Ima novinarskih zadatka ‘običnih’ i ima novinarskih zadataka na koje se odlazi što s veseljem, što s tremom u isti mah. Na Kaptol, u galeriju »Kranjčar« ide se, ali baš uvijek, s radošću, jer tu, preko puta kazališta Komedija, u dvorištu kaptolske kurije krije se istinski biser, prostor u kojem se čovjek osjeća i bolje nego doma, nekako miran i produhovljen, prijateljski sve da o likovnosti i umjetnosti ne poimate mnogo. Učinila ga je takvog, učinila je galeriju takvom, Elvira Kranjčar.

Ona je ta koja je prije 15 godina prepoznala potencijal starog skladišnog prostora, i ona je ta koja isto toliko godina daje onima što navrate u galeriju onu nužnu dozu duhovnosti bez koje života, zapravo, i nema. Zato ta neka slatka trema pred razgovor i zato odluka u novinara da krene, reklo bi se, izokola.

– Zašto vi još uvijek niste na jedrilici nekoj!? – pitamo.

– Planiram u devetom mjesecu – smije se Elvira.

Nije, naime, tajna da Elvira Kranjčar obožava more onoliko koliko ima i strahopoštovanja naspram te njegove širine. Zato ne jedri sama, ali tu su prijateljice, skiper. Deveti mjesec i plovidba, i to nakon što se nekoliko godina jedrilo nije.

– Teško mi je to palo, zato što mi je jedrenje nešto najljepše – iskreno će Elvira.

– A ja čovjek s mora pa nikad na jedrenje – iskreno će i novinar.

Zbog toga je s pravom zaslužio pomalo ‘prijekoran’ pogled, pa iskren smijeh uz Elvirinu rečenicu: »Koliko imam godina, više me ništa ne iznenađuje.«

Elvora Kranjčar / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Važnost sporta

Jest, galerija »Kranjčar« je povod za razgovor i viđenje, njenih punih 15 godina uspješnog rada, no nije neobično da se krenulo od sporta. Igrala je Elvira kao mlada košarku i to ozbiljno. Sport je u njenom životu bio i jest važan. S nepunih 11, 12 godina počela je svakodnevno trenirati.

– Taj svakodnevni trening, bez obzira koji je sport, nauči te disciplini, zajedništvu, odlučnosti i izdržljivosti, čak u nekim trenucima i poslušnosti, ali onda i opet vlastitoj kreaciji – ističe Elvira.

Priznaje, onako skromno, da je talent za sport imala, veli kako joj je to bio lijep period života i kako se putovalo, a onda spominje kako je uvijek bila u ekipi sa starijom generacijom, što se također nije pokazalo loše.

– Godina, dvije u toj dobi znači puno, pa vas to prisili da se nametnete – veli.

Gimnazija, pa prva godina fakultete, Elvira i Cico, Zlatko Cico Kranjčar. Kako se to tad lijepo govorilo, već su hodali. Današnji klinci, primjećujemo, više i ne koriste riječ hodanje, grublje neke riječi koriste kad su u vezi.

– Dobro, svako vrijeme nosi svoje. Ali, ovo je jedno lijepo prisjećanje na druženje i prvo iskazivanje mladenačke ljubavi. Nosi ta riječ hodanje i jednu lijepu notu – pomirljivo će Elvira.

Ozbiljan trening prestaje s početkom studiranja, ali ne dvoji Elvira kako joj je sport donio dobru podlogu za sve ono što je kasnije život nosio i donosio.

– Disciplina, zajedništvo, odlučnost, kreacija, radost… Sve to dobro dođe i u ovom galerijskom poslu, zar ne – velimo.

– Hm… Da, izdržljivost, pogotovo – na to će Elvira.

Naš novinar Siniša Pavić i Elvira Kranjčar

Palac dolje, palac gore

Cico Kranjčar. I sport koji je spojio Elviru i Cicu. Ne ide nam se još razgovorom dalje od školskih dana. Cico je godinu dana stariji, već u nogometu. Elvira igra rukomet, košarku.

– Osnovna škola, sedmi, osmi razred, proglašeni smo najboljim sportašima. Ostala mi je ta slika u pamćenju. Sve je zaigrano, veselo, lijepo. Tako je počelo. Zaigranost, neposrednost, dječja radost i naše prepoznavanje – priča Elvira.

Supruga nogometaša. Danas to sa sobom nosi kojekakve konotacije, često i neopravdano. Bilo ih je, kazat će Elvira, i prije, ali tada sport, pa ni nogomet, nisu imali tako naglašenu komercijalnu notu, više je bio naglasak na emociji, društvenoj radosti.

Cico i Elvira Kranjčar

– Velika prednost je bila ta moja rana prisutnost u sportu, koliko god to bilo malo, amaterski, ništa profesionalno, ali spoznate kako ljudi reagiraju, što znači ta pozornica odnosno arena. Pozornica nosi nevjerojatno puno ljudi, svi imaju nešto za reći, slavni ste, ali i izloženi javnom sudu. Tu je palac dolje, palac gore. I možda sam i baš zato mogla biti Cici velika podrška – priča Elvira.

Pričamo joj kako smo se prije koji dan našli u društvu navijača najrazličitijih klubova s ovih prostora i kad se spomenuo Cico svi redom rekoše da je bio gospodin. Istina, kaže ona, stalno se provlači to gospodin, i bio je, ali bi ga Elvira ipak malo drukčije opisala.

– Rekla bih zaigran, vedar, veseo. I uvijek će u opisu biti osmijeh, životna radost, ali istovremeno i profesionalna ozbiljnost, nogomet i nogometna lopta koja život znači – ističe Elvira.

S jedne strane u Cice ta radost život, a s druge, kako kaže Elvira, njegova spremnost da svakom tko je od njega to tražio pokloni vrijeme, pažnju. Imao je magičnost, volio je tu nogometnu pozornicu i nosio u sebi radost sporta i života, kaže Elvira.

– Reklo bi se, lijepo ste se našli. Osmijeh je i vama na licu – velimo.

– Da, zapravo imate pravo – na to će Elvira.

Cico i Elvira s djecom

Put propitkivanja

Cicu se moralo spomenuti i zbog njihova života u Austriji, Beču. On igra nogomet, a Elvira osim što skrbi za mladu obitelj – kćer Lana tad ima dvije i pol godine, a Niko taman dolazi na svijet – sve se više daje umjetnosti.

– Odmak od umjetnosti ponajviše dolazi od osjećaja da se ne razumije, ili ne pozna. Pa kad se povučete, imate opravdanje. Divan mi je zato bio jedan trenutak koji se nedavno dogodio. Jedan dečko koji je radio u dvorištu došao je u galeriju i rekao: »Gospođo Elvira, ja vam to ništa ne razumijem.« U galeriji je izlagala mlada umjetnica Iva Zagoda. Kažem mu: »A zašto bi trebali razumjeti? Stanite pred sliku i prva asocijacija koja vam dođe je onaj pravi doživljaj. Taj prvi osjećaj. To je već jako puno.« Netko kome je to neprirodno na glas je to i izgovorio i od onda nam dolazi redovito – kazuje Elvira.

Suzana Bergmann je prijateljica koja je u Beču prigrlila Elviru, uvela je u krug za koji će reći da je bio nevjerojatno intelektualno i kreativno snažan.

– I kako je mladi čovjek koji je ušao u galeriju dobio osnaženje da uoči i prepozna, tako sam ga i ja dobila. Obgrljena pažnjom, prijateljstvom i emocijom rasla sam u svojoj osobnoj izgradnji. Kad sam uredila na Kaptolu ovaj prostoza ured i uselila, oduševljeno smo odlučile da uz moj posao barem dva puta godišnje posložimo i organiziramo izložbe. Nismo promišljale o tome da želimo galeriju, više je bilo traženje mogućnosti održavanja zajedničkih sadržaja. Krenuli smo, ali na putu propitkivanja i pronalaženja pravog puta dogodila se bolest i odlazak – prisjeća se Elvira.

Pokazalo se da je pravi put vodio ka galeriji. Možda i jest sve počelo kao neka proba, ali nikada to nije bilo ‘igranje’. Jer, kako kaže Elvira, kada se nešto ozbiljno radi, onda to mora imati i ozbiljne parametre, a vodilja je ‘što dalje i što bolje’. A kako je bila svjesna činjenice da se ne radi o njenom pozivu do toga da će biti pod povećalom kao supruga nogometaša, izazov je, kaže, bio veći.

– Računala sam s tim da će biti onih koji će reći da se igram, jer eto imam pa mogu, da ću biti pod povećalom. To mi nije bilo opterećenje, željela sam da moj rad dobije svoj dignitet, da se prepozna – ističe Elvira.

Ključ? Emocija!

Jedno od važnijih promišljanja bilo je kako dovesti, privući publiku. Znala je da ih treba generacijski privući i da im treba dati emociju. Možda je ključan ciklus bio »Mentalni sklop« osmišljen zajedno s Mladenom Lučićem, tada muzejskim savjetnikom u Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Deset izložbi u deset dana, dakle 100 izložbenih dana. Otvorenje nove izložbe svaki drugi četvrtak.

– Sam ciklus izložbi problemski je postavljen kako bi propitivao odnose na relaciji mentor – sljedbenik u kontekstu idejne i umjetničke povezanosti, a ne kao odnos profesora i učenika, mada je ova serija izložbi imala i takve primjere. Pod pojmom mentor ovdje se prvenstveno misli na osobu, ne nužno iz likovnog svijeta, koja je svojim djelovanjem ili dijelom svog opusa umjetnička inspiracija autoru koji barem jednim dijelom stvara pod duhovnom aurom ili inspiracijom svog trenutnog ili stalnog uzora – kaže Elvira.

Prije izložbe, pred sam čin otvaranja, vodio se i razgovor s umjetnicima čiji su radovi predstavljeni na izložbi uz prisutnost publike i sve to se snimalo.

– Materijale smo predali javnoj televiziji i bilo mi je divno iskustvo da se to poslije vrtjelo tri, četiri puta. To i jest ono što je svrha, podržati umjetnike i staviti ih u centar pažnje i zbivanja. Umjetnost će uvijek pratiti jedan uži krug ljudi, ali ta dinamika, otvorenje nove izložbe svaki drugi četvrtak, deset u nizu i odjedanput je to postalo znatiželja, navika, radost, druženje. I to je, zapravo, bilo pravo naše poslagivanje, osvjedočeno i prihvaćeno da smo stvarno galerija – priča Elvira.

Jasno je i laiku da nije ovo obična galerija, ili ona i onakva na kakve smo navikli. I nije, potvrđuje Elvira.

– Osnovna i primarna djelatnost galerije je da izlaže i promovira radove umjetnika, gradi odnos s umjetnikom i zainteresiranim stranama, brine se o vidljivosti i prisutnosti umjetnika, ali i gradi svoju prepoznatljivost– ističe Elvira.

Zlatko Cico Kranjčar, Renata Poljak, Elvira Kranjčar, Vanja Babić i Joško Tešija

Teška vremena

Da biste bili prepoznatljivi, treba vam, kaže, profiliranost, dobar odabir umjetnika i program izložbi. Priznaje pri tom kako joj aktivizam, destrukcija ili dekadencija nisu bliski pa samim tim ne može podržati taj vid izričaja. »Najbolje od sebe možemo dati u onome što osjećamo, volimo, razumijemo«, ističe.

– I jeste li uspjeli? – pitamo.

– Ne kako bih željela. Ali, mogu. Ti lijepi momenti koji se ovdje događaju me drže i tjeraju dalje – ističe.

Spominje se pritom opet Cice, pa i sina Nike, kćeri Lane.

– Pomirila sam se, uz naravno Cicino odobravanje i podršku, da je ova naša aktivnost jedno veliko davanje. Moja želja je da izgradimo galerijsku aktivnost na tržišnim osnovama, ne samo radi opravdanog financijskog uloga, već i kao potvrda da se radi dobro i promišljeno, da budemo još bolji i inventivniji – naglašava Elvira.

Fotografkinja Slavka Pavić i Elvira Kranjčar uoči izložbe 2021.

– Vi i jeste neka vrst mentorice, mecene – velimo.

– Upravo to. Ja to volim. Pitate me za sredstva. Neke okolnosti, ljudi, događaji, mislim da je to nenaplativo. Ovo me ispunjava i možda mi je jedna od većih radosti – iskreno će Elvira.

A vremena su teška, jasno je to Elviri, taman takva da ljudi sebi, kako kaže, i ne dozvoljavaju da se opuste. I da je vodi razum tko zna što bi sa svim bilom, ali onda je ponese ono »mogu i bit će«, i na kraju to i bude. Izazov je bila i korona, galerija je imala troškove, ali ne i izložbe. Zapravo, imala ih je, doduše bez publike, tako da su se materijali slali i dijelili kako medijima, tako i na društvenim mrežama.

– I dogodila se ipak jedna nada, sinergija, vidljivost. A koliko god su se okolnosti promijenile, uz sve društvene mreže i drukčije medije, drukčiju vidljivost, opet trebate izložbeni prostor jer nije isto nešto vidjet’ na ekranu ili uživo – ističe Elvira.

Mala, a velika

Razgovor je bitan i dobar i drag, slažemo se. A tog straha od umjetnosti, od toga da se ne osramotimo i ne kažemo nešto krivo, tog u galeriji »Kranjčar« jednostavno čovjek nema. Mora tu biti i neke zasluge Elvire Kranjčar. A njoj kao da je malo neugodno slušati kompliment, pa se vraća onom sportu s početka priče koji ju je naučio još nešto.

– Zajedništvo. Svaka radost je veća i svaka tuga se lakše prebrodi kad se podijeli u društvu. Imala sam ja trenutaka kad je bilo teško, ali se uvijek dogodi netko ili nešto – veli Elvira.

Spominje pritom Joška Tešiju, kustosa koji je i dobri duh galerija, pa kaže kako je i on trebao svoju nišu, svoju malu pozornicu da nastavi raditi to što voli i tu ju je dobio. Tu su i njeni Vanja i Luc, Vanja Babić i Mladen Lučić s kojima kreira program.

– Ta empatija, bila ona prema onom što radimo, prema prijateljima, prema ljudima, ona postoji i prisutna je, ona je u opisu svih nas četvero. I mislim da je to ono što nas čini uspješnim – ističe Elvira.

S umjetnicom Sibel Latin

Galerija »Kranjčar« mala je, a velika pozornica na Kaptolu, mašte i kreacije bez kojih, ne sumnja Elvira, nema ništa. Osjetio je to i onaj momak koji je prekinuo radove na dvorištu, ušao u galeriju i pustio da ga vodi emocija, osjećaj, doživljaj.

– Taj doživljaj čini da se i kroz teške, ružne stvari lakše prođe, da se lakše s tim nosimo. Polazim od sebe, pričam nešto što je meni normalno, nekom drugom možda i nije. Često od najbližih čujem: »Elvira, ti i tvoje ružičaste naočale.« Nemam ja ružičaste naočale, želim da to bude i trudim se da do tog nečeg dođemo, ostvarimo. Vrlo sam osviještena što je stvarnost, koje su okolnosti, ali onaj »ne mogu« ne puštam baš blizu – pojašnjava.

Valjda se zato ljuti rijetko i kratko je ljutnja drži, valjda zato ne vidi zbog čega bi u rječniku i normalnim ljudskim odnosima trebalo biti psovki i ružnih riječi. Bit’ će, kaže, da je DNK takav.

Put oko svijeta

Pitamo Elviru prepoznaju li, štono bi se reklo, institucije ovo što radi, resorno ministarstvo recimo. Ona na to kaže da bi vjerojatno i bilo uspjeha da sada aplicira, ali ako su do sada sve sami financirali, tako će i ostati. Više je muči količina upita onih koji bi tu izlagali i nužnost da se nekome kaže ne.

Nenad Šoškić i i Elvira Kranjčar na izložbi »Objekti« 2021.

– Ja ne kažem da je ovo najbolje što se održava. Čak bih rekla da nisu ni svi sadržaji možda još ono što želim i što mislim da mogu pružiti. Recimo, gostovanja vanjskih umjetnika, što bi isto bilo neophodno i što bi mi bilo i lako dogovoriti. Ali, uvijek dođemo do onoga da oni imaju puno više prostora za izlaganje, a da mi ovdje prostora za naše umjetnike nemamo dovoljno. Valjalo bi poraditi na tome da suvremena umjetnost postane svojevrsnom društvenom potrebom, da postane nešto o čemu se priča i izvan stručnih krugova. Jer kad gledamo razvoj društva kroz stoljeće, što je ostalo!? Umjetnička djela koja svjedoče naše postojanje – naglašava Elvira.

Elvira Kranjčar je inače po profesiji inženjerka avioprometa. Diplomska radnja joj se zvala »Put oko svijeta«, pa i ne čudi da joj je želja možda jednom krenuti oko svijeta kako brodom, tako i avionom koji je za nju prostor meditacije.

– Inženjerka avioprometa. Pa bilo bi ludo da vam u avionu nije dobro – velimo.

– Bilo bi neprirodno – smije se Elvira.

Nebo, more, galerija, lijepa poznanstva ….

– Ta prostranstva, to more, ta širina čine od tebe da budeš širi, da budeš otvoreniji, da vidiš i ćutiš bolje – kaže Elvira.

Nekada to, nižepotpisani sad zna, čine i novinarski zadaci, razgovori poput ovoga.

S mladim umjetnicima Mihaelom Klanjčić i Ivom Zagoda