Mislim da je umjetnost važna za društvo u smislu prostora slobode promišljanja i djelovanja, neke vrste laboratorija - Igor Eškinja / Snimio Vedran KARUZA
'Grad se razvijao vezano za industriju, no nje više u toj formi nema. To govori da gradu treba neki potpuno novi okvir razvoja. Ti prazni prostori koje pomalo preuzima korov ukazuju nam da je identitet koji smo gradili potpuno u prošlosti, no s druge strane, ono što je meni izuzetno zanimljivo je da bez obzira kako se mi odnosili prema tome, priroda nam pokazuje, taj korov i te biljke nam pokazuju da postoji enormna vitalnost i snaga, snalažljivost i neka energija u okupiranju i transformiranju prostora i života', rekao je Igor Eškinja
Programski pravac »Dopolavoro« Rijeke – Europske prijestolnice kulture bavi se metamorfozama rada i slobodnog vremena, ali i onim što ostaje kada rada više nema – tamo gdje je nekad bio, u formi u kojoj smo ga podrazumijevali, a misli se na tvornički rad, proizvodne pogone i cijeli taj industrijski posttranzicijski krajolik, o čemu Rijeka ima što reći jer u njoj on nepovratno propada. U sklopu »Dopolavora«, čiji je »Drugo more« producent i voditelj, svoje će radove 2020. izložiti brojni domaći i međunarodni umjetnici, a među njima i Igor Eškinja, riječki vizualni umjetnik s međunarodnom reputacijom, koji se odlučio pozabaviti motivom i simbolikom biljnog svijeta koji preuzima prostore nekadašnjih propalih tvornica i značenjem tog procesa za život i identitet grada. O svom projektu koji nastaje u povodu titule koju će Rijeka pronijeti u 2020. Eškinja govori za naš list.
– Rad je lociran u središnjim dijelovima grada Rijeke koji su nekad bili korišteni kao luka ili kao industrijske zone, a radi se o lokacijama Hartere, Delte, Brajdice, Mlake, lukobrana. Zanimali su me dakle dijelovi grada koji su ili umjetno napravljeni kao što su Delta, Brajdica, sam lukobran, gdje je ljudska intervencija u prirodu bila značajna, ili pak dijelovi grada kao što su Hartera i Mlaka koji su bili u potpunosti urbanizirani. Ljudska ruka tu je istisnula prirodu, pokrenula proizvodne procese i industriju, i sada, nakon nekoliko desetljeća što se ti pogoni ne koriste, priroda polako počinje ponovo preuzimati te prostore.
U principu me zanimao koncept korova; korova koji je samoniklo bilje koje se samoorganizira, osvaja prostor, i ta neka životna dinamika koja se dešava bez obzira na nas ljude. Puno umjetnika sada istražuje prirodu općenito, to je jako aktualno, a vezano je za koncept antropocena, pri čemu mi sudjelujemo u formiranju geoloških formacija zemlje, no s druge strane izuzetno smo nemoćni jer i priroda djeluje na nas.
Mi utječemo na nju, ali opet nam se ona sama na jedan nepredvidivi način vraća kao bumerang. U tom kontekstu želio sam pronaći formu koja bi povezala priču grada Rijeke vezanu za industriju 19. i 20. stoljeća, kada se grad snažno razvijao i kada je u biti i stvoren identitet koji ga čini, te aktualnu situaciju s početka 21. stoljeća u kojoj je taj identitet gotovo u potpunosti urušen te se traži novi. Udubivši se u taj problem, te u biljni svijet kojim je prekriven, shvatio sam da bi upravo biljke bile izuzetno bogat i zanimljiv motiv koji mogu koristiti likovno da bih napravio zidne tapete kao formu u kojoj će rad završiti.
Igor Eškinja: Nemogući rast, Lambda print na dibondu, 2019.
Zidne tapete su oblik ukrašavanja interijera koji je u 19. stoljeću bio izuzetno izražen. Bio je prisutan uglavnom u građanskim kućama, ali i u radničkim, čak i ruralnim. Zanimljivo je da su uzorci biljaka na njima uglavnom predstavljali nekakav tip bogatstva, vezivali se za nešto dobrostojeće, bilo da su to bile nekakve egzotične situacije vezane za kolonije i bogatstva koja dolaze iz dalekog svijeta ili nešto drugo. Ovdje mi je bilo zanimljivo da napravim neku vrstu subverzije i da ulogu tog reprezentativnog biljnog svijeta preuzme korov.
U oblikovanju rada, u njegovom konceptualnom postavljanju, bilo mi je jako važno da je to flora koja je samoorganizirana. U procesu rada kontaktirao sam Prirodoslovni muzej, te su mi od velike pomoći bili Željka Modrić Surina i Boštjan Surina, biolozi, znanstvenici. Zajedno smo prošli lokacije, identificirali različite biljke, i otvorilo se cijelo novo područje gdje taj biljni svijet ima dinamike rasta i organizirana širenja izuzetno bliska ljudskim… Znači, biljke koje koloniziraju, biljke koje su oportunisti, biljke koje naseljavaju prostor nakon što su tamo već bile neke druge biljke, biljke migranti…
Biljke migranti
Na internetu sam pročitala da korov nije biološki toponim: neku se biljku proglašava korovom ako nije poželjno da na određenom mjestu raste. Ovisi, dakle, o kontekstu… Korov je, navodi se, naprosto biljka na krivom mjestu, a mislim da postoji i knjiga sličnog naslova (Stela Jelinčić: »Korov je samo biljka na krivom mjestu«, Konzor, 2008., op. a.). Recimo, maslačak se obično tretira kao korov, ali kako ima ljekovita svojstva, ponegdje se u te svrhe i koristi, i onda nije korov.
– Točno, u biološkoj terminologiji korov ne postoji. Meni je bila bitna definicija korova kao biljnog svijeta koji se samoorganizira i kojem ne treba ljudska ruka, ali gledano iz perspektive industrijske proizvodnje korov je nešto što nije potencijalni resurs, što se ne može lukrativno iskoristiti, već jednostavno supostoji s nama ljudima. Sam počinje rasti na ulicama, po fasadama, u unutrašnjosti zgrada, na krovovima, i tako preuzima te prostore…
Je li ta »pobjeda« korova poraz civilizacije ili normalni prirodni tijek koji mi samo doživljavamo kao nešto čudno? Je li riječ o nekakvom »revivalu« povratka prirodi, umjesto kultiviranja koje je obilježilo raniju epohu?
– Ovisi o tome kako se gleda na stvari. Englesko-američki filozof Timothy Morton napisao je nekoliko knjiga koje se bave problemom koncepta prirode i ekologije. U knjizi »Tamna ekologija«, koja je prevedena i na hrvatski (Sandorf i Mizantrop, 2018.), kaže da je koncept prirode izmislio čovjek da bi diferencirao kulturu od prirode. Tvrdi da je upravljanje prirodom, njeno korištenje, počelo još u Mezopotamiji, te da smo »svi mi Mezopotamci« jer imamo potrebu dominirati prirodom, pokoriti je. Taj je ciklus, tvrdi on, trajao tako dugo zato što su klimatski uvjeti bili stabilni nekih 12 tisuća godina te nisu doveli u pitanje takav »agrilogistički« pogled na svijet koji čini naš svjetonazor posvuda na planetu: u Meksiku, Indiji, Kini, u Europi. Međutim, u kontekstu klimatskih promjena očito je da taj koncept vladanja prirodom – u kojem se priroda tretira kao nešto različito od kulture, civilizacije i čovjeka – trebamo ponovno promisliti i smisliti potpuno novi koncept.
Korov ili praznina
Zanimljivo. No, vratimo se u riječki kontekst. To su bili neki industrijski kompleksi koji su ljudima davali kruh i nije poželjno da su nestali.
– Da, naravno. Ali je tako.
Ephemeropolis, instalacija, digitalni tisak na tekstilu, 2016. – ilustracija Eškinjina rada / Foto POLAK
Ima li puno tog korova u Rijeci?
– Uglavnom je korov po bivšim industrijskim zonama. Ili korov ili potpuna praznina. No, tu se radi o nekoliko razina čitanja rada. Kao društvo mi sudjelujemo u gašenju industrijskih pogona i reformuliranju industrije, odnosno nekom procesu koji se na zapadu dešava od sedamdesetih, a ovdje se desio u drugom spletu okolnosti, vezano uz devedesete, rat itd. U nekim zapadnim zemljama desio se 10 do 15 godina ranije, ali očito je ta tendencija promjene oblika proizvodnje nešto što nas ne može zaobići. Jer činjenica je da je cijeli grad Rijeka, njegovi stanovnici, ljudi, njihova radna mjesta, sve je to bilo utemeljeno na industrijskoj proizvodnji. Grad se razvijao vezano za industriju, no nje više u toj formi nema. To govori da gradu treba neki potpuno novi okvir razvoja. Ti prazni prostori koje pomalo preuzima korov ukazuju nam da je identitet koji smo gradili potpuno u prošlosti, no s druge strane, ono što je meni izuzetno zanimljivo je da bez obzira kako se mi odnosili prema tome, priroda nam pokazuje, taj korov i te biljke nam pokazuju da postoji enormna vitalnost i snaga, snalažljivost i neka energija u okupiranju i transformiranju prostora i života.
Koja uopće ne ovisi o nama… Mi si samo umišljamo da smo neophodni.
– … koja uopće ne ovisi o nama, tako je. No, u povijesnom kontekstu ljudi su se izuzetno oslanjali na ambijent u kojem su živjeli, o njemu su ovisili, od njega učili, a ne znam možemo li mi sada nešto naučiti od tog korova.
Kako ćete to interpretirati u kontekstu EPK-a?
– »Dopolavoro« je naziv koji ima svoju povijesnu konotaciju u 20. stoljeću, vezan je uz razvijeno industrijsko društvu, uz koncept slobodnog vremena, u različitim sistemima različito se tumačio… Međutim, u današnje vrijeme pitanje je postoji li »dopolavoro« kao koncept slobodnog vremena u kontekstu digitalnog društva, stalne dostupnosti… U mom radu je »dopolavoro« shvaćen doslovno i znači: »nakon rada«. No, što kada rad više ne postoji ili ga nema? Moramo ga osmisliti, no ono što mi je prvo pred nosom svaki dan kao građaninu ovoga grada je nekakav život i energija koja niče mimo mene. Ja sam je uočio u tim biljkama, u tom korovu, i pokušao sam se time baviti i formulirati rad koji jednostavno inkorporira taj fenomen.
Distopijski moment
Obično su depresivne slike tih propalih industrijskih gradova, u korov obrasla postrojenja, prostori nekadašnjeg prosperiteta, poput vizura npr. Detroita i drugih gradova uz koje se vezivala jaka industrija da bi onda i pad bio strmoglaviji. Tako je i u Rijeci koja je isto imala veliki pad, ne jer smo gori od drugih, nego jer smo prije bili bolji, pa se to još više osjeti, i uvijek ta ista priča. No, vaš »riječki korov« nije depresivan?
– Nije. Mislim, ja živim taj distopijski moment iz dana u dan, svuda se i stalno s njime susrećem, i opet se ide dalje. Hoću reći, taj korov egzistira već bar 20-ak godina, i ako se unutar 20 godina čovjek ne izvuče iz depresije, onda fakat ima problem. Znači, meni je korov nekakav moment koji sam zatekao i koji promatram. Mi živimo s korovom i svejedno živimo, i svejedno korov živi. Cijela ova priča koju mi sada pričamo stvarno je depresivna i problematična, i razvlači se kao žvaka već desetljećima u Rijeci, uvijek ista, međutim mene ovdje zanima ono što nastaje, nekakav život, neki moment koji tinja. Kad se osvrnemo na tu Deltu, Brajdicu, Harteru, to su mjesta na kojima ne želimo biti, međutim i na tim se mjestima dešavaju stvari… Primjerice, kada te jedan biolog provede kroz njih, počinješ vidjeti taj teritorij potpuno novim očima, što je potpuno ludo. Iz perspektive znanstvenika koji proučavaju floru, ti prostori koji su u biti oštećeni, ili na koje je čovjek jako utjecao a onda ih napustio, imaju ogromnu bioraznolikost. Biljke žive, rade eksperimente između sebe…
Kako je to povratno utjecalo na ljude?
– Mislim da smo pasivni prema tom procesu, kao što ga ja gledam u svom radu. Znači, imamo neku distancu prema njemu i ne možemo se jasno odrediti.
Iznimno su zanimljivi »karakteri biljaka« koje spominjete.
– I uopće njihove dinamike, kako osvajaju prostor, kako se u njemu nastanjuju, koliko borave… Ono što je izuzetno zanimljivo je da su biljke koje nastanjuju dijelove grada kojima se bavim u radu potpuno različite od biljaka na, recimo, Kozali ili Trsatu, gdje je taj prirodni ambijent relativno stabilan. Znači biljni svijet koji kao korov nastanjuje bivše industrijske pogone je jako različit od biljnog svijeta koji je autentičan i pripada ambijentu, poput prirode Gorskog kotara, Grobnika, okolice Rijeke, koja »stiže« do Kozale ili Trsata. To su stabilni ekosustavi, desetljećima već slični…
Igor Eškinja (1975.) živi i radi u Rijeci. Eškinjini radovi su uključeni u međunarodne izložbe: Manifesta 7, Rovereto, (2008); Complicity, Rena Bransten gallery, San Francisco (2009); 28 Grafični Biennale, Ljubljana, (2009); Dirt, Wellcome foundation, London, (2011), Rearview Mirror, Power plant, Toronto, (2011); Ash and Gold – a world tour, Marta Herford, (2012); 2nd Ural Industrial Biennale, Ekaterinburg, (2012); 8 ways to overcome space and time, Muzej savremene umetnosti, Beograd, (2013), T-ht nagrada, MSU, Zagreb (2016.), Every time a ear di soun – Dokumenta 14 program, Savvy contemporary, Berlin (2017), kao i samostalne izložbe: Project for unsuccessful gathering, Casino Luxembourg-Forum d’art contemporain, Luxembourg (2009.), The Day After, Federico Luger gallery, Milano, (2011) Inhabitants of generic places, Kunstforum, Vienna, Museum of Contemporary Art-Zagreb (2011); Interieur Captivant, MAC/VAL museum, Vitry, (2012); Quixote, MUWA, Graz, (2014).
Nastanjuju ih dakle autohtone biljke, domaćini, dok su ove u postindustrijskom centru migrirale i izborile se?
– Moglo bi se reći. Uglavnom, sadržajno rad ima puno mogućnosti interpretacije. Na koncu će biti izloženo šest uzoraka za tapete, svaki uzorak predstavljat će jedan dio grada, a za svaki »tapet« uzete su biljke koje su u tom dijelu grada pronađene, samonikle. Kako će ti tapeti izgledati, hoće li biti kreštavi, kričavi… Još ih slažem. Vidjet ćemo kako će vizualno biti posloženi. Jedan će uzorak biti Delta, drugi Brajdica, treći Hartera, četvrti Mlaka… O prostoru u kojem ćemo to izložiti još se razgovara, ali volio bih da to budu lučki prostori, poluotvoreni, između eksterijera i interijera.
Odsustvo proizvodnje
Kad ste spomenuli tapete i uzorke, podsjetilo me to na Williama Morrisa, engleskog umjetnika iz 19. stoljeća koji se bavio ukrašavanjem interijera s idejom da ono mora biti dostupno širokim masama, da svatko, a ne samo aristokracija, ima pravo na estetsko oblikovanje prostora. Njegovo se ime veže uz industrijski dizajn i serijsku proizvodnju, a njegova politička uvjerenja, radikalno lijeva, socijalistička, uz jedno drukčije čitanje industrijske revolucije u kapitalističkoj Engleskoj, pa bih, eto, voljela da ga spomenemo.
– Rad Williama Morrisa najvažniji je primjer iz perioda početka industrijalizacije. Proizvodnja tapeta povijesno korespondira s načinima proizvodnje, znači od manufakture do industrije i danas do digitalne proizvodnje. Morris je svoje forme prilagođavao proizvodnom procesu. Znači njegovi uzorci već imaju momente koji su apstrahirani, uvijek se radi o dekorativnom momentu inspiriranom biljkama, a on je u to unio element elegancije i transformirao je svoje forme u nešto posve novo što je stvorilo dodatnu vrijednost. No, forme su izuzetno prožete samim proizvodnim procesom. I meni je to zanimljivo. U stvaranju uzoraka nastojat ću se osvrnuti na ono što je karakteristično za današnje proizvodne mogućnosti.
Danas više možemo govoriti o odsustvu proizvodnog procesa nego o njegovom prisustvu.
– Već same biljke govore o odsustvu proizvodnog procesa, ali proizvodni proces, njegov rezultat, stiže u kontejnerima. On se opet negdje događa – ne tu, ali da negdje drugdje.
Ako govorimo o vašem pristupu općenito, izuzetno je naglašen moment interakcije s promatračem. Krenete od nekog »skromnog« motiva, a onda čekate da ljudi sami utisnu značenje.
– Hvala, to je nešto što mi je uistinu jako važno. Pokušavam stvarati radove, naravno ne uvijek i ne jednako uspješno – mislim s različitom dozom te interakcije, ali ono što mi je jako važno je da rad provocira promatrača i od njega pokušava dobiti reakciju, a s druge strane rad nagrađuje pažnju, prisustvo, angažman, otkriva se postepeno. To možda zahtijeva vrijeme i neki tip informiranosti, ali može nuditi i neka čitanja i osjećaje, posve spontane. Promatram rad kao nešto na što kao autor mogu utjecati do jedne točke, no nakon toga rad u izloženom prostoru, ili nekog drugom, počinje imati svoj život. Nikad nisam razmišljao o radu kao o tekstu koji se mora iščitavati na isključivo jedan način, a pogotovo ne onako kako sam ja to želio. Pokušavam raditi radove koji funkcioniraju kao otvoreni sustavi, kroz vrijeme, gdje čak isti ljudi mogu različito interpretirati jedan te isti rad.
Umjetnost koja anticipira i propituje
Što znači »vizualni umjetnik«?
– To znači da nisam medijski orijentiran, da se ne bavim samo slikarstvom, kiparstvom ili samo fotografijom, nego da prema potrebama rada mijenjam medij izražavanja.
Koja je funkcija umjetnosti danas? Banalno pitanje, oprostite.
– Umjetnost u svojem radikalnom djelovanju anticipira svijet osim što ga promatra i propituje. Mislim da je umjetnost važna za društvo u smislu prostora slobode promišljanja i djelovanja, neke vrste laboratorija, poput nekakvog arhiva ili kontejnera u koji možemo zagrabiti kada nam trebaju nove ideje. Na kraju je uvijek pitanje koliko društvo kao cjelina ima svijest i potrebu za takovom refleksijom.
