Fotografijom se bavi od svoje petnaeste godine, imala je i karijeru u medicini, a potom se ozbiljnije posvetila fotografiji završivši nekoliko tečajeva i škola.Velika je mogućnost i da ste vidjeli izložbe Zagrepčanke Darije Nonveiller Šesto jer je, osim sudjelovanja u preko 100 skupnih, imala više od 15 samostalnih izložbi po cijeloj Hrvatskoj, kao i u Londonu gdje je njezina izložba dobila veliku pažnju te prostor u tamošnjim medijima. Nositeljica je počasnog zvanja AFIAP.

Obiteljska tradicija

Od malih ste nogu okruženi fotografijom koja je zapravo obiteljska tradicija, s obzirom na to da su se njome bavili i vaš otac i djed. Kakvi su bili vaši prvi susreti s fotografijom?

– Kada sam bila dijete, moj tata i moj djed su se bavili fotografijom. I naravno, naš tata je i mene i sestru uključivao u izradu fotografija. Prvo je volio da mi poziramo, a onda je volio i da mi sudjelujemo u izradi fotografija. To je bilo u jednoj maloj kupaonici koja se zatvarala na dva sata; unutra smo razvijali na klasični način, znate već kako to ide s papirom i aparatom za povećavanje. I dva sata se nije izlazilo iz te kupaonice. Mene je fasciniralo kako su se iz praznog papira najedanput počeli pojavljivati oblici ljudi, prirode i sličnog, to mi je bilo divno.

S izložbe “Rapsodija u plavom”

Kada sam bila mlada i imala djecu, voljela sam raditi obiteljske fotografije, no to je bilo sve, sve dok djeca nisu otišla svatko svojim putem, a ja najednom ostala s puno slobodnog vremena. Tada sam kupila prvi digitalni fotoaparat i počela snimati. Uvidjela sam da mnogo toga ne znam, pa sam se upisala, prvo u Cro Art Photo Club gdje sam završila jedan tečaj, a onda u Fotoklub Zagreb gdje sam završila nekoliko tečajeva. Tu je počela moja karijera fotografije.

Oni su me poticali, prvo na razne tečajeve, drugo na izlaganje u Fotoklubu, gdje sam u početku slala svoje fotografije bez ikakvih očekivanja. Međutim, počela sam dobivati nagrade i to me još poticalo na daljnji rad, pa sam sama počela čitati o fotografiji i gledati lijepe fotografije.

Prije toga, imali ste karijeru u medicini. U kojoj ste grani medicine radili i kako to da ste se naposljetku ipak odlučili baviti fotografijom?

– Ja sam bila liječnica, anesteziolog. Bila sam i u Njemačkoj nekoliko godina, tamo sam radila, ali vrlo rano sam se prestala baviti medicinom jer sam imala troje djece i nitko mi nije mogao pomoći. Tako da sam bila s djecom kod kuće, pa sam njih fotografirala i to je, tada, bilo sve od fotografije.

S izložbe “Rapsodija u plavom”

Ljepota ženskog tijela

Srećom, završili ste tečajeve fotografije što vam je omogućilo daljnji rad, a također i, ako se ne varam, Školu fotografije Fotonaut?

– Tako je, Damir Tiljak iz Fotonauta je jedna vrlo kreativna osoba, on je svašta smišljao i poticao nas na razne forme fotografije, a sve sam prošla tamo, i makrofotografiju, i akt, i portret…

Upravo se time danas najviše i bavite, aktovima, makrofotografijom, kao i apstrakcijom. Što vas je najviše privuklo upravo tim fotografskim tehnikama?

– Kao ženu, akt me privukao na poseban način, jer kada je žena model i žena fotografira, onda je puno opuštenija atmosfera, može se sve izvesti, sve reći. Meni nije bio cilj napraviti nekakve erotske fotografije, nego pokazati ljepotu ženskog tijela. Osim toga sam se trudila da svojim tehnikama pokušam od te fotografije napraviti skulpturu. Nekoliko je bilo izložbi aktova, prvo sam imala samostalnu izložbu u Fotoklubu, jako je dobro bila prihvaćena, no nažalost nisam mogla biti na otvorenju jer sam baš imala koronavirus, ali sam čula da su fotografije oduševile i to me ohrabrilo. Potom sam ponudila izložbu u Šibeniku gdje je gostovala u knjižnici »Juraj Šižgorić«, kao i u Splitu na Prokurativama gdje je bila vrlo hvaljena i uspješna.

Nakon toga sam se »bacila« na makrofotografiju s ultravioletnim svjetlom. Ispale su to fantastične apstraktne fotografije koje sam prikazala prvo u Zagrebu u Galeriji Horvath, zatim u knjižnici na Trgu žrtava fašizma, odnosno »Džamiji«, tamo su te fotografije bile zaista lijepe i divno izložene. Treći put sam ovu izložbu, »Rapsodiju u plavom«, izlagala u Širokom Brijegu. Tamo franjevci imaju jedan predivan galerijski prostor u kojemu su fotografije također bile prekrasne, ali nažalost, mislim da ljudi nisu toliko doprijeli do njih.

“Ženski akt” Darije Nonveiller Šesto

Serija aktova

Vratila bih se kratko na akt. Kada fotografirate akt, kako se uspostavlja povjerenje između vas i modela, odnosno žene koju fotografirate? Što je najvažnije za taj odnos kako bi fotografija ispala dobro, a modeli imali osjećaj sigurnosti i opuštenosti?

– Prije nego što krenemo u fotografiranje, puno razgovaramo međusobno, popijemo kavu, ja kažem na koji način ću ih fotografirati, pokazujem im sve što sam slikala, vidim sviđ li se to i njima, to mi je isto jako bitno. Pomalo i razgovaramo tijekom snimanja. Djevojka koju sam snimala za »Ženski akt« bila je potpuno opuštena, a također je bila i vrlo elastična i mogla sve izvesti, što god da sam ja zamislila. Jako mi je lijepo bilo to snimanje, dva-tri puta smo se našle u Fotonaut školi. Tamo je bio jako lijepi studio za snimanje u kojemu je nastala ta serija aktova.

Planirate li se još baviti aktom?

– Pa, naravno da da, samo ne znam još gdje, taj studio više ne postoji. Moram se organizirati na drugi način, pa ako uspijem, bit će ih opet.

“Ženski akt” Darije Nonveiller Šesto

Makrofotografije

Nakon »Ženskog akta« uslijedila je vaša serija makrofotografija pod ultraljubičastim svjetlom. Rijetko se vide takve fotografije, pa me zanima što vas je nagnalo da se okušate u toj tehnici?

– Na internetu sam vidjela par fotografija s ultravioletnim svjetlom, ali to je uglavnom bilo cvijeće. To me zainteresiralo, nabavila sam tu jednostavnu ultravioletnu bateriju i zatvorila sam se u svoju malu kupaonicu jer za takvo fotografiranje mora biti potpuni mrak, nikakvog drugog svjetla ne smije biti osim ultravioletnog.

Nije me zanimalo cvijeće i to, to je već viđeno, već sam imala razno voće i povrće, a to mislim da nitko nije fotografirao na taj način. I sama sam bila oduševljena rezultatom i kakve su to divne apstrakcije nastale. Sve što mi je došlo pod ruku i što je dobro reagiralo na ultravioletno svjetlo, to sam fotografirala. Bile su to i velike izložbe s po 30 fotografija velikog formata.

Tim fotografijama zapravo ste nam približili neki skroz drugi svijet, oku nevidljiv, na koji i nismo mogli obratiti pozornost, do sada…

– Točno, to je svijet koji ljudi prostim okom ne vide. Prvo zato što to su makrofotografije, a drugo, naravno, zbog tog ultravioletnog svjetla, a na taj način čovjek to nikada ne vidi. I zato je to meni bio doživljaj, veliki doživljaj.

Kako ste tijekom fotografiranja s makroobjektivom pristupali kompoziciji i kadriranju? Vjerujem da je bilo daleko teže kadrirati nego s drugim objektivima.

– Mislim, to je sve pokušaj, samo pokušaj osvjetljenja i kadriranja. A onda, kad nađete nešto što vam se sviđa, to snimite pa nastojite od svega toga odabrati najbolje.

Izložba u Londonu

Osim brojnih izložbi diljem Hrvatske, izlagali ste i u Londonu. Kako je došlo do ove suradnje i kako vas se dojmilo gostovanje?

– Gospođa iz tog londonskog fotokluba bila je u Zagrebu, a bila je u kontaktu s Damirom Tiljkom iz Fotonauta te je ponudila izlaganje u svom fotoklubu. Nažalost, to se dogodilo baš na početku pandemije, tako da su moje fotografije tamo bile, ali ja ih nisam mogla ni vidjeti ni prisustvovati. No, rekli su mi da je bila dobra posjećenost i da su se ljudima svidjele moje fotografije, izašao je i članak o meni u njihovom časopisu.

Osim toga, bila sam s Fotoklubom i u Sloveniji, Austriji…, ne mogu se ni sjetiti gdje sve još. A sada, u desetom mjesecu, »Rapsodija u plavom« će biti u Šibeniku u Galeriji Sacra. Nadam se da će ljudi doći, to je u samom centru Šibenika, a Galerija je super, može se gledati i izvana kroz izlog, ali i ući unutra.

Koronavirus vas je spriječio u odlasku u London, ali kako ste ranije kazali, i u odlasku na otvorenje vaše izložbe u Fotoklubu Zagreb. Kako je pak, za razliku od izlaganja, pandemija utjecala na vaše fotografiranje?

– Za vrijeme koronavirusa sam jako puno fotografirala kod kuće. Imam mali studio sa stolom i raznim svjetlima i tada sam mašti dala oduška, pa sam osmišljavala svašta. Slikala sam papire, latice kroz vodu, kroz led, različite stvari. Vrlo sam puno fotografirala doma jer nisam mogla ići van.

Digitalno i analogno

Fotografirate li isključivo digitalno?

– Uglavnom fotografiram digitalno, ali imam i analogni fotoaparat, međutim vrlo rijetko s njim radim. Jednostavno se odučilo od toga da čovjek mora odnijeti film na razvijanje, pa onda na kopiranje i sve to, a onda imate neki rezultat nakon dva tjedna.

S druge strane, u zadnjih su nekoliko godina kod mlađih generacija analogni fotoaparati stekli veliku popularnost. Vidite li analognu fotografiju popularnu i u budućnosti?

– Svakako ima budućnost analogna fotografija jer te fotografije su jednostavno drukčije. One imaju jedan ugođaj potpuno drukčiji nego digitalna fotografija. Moj sin koji ima 45 godina radi samo s analognim fotoaparatom, pa onda usput i ja nešto pošaljem na razvijanje skupa s njegovim fotografijama. Ali, takvoj se fotografiji čovjek treba malo više posvetiti, zato to ne može biti tako masovno. Danas nema čovjeka koji nema barem mobitel pa da mobitelom fotografira, to je jedna ogromna količina fotografija koja stalno izlazi na internetu, a od tih svih fotografija nađe se i umjetničkih, ali rijetko. Teško je i istaknuti se, a ljudi svašta fotografiraju: svoje dnevnike, što su ručali, nema što nema. Nekad su ljudi pisali dnevnike, ali sad fotografiraju i stavljaju na Facebook.

Za kraj bih vas još pitala što slijedi nakon »Rapsodije u plavom«, imate li već neki plan za iduću seriju fotografija?

– »Rapsodija« je, dakle, u planu sada još u desetom mjesecu, a onda ću poslije vidjeti što ću. Nešto ću novo opet morati, a što će to biti, ni sama još ne znam. Za fotografiju ljudi misle da je jednostavna, ali to nije jednostavno. Čovjek, ako želi napraviti umjetničku fotografiju se mora itekako potruditi, imati dobro svjetlo, dobar fotoaparat, dobar objektiv, dobar motiv. Sve to mora biti složeno da bi nastala jedna umjetnička fotografija. A fotografija može biti umjetnost, kao i slikarstvo.