ZAGREB – Za koji dan u Galeriji Klovićevi dvori otvara se retrospektivna izložba Ivana Meštrovića koja donosi više od dvije stotine djela na sve tri etaže te u predvorju i atriju te čini najveću prezentaciju njegova opusa do sada.

Kako su to istaknule autorice izložbe – Petra Vugrinec, muzejska savjetnica Galerije Klovićevi dvori te Barbara Vujanović, muzejska savjetnica Atelijera Meštrović, izložba ovakvog tipa nije se dogodila ni za autorova života, a u organizaciji Muzeja Ivana Meštrovića i Galerije Klovićevi dvori okupljen je opus proslavljenog kipara, graditelja, publicista, esejista i pjesnika iz čitavog svijeta te djela pristižu iz Engleske, Austrije, Češke, Slovenije, Srbije…, a ponajviše iz Hrvatske. Unatoč umoru, Vujanović i Vugrinec su itekako uzbuđene.

Dvije obljetnice

»Krenule smo na vrijeme, tako da i u slučajevima nepredvidivih situacija iznenađenja nisu nenadoknadiva. Ova je suradnja zapravo i vrlo logična, jer su Klovićevi dvori bili otvoreni s izložbom Ivana Meštrovića prije 40 godina kada se je obilježila i stota obljetnica rođenja ovog umjetnika.

Bilo je tada više izložbenih manifestacija u sklopu obljetnice, ali u Klovićevim dvorima bila je najveća. Galerija se, naime, javila Muzeju Ivana Meštrovića kako bismo te dvije obljetnice proslavili zajedno. Kolegica Vugrinec i ja surađivale smo i ranije, ja sam doktorirala na opusu Ivana Meštrovića te sam muzejska savjetnica u Ateljeu, a kolegica Vugrinec se bavila hrvatskim simbolizmom i to je bio sretan spoj nas dvije koje se bavimo različitim, a opet bliskim područjima. Ta je suradnja izrodila dva rakursa koja se tiču samog Meštrovića – moje iskustvo kao osobe koja se više od deset godina bavim njime te Petrino koja se bavila određenim segmentima Meštrovićeva stvaralaštva kroz neke druge teme moderne hrvatske umjetnosti«, prepričava Vujanović koja je i sama redovita gošća velikih europskih galerija i muzeja – nedavno se vratila iz Češke, i, zapravo, ambasadorica Meštrovićeva rada kako u njegovoj domovini, tako i u svijetu. Tako će potvrditi kako Klovićevi dvori imaju vrhunsku produkciju s izvanrednim tehničkim segmentom i dizajnom, kao i odličan marketing te stručnu i kustosku službu. Vujanović, kojoj je najdraža dosadašnja suradnja bila ona s Ianom Jenkinsom, potvrdit će kako je Meštrović inozemnoj, stručnoj javnosti itekako poznat.

»Ime Meštrović znači puno ljudima koji se bave kiparstvom te znaju da je on jedan od vrlo bitnih umjetnika toga razdoblja, ali uvijek ima prostora za dalju popularizaciju. Meštrović je prisutan u brojnim zbirkama u Europi i SAD-u, riječ je o jednoj mreži institucija koje surađuju i koje su nam u ovom stoljeću dostupnije no ranije. Ostalo je još puno tema koje nisu dovoljno istražene, a koje su vezane uz Meštrovića te će se znanstvenici u budućnosti sigurno potruditi rasvijetliti određene stvari.«

Foto Davor Kovačević

Popularizacija velikog umjetnika

Pitamo koliko ta zadaća leži na domaćim povjesničarima umjetnosti.

»U velikoj mjeri. Ovo je nedvojbeno najveća izložba Ivana Meštrovića do sada. Važne su, naravno, i one manje, ali mi smo ovdje išli na jednu retrospektivu kako bismo dali što širi pogled na njegovo kiparsko umijeće. Nismo se bavili uskim problemima. S obzirom na to da je Atelje Meštrović već duže vrijeme nedostupan javnosti, htjeli smo okupiti njegova najbolja djela iz hrvatskih i inozemnih zbirki. Pritom, ponovo naglašavam, ne treba umanjivati važnost manjih izložbi te kontinuiranog rada s publikom. Svakako je lijepa zadaća popularizirati rad tako velikog umjetnika«, otkriva Vujanović, dok Vugrinec dodaje: »Ako bismo malo proširili vidike i zapitali se tko bi od današnjih Hrvata bio toliko popularan i poznat u svijetu, oprostit će mi kolege umjetnici suvremenici, ali Meštrovića jedino možemo usporediti s Lukom Modrićem. To je naprispodobivija usporedba kako bi posjetitelji svih razina i svih interesa shvatili što se dogodilo kada je jedan Meštrović iz malenih Otavica otišao u Split, potom u Beč, Pariz, Rim, Ženevu i na koncu u Sjedinjene Američke Države. On je svjetski popularan i tu razinu slave nije dosegao niti jedan drugi umjetnik naše kulture.«

Foto Davor Kovačević

Publika se, kako je rečeno, mora postojano odgajati, a obrazovanje je kontinuirani rad s kojim je najbolje započeti od najmlađih dana. »Nemaju svi prilike da, kroz obiteljski kontekst, budu izloženi tim sadržajima. Važne su suradnje sa školama koje bi trebale konstantno dovoditi učenike u muzeje i na izložbe. Naša retrospekcija ima didaktičku, kronološku, pitku i zanimljivu strukturu koja će biti prijemčiva stručnoj, ali i najširoj javnosti«, otkriva Vujanović, a mi smo je upitali vjeruje li da bi, kada bi zajedno popila kavu, kliknula s Meštrovićem?

– Mislim da su ti ljudski susreti nepredvidljivi. Bismo li kliknuli ne znam, ali meni bi taj susret bio velika čast i izazov. Kroz njegovu pisanu korespondenciju iščitava se njegova velika ljudska toplina. Pisali su mu razni ljudi, a velik broj njih od njega je tražio pomoć koju je, naravno, i dobio. Meštrović je rado koristio svoju poziciju moći i financijsku situiranost kako bi pomagao ljudima oko sebe, kaže Vujanović, a Vugrinec se nadovezuje i tvrdi kako je njegova ženeroznost sveprisutna, a to vidimo i na primjeru koliko je toga darovao Hrvatskoj te je Meštrović, nakon Strossmayera, najveći donator Hrvatskoj i toga bismo, naglašavaju naše sugovornice, trebali biti svjesni.

Meštrovićev opus

Kao i u svakom projektu, ni u ovome nije sve teklo glatko.

Foto Davor Kovačević

»Meštrovićev opus živi njegov kozmopolitizam i, kako je razasut diljem svijeta, pregovori su trajali dugo. Većina je okončana uspješno, no neki ipak nisu. Tu su neke stvari bile izvan naše moći, kao što je posudba iz Notre Dama koji se preuređuje i većina skulptura je pohranjena u sanducima, tako da tu nismo mogli ništa učiniti. Taj će dio iz SAD-a biti pokriven iz ostavštine koja se nalazi u Hrvatskoj, no žao nam je što prekooceansku posudbu nismo uspjele realizirati. To, valjda, ostavlja nama prostora da napokon otiđemo u SAD i napravimo izložbu Meštrovića kako bi oni ponovo shvatili veličinu njegove vrijednosti i njegovog značaja u toj zemlji koja mu je, kao političkom emigrantu, pružila utočište. S drugim smo stvarima zadovoljni. Dolaze djela iz Narodnog muzeja u Beogradu, isto lijepa količina od pet umjetnina, iz Engleske – Tatea i Leedsa, dolazi ‘Starica’ iz Rima i ‘Ružena Zátková’ iz Praga. Umjetnine su pristigle iz Ljubljane, Splita, Zagreba i, naravno, Vrpolja. Žao nam je što nismo uspjeli izmjestiti »Psihu«. Riječ je o monumentalnom mramoru i za dobrobit te strukture ostala je u svom ambijentu Muzeja, odnosno Galerije Meštrović, ali će velik broj skulptura biti predstavljen kroz multimedijski dio izložbe koja će obilovati informacijama o umjetnikovu životu i stvaralaštvu«, izjavila je Vugrinec, dodajući kako će akcenti biti na određenim skulpturama kako bi posjetitelji znali na što da obrate pažnju. Ovo, naime, nije izložba kroz koju bi se trebalo šetati jer svaka skulptura ima vlastitu vrijednost.

Vugrinec i Vujanović imale su sreću što su mogle odrađivati autorski dio, dok je kustoski odrađivala Iva Sudec Andreis.

»To je privilegij za nas. Morale smo se uhvatiti u koštac s ogromnom građom, pogotovo ja kojoj Meštrović nije prva tema. Postavilo se pitanje – kako ga interpretirati, a da istovremeno donesete nešto novo i da s odmakom ugradite naš suvremeni pogled na njegovo djelo, stvaralaštvo, opus i njegov značaj u kontekstu hrvatske umjetnosti i povijesti uopće. Taj dio oko transporta, izrade sanduka, špedicije… bio je jako zahtjevan. Kolegica Sudec je rekla da je do danas poslala oko 1.600 mejlova vezanih uz ovu izložbu«, govori Vugrinec. Iako posao koji iziskuje velik napor, istovremeno je i veliki privilegij: »Privilegij je raditi i baviti se najvećim hrvatskim umjetnicima. Ovo je vrhunac karijere. Nema za hrvatskog kustosa ništa značajnije od ovoga. Meni niti jedan strani autor ne bi bio toliko značajan kao Meštrović«, tvrdi Vugrinec.

Foto Davor Kovačević

Umjetnikova obitelj

Obje su, pritom, zahvalne umjetnikovoj obitelji, napose sinu Mati Meštroviću i njegovoj supruzi Rumjani koji su otpočetka angažirani. »Pomažu nam, posuđuju dijelove iz svoga fundusa. Privilegij je da još uvijek imamo živog svjedoka, a pritom uskog člana obitelji, djelovanja Ivana Meštrovića. Privilegij ih je poznavati. Od velike pomoći su i Meštrovićevi unuci koji su nam godinama davali uvid u građu i dokumentaciju, daju nam djela u njihovom vlasništvu na uvid i sada, u konačnici, i na posudbu.«

Nismo ni svjesni koliko Meštrovića ima oko nas. Samo se po Zagrebu može napraviti lijepa šetnja, tvrde naše sugovornice, te se nadaju da će istu i imati tijekom trajanja izložbe. Meštrović je u našem glavnom gradu prisutan i kao arhitekt te je on sam jedna ogromna tema – od spomenute arhitekture, preko crtanja, pisanja i slikarstva, a one su htjele progovoriti o kiparstvu – njegovu primarnom mediju iz kojeg je sve proizašlo.

»Ivan Meštrović – retrospektiva«, tehnički i stručno iznimno zahtjevna izložba, za posjetitelje će biti otvorena od 23. studenoga do 3. ožujka 2024. godine, a njome će se obilježiti 140. godina od umjetnikova rođenja i zaključiti obilježavanje 40 godina djelovanja Galerije Klovićevi dvori.

Najdraže djelo iz Meštrovićeva opusa

Vujanović: Iz fundusa Ateljea Meštrović to je »Mala Pietà« koju je oblikovao tijekom Prvog svjetskog rata. Malenih je dimenzija, primjer njegova ekspresionizma i kiparskog vokabulara na razmeđi figurativnosti i geometrizacije. Ostavlja snažan dojam.

Vugrinec: Meni bi to bio »Zdenac života«. To je jedna sublimacija epohe, jedno djelo koje i na individualnoj i na kolektivnoj razini predstavlja amblem njegova stvaralaštva.

Indijanci

Prije nekog vremena mnogo se govorilo o njegovim čikaškim Indijancima. Je li opravdan strah da će ga se u zapadnim zemljama, napose u SAD-u »otkazati«?

Vujanović: To se stišalo i vjerujem da nema bojazni da će ga se ukloniti. Rasprave o umjetničkim djelima su dobre. Treba umjetnost nanovo propitkivati i rekontekstualizirati. Tu je došlo i do izvjesnih nesporazuma jer se rasprava proširila i na hrvatski javni prostor te su se iznosile neadekvatne teze. U svakom slučaju, mislim da o tome treba govoriti, nisam protivnik diskusije i propitkivanja, i naravno da nam je drago da su Indijanci prepoznati kao nešto što nimalo ne vrijeđa te da je došlo do zaključka da oni nisu romantizirani prikaz divljaka. Kao što i ova izložba prikazuje – radi se o kontinuiranom Meštrovićevu propitkivanju ideala. Taj njegov likovni govor nagog monumentaliziranog tijela ide mnogo dalje – seže još od Kosovskog ciklusa i početka 20. stoljeća te razvija svoj klasični jezik koji je u dosluhu s antičkom tradicijom te mu daje suvremeni pečat. Zapravo, i u formi i u sadržaju, i ako stavimo to u kontekst onog vremena koje je baratalo drugim informacijama, Meštrović nije išao ni na kakvu simplifikaciju ili stereotipizaciju Indijanaca. Prije se radi o arhetipu heroja koji svojom univerzalnošću likovnog govora ostaje otvoren za različite sadržaje, ali ne one koji su mu bili imputirani u zadnjim raspravama.