bavi temama tuge i nade, ističući otpornost prirode koja ponovo preuzima naftne platforme, dok se na jednoj bačvi pojavljuju magnolije, cvijet Louisiane.

Izložbu je nakon otvorenja moguće razgledati do 24. travnja u radnom vremenu galerije od ponedjeljka do petka, od 11 do 13 i od 17 do 20 sati, te subotom od 17 do 20 sati.

O umjetnici

Autorica je i osnivačica agencije Convocation Design + Research, koja se bavi istraživanjem spoja strojnog učenja, korisničkih istraživanja, dizajna za opće dobro i rješavanja složenih komunikacijskih problema. Kao dizajnerica i istraživačica, surađivala je s Amnesty Internationalom, Intelom, IBM Watsonom, Wikimedia Foundationom i drugima.

Bila je stipendistica na Harvard Kennedy School, Zaklade Mozilla, Yerba Buena Center for the Arts, Eyebeam, STUDIO for Creative Inquiry i International Center of Photography. Njezin rad podržali su Zaklada Ford, mreža Omidyar, Fond za otvorenu tehnologiju i Zaklada Knight. Radovi su joj bili izlagani u Tate Exchange u Tate Modernu, Victoria and Albert Museumu, MoMA-i PS1, LABoralu, Ars Electronici i Houston Center for Contemporary Craft te su predstavljeni u časopisima kao što su Slate, Quartz, Wired i drugi.

Na riječkoj izložbi Sinders predstavlja radove »The Rig, O1«, »The Lemon Trees against the Anthropocene« i »Cypress Trees, A Beginning«, koji tematiziraju naftnu industriju Meksičkog zaljeva, u čemu umjetnica pronalazi poveznicu s riječkom naftnom industrijom i specifičnom infrastrukturom koja je vezana uz tu industrijsku granu.