Foto: A. KRIŽANEC
Riječ je o projektu koji je autorica realizirala uz pomoć svoje kćeri i njezina prijatelja, a u cijelom procesu mentorirao joj je Ivica Nikolac
povezane vijesti
RIJEKA – Galerija »Juraj Klović« ugostila je izložbu fotografija Morene Kvaternik koja je nastala kao rezultat jednogodišnjeg rada na projektu »Sekvence ponovljenog vremena«.
Riječ je o projektu koji je autorica realizirala uz pomoć svoje kćeri i njezina prijatelja, a u cijelom procesu mentorirao joj je Ivica Nikolac, uz čiju pomoć je izgrađen narativ ciklusa fotografija.
Osnovnu gradivnu jedinicu čine – kako i sam naziv upućuje – sekvence, forma koja je bila osobito popularna sedamdesetih i osamdesetih godina, koje strukturiraju i stvaraju slijed jedne priče. Naime, ona se dotiče svakodnevnog, čak i više nego što bismo to mogli sami pretpostaviti.
Promatrajući sekvence od kojih je sastavljen, ovaj ciklus fotografija djeluje kao da scena izostavlja promatrača – neartikuliranim i gotovo halucinantnim istraživanjem prostora izbacuje gledatelja iz svakodnevnog, »prirodnog« takta, a oku ostavlja samo pogled na vječne ruine i nejasnost, frenetičnost pokreta.
Moćna simbolika ruina
– Živim jedan sasvim običan život malog čovjeka. Dišem i postojim. Volim svoj grad. Svijet. I ljude. Pokušavam svojom prisutnosti poboljšati ovaj svijet. Želim mu svojom osobnošću prenijeti svoje osjećaje. Nekako je sve postalo teško. Kao da se sve pogubilo negdje u vremenu koje prolazi. Misli mog djetinjstva pretvorile su se u reklame trgovačkih centara.
Djeca više nemaju zaprljane ruke i krvava koljena. Zgurani su u kockaste nebodere, gdje bleje u televizore. Tinejdžeri u kafićima komuniciraju mobitelima. Odgajaju ih društvene mreže. Njihovi roditelji rade po čitave dane. Boreći se sa životom izgubili su toplinu, istaknula je Kvaternik.
Propast grada, svijeta – a prvenstveno, vrijednosti – autorica izražava kroz moćnu simboliku ruina, a neki od lokaliteta uključenih u radove jesu pruga pokraj Exportdrva, hala na Kampusu na Trsatu, Hartera, napuštena kuća u Pulcu. Naime, ističe Kvaternik, ruine upravo najbolje predočavaju dinamiku vremena u kojemu živimo – rušenje, ponovno sakupljanje i ispadanje.
U tom kontekstu ciklus fotografija možemo shvatiti i kao autoričin prkos, krik i upozorenje – koje nas može natjerati da se zapitamo u što smo se pretvorili, tko sam ja i postoji li ono.
Motivi beživotnih lutaka
Na isto nas podsjećaju često ponavljani motivi beživotnih lutaka, koje se stavljaju u odnos sa živućim. Gledatelj je stoga izazvan na stalno mentalno suočavanje, u kojemu jedino što može jest – komunicirati.
Ako se sve čini prolaznim, ako su ljudi iscrpljeni mračno isprepletenim političkim i kulturnim ozračjima, da ne spominjemo kritičnu, ali neodoljivu poruku da svijet oko nas aktivno umire, lako je skliznuti u osjećaj zaludnosti.
Uhvaćeni u vremensku petlju koja nas vrti i usmjerava, ponekad tamo gdje želimo, više tamo gdje ne želimo, bivamo ostavljeni bez daha.
Ovakvim pomakom u gledanju, autorica fotografija upozorava nas da svijet oko nas zaslužuje dublju pozornost. Ona je, uobičajeno, posvećena razgovorima i kretnjama koje činimo gotovo automatski – a rezultira eksplozijom u mnoštvo nesuvislih radnji. Osim frustracije, krajnji rezultat je nepokolebljiv osjećaj nedostatka vremena. Kreirajući prizore u kojima se usredotočuje na odnos stvarnosti i nadstvarnosti, autorica se poigrava očekivanjima gledatelja kako bi ih propitala – i opovrgnula.
