Retrospektivna izložba »Geometrija u figurativnom« Vladimira Udatnyja bit će otvorena 21. ožujka u izložbenom prostoru Kockica Muzeja grada Rijeke u 19 sati.

Ovim povodom razgovarali smo s višom kustosicom Emom Makarun, koja nam je otkrila detalje o velikoj retrospektivnoj izložbi posvećenoj slikaru Vladimiru Udatnyju.

Doznali smo kako će izložba biti postavljena na dva kata, te da je riječ o vrlo ambicioznom projektu koji će uključivati i monografsko izdanje.

Foto Ana Križanec

– Na izložbi će biti predstavljeno preko 100 radova od kojih je malo više od 70 od privatnih imatelja, a ostali su od muzejskih institucija diljem Hrvatske: Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka, Muzeja suvremene umjetnosti i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Gradskog muzeja Vukovar, Muzeja likovnih umjetnosti Osijek, Narodnog muzeja Zadar, kazala je Makarun te dodala:

– Predstavit ću vam »Crni autoportret« iz sredine pedesetih godina, rađen u tehnici tempere na staklu. Od iznimne je važnosti jer je bio izlagan i umjetnik je bio iznimno zadovoljan s njim (potonji autopotret spominje se i u romanu »Harlekini« Srećka Cuculića na str. 148., op. a.).

Kao zanimljivost otkrit ću vam da ga je obitelj darovala Muzeju grada Rijeke, kad smo počinjali s pripremama za ovu veliku umjetnikovu retrospektivu. U trajnom je vlasništvu tako da je sada dio našeg fundusa.

Nekoliko cjelina

Ovom prigodom imali smo priliku vidjeti i dvije monotipije koje su nedavno otkupljene za Muzej grada Rijeke, a govoreći o postavu, viša kustosica nam je rekla:

»Venecijansko jutro III«, 1966., ulje/platno, privatno vlasništvo / Foto Goran Vranić

– Izložba je podijeljena u nekoliko cjelina. Pokušali smo realizirati putanju Udatnyjeva likovna razvoja i promišljanja. Riječ je o pejzažima, gradskoj vrevi.

Naime, Udatny je veliku pozornost stavljao na geometrijske vizure grada. To su vrlo zanimljive kompozicije grada, a stvarane su pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća i posredstvom njih možemo pratiti promjene u njegovom umjetničkom izričaju.

Potom je prisutan ciklus apstrakcija i monotopija. To je grafička tehnika kojoj je umjetnik bio naklonjen. Imamo ciklus Harlekina, kao zasebni segment, te njegove javne narudžbe, koje ukazuju na to kako se umjetnik inkorporiraro u našu riječku zajednicu.

Naime, imamo javne prostore koje krase njegova djela kao što je ulaz u Sveučilišnu knjižnicu, konferencijska dvorana Transadrije – nekadašnjeg Transjuga, Vijećnica Grada Rijeke, zatvoreno kino Teatra Fenice te nešto teže dostupni murali u palači Jadran, u prostorima Jadrolinije.

No, većina ih je dostupna javnosti i u dobrom su stanju. Na izložbi je predstavljeno nekoliko cjelina, ali bih naglasila da je naglasak stavljen na djela koja prikazuju figuracije iz 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća.

U bazu podataka uspjeli smo prikupiti 400 djela.

Zanemareni umjetnik

Zanimala nas je i priča vezana za Udatnyjev izlagački curriculum te nam je tako Makarun otkrila:

»Motiv iz Gornjeg grada (Zagreb)«, 1971., ulje/platno, vlasništvo obitelji Udatny / Foto Goran Vranić

– On je zapravo nevjerojatno sistematično izlagao svoja djela. I nastojao je, unatoč tome što je živio izvan Zagreba, čija je likovna scena bila daleko više vidljiva na umjetničkoj karti regije, svake dvije godine izlagati u metropoli. Sudjelovao je na grupnim izložbama.

Uz to, izlagao je u Švicarskoj i Francuskoj, što je netipično za riječke slikare. U Bernu je imao mecenu, arhitekta, koji ga je podržavao i gotivio njegovu umjetnost, te mu davao prostor za rad i život.

Stoga, danas se jako puno njegovih djela nalazi u Švicarskoj. Trudio se planski izlagati i u tome uspijevao, premda se činio vrlo opuštenim, pomalo boemski nastrojen, on je arhivistički, sustavno izlagao svoj rad.

Višu smo kustosicu pitali i u kojoj je mjeri Udatny imao ili ima utjecaja na novije generacije slikara na što je kazala:

– U svakom slučaju, kad govorimo o Udatnyju, iako ga se smatra zanemarenim umjetnikom, to je jedan od razloga zašto ćemo objaviti i umjetnikovu monografiju, jer je prethodna objavljena 2000. godine, i radimo ovu veliku izložbu, jer je posmrtno izložba bila realizirana davne 1978. godine.

Prošao je velik period zatišja prema Udatnyju, a može se reći da je sigurno bio među najznačajnijim riječkim slikarima 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća uz Romola Venuccija i Ivu Kalinu.

Pripadao je uskom krugu umjetnika i zasigurno je imao utjecaja na pojedine slikare našega kraja.

Pejzaži i vedute

Zanimalo nas je i koji su njezini favoriti u pogledu Udatnyjevih radova:

»Crni autoportret«, 1954., tempera na staklu, MGR / Foto Goran Vranić

– Dogodila se jedna zanimljiva stvar u slikarstvu u periodu između 50-ih i 60-ih godina, na način da je ta figuracija u početku bila geometrijska, ali ne šablonska, već slikarska.

Već 60-ih godina prelazi u vizure, nadrealne volumene. Pejzaži 60-ih godina mi se izrazito dopadaju, jer imaju likovnost, sadrže magične realizme 20-ih godina prošloga stoljeća.

U sebi imaju prizvuke ranih razdoblja i hrvatskih likovnih autoriteta iz tog perioda, ali je on to na sebi svojstven način interpretirao i realizirao.

Taj prijelaz iz geometrije u onorički način slikanja meni je posebno zanimljiv, ali ne bih mogla posebno izdvojiti niti jednu sliku iz tog perioda. Također, vezano za 60. godine dodala bih da su mi favoriti pejzaži i vedute.

Na pitanje hoće li na izložbi biti zastupljeni i radovi iz Švicarske, rekla je:

– Ne, samo u katalogu, jer smo jako teško ušli u trag slikama iz inozemstva.

O izložbi

Autorice izložbe su Ema Makarun i Kristina Pavec. Autori monografije su Ervin Dubrović i Ema Makarun i tematski su podijeljene cjeline o kojima su pisali, a doprinos monografiji dala su i dva osvrta povjesničarske umjetnosti Nataše Lah i povjesničara umjetnosti Igora Zidića.

O Vladimiru Udatnyju pisao je Novi list / Foto Ana Križanec

Tekstovi Makarun donose pregled likovnog opusa od studentskih dana, kroz 50-e i 60-e godine, dok Dubrović piše o likovnoj sceni Rijeke i kulturno-umjetničkom krugu tih godina, a obradio je i ciklus harlekina i monotipija.

Izložba se priprema s velikom pomoći obitelji Udatny, sina Arna, koji Muzeju ustupa očevu ostavštinu, nepublicirane zapise, likovne kritike i slike iz obiteljske riznice.

Nova monografija

Ovom prigodom razgovarali smo i s povjesničarem umjetnosti Ervinom Dubrovićem, koji nam je otkrio detalje o monografiji koja će biti predstavljena na otvorenju izložbe.

Ervin Dubrović / Foto Ana Križanec

– Za monografiju sam napisao tekst koji ima nekoliko cjelina. Prva je vezana za njegov dolazak u Rijeku 1952. godine i tadašnji likovni krug.

U gradu je tek bio završio egzodus, sve je novo. Udatny se savršeno uklapa, jer Rijeka je bila kao mala Amerika za sve ambiciozne ljude, koji su tada pristigli u naš grad nakon Drugog svjetskog rata.

Druga cjelina posvećena je Riječkoj grupi koja je okupljala umjetnike koji su djelovali izvan institucija, formalnog udruženja kao što je bio ULUPUH, koji je u Rijeci osnovan 1946. godine.

ULUPUH je profesionalna udruga, ali većina članova nisu bili profesionalci u smislu »rada za život«. Nisu bili samostalni umjetnici koji žive od slikanja – osim Udatnyja.

Zato su za njegov ukus bili previše nezainteresirani, neaktivni i tromi. On je živio od slikanja i likovnog rada, te se pobunio protiv okvira koji su ga susprezali i kočili.

Tada je to još bilo neobično i hrabro, kad je izvan toga službenoga sustava osnovao Riječku grupu. Stalo mu je bilo do osnutka prodajnog salona u kojem bi se u prodaji našle slike i umjetnički suveniri.

Smatrao je da bi svijet oko nas trebao biti likovno oblikovan. I da treba potisnuti kič predmete, koji nas okružuju, te ih učiniti lijepima.

Treći dio vezan je za njegovo društveno djelovanje na području promicanja likovnosti: dekoracije, panoi, grafičke mape i znakovi, logotipovi za tvrtke, naslovnice knjiga.

Drži do dobrog ukusa koji nastoji proširiti među pučanstvom. Četvrta cjelina vezana je za njegovu apstraktnu fazu premda se on nije smatrao takvim – apstraktnim umjetnikom, već je to prisutno u njegovim monotipijama do kojih je jako držao, kazao je Dubrović te istaknuo:

– Završnu fazu čine Harlekini koji su bili neobični, ali su bili njegov zaštitni znak. No kritika ih nije dobro primila i smatrala je to njegovim umjetničkim padom.

Slikao ih je na stotine. Na izložbi u Malom salonu 1967. godine izlaže 72 Harlekina i Klauna, a među njima nalazimo i likove poput filmskih diva Sofije Loren i Brigitte Bardot ili Jeana Cocteaua.

Publika ih je voljela, ali kritičari ne. Dr. Vanda Ekl smatrala ih je promašajem, a Matko Peić je govorio da je harlekinizirao slikarstvo i da je to osobito štetno, a Zdenko Tonković, koji je prvi priređivač njegove retrospektivne izložbe nakon umjetnikove smrti, također je smatrao da su mu monotipije i Harlekini umjetnički pad.

Na izložbi ćemo vidjeti nekoliko Harlekina, grafičku mapu i triptih. Potonji je vrlo interesantan i zagonetan. Skupina maskiranih ljudi i po jedna naga žena simbolički su izazov kad ih se krene analizirati.

Naime, gola žena kod Tiziana simbolizira čednost. Nago žensko tijelo predstavlja golu istinu te je ikonografski zanimljivo.

Zanimalo nas je i koje Udatnyjeve radove Dubrović posebno voli:

– Moji favoriti su kasne lirske apstrakcije u zelenim tonovima, koje asociraju na šumu, te »mrlje« kako ih je definirala publika, poput onih u Teatru Fenice, te krajolici i urbani motivi.

Nitko od umjetnika tada nije radio na taj način. Slikao je gradsku vrevu u Bernu, u Parizu, jednim novim pristupom. Jako je držao do eksperimenta, do inovativnosti.