ZAGREB Vjeruješ li u radikalnu transformaciju društva? Tko će izgraditi novo socijalističko društvo? Kako to da me mrtav čovjek može nečemu naučiti? Tko sam ja? Sve su to pitanja koja Dalibor Martinis, cijenjeni konceptualni umjetnik, postavlja svojim videoradovima na samostalnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu.

Ukupno je petnaest takvih eksperimentalnih »video-pitanja« izloženo u zamračenom prostoru Umjetničkog paviljona. Kad odškrinete vrata galerije, ulazite u svijet Martinisove toliko puta demonstrirane znatiželje, ironije, inventivnog probijanja granica. Posrijedi je nastavak dijaloga umjetnika sa samim sobom, koji u Martinisovom opusu traje desetljećima, otkako je 1978. godine zabilježio pitanja na koja je 2010. godine, u televizijskoj emisiji, od samoga sebe, starijeg i iskusnijeg, dobio odgovore. No, iako se i ovaj put umjetnik bavi pitanjima, drugačija je i njihova forma i sadržaj.

Adresirano u godinu 2077.

Uoči večerašnjeg otvorenja izložbe novinari su jučer imali priliku obići postav u razgovoru s umjetnikom, koji je govorio o pojedinim segmentima izložbe i o ishodištima inspiracije za njih.

– Kad sam radio ona prva pitanja 1978. godine, znao sam da ona sama po sebi, bez odgovora, ne znače ništa. Čekao sam trideset godima da na njih odgovorim, tek su tada prestala biti besmislena. Ovaj put postavljam drugačija pitanja – ona više nisu osobnog karaktera, nego su takva da ih bilo tko iz 2016. može postaviti bilo kome iz 2077. godine, a preuzeo sam ih iz znanosti, iz konteksta pop kulture, iz politike, od drugih ljudi… tako da sam im ja samo medijator, a pitanja funkcioniraju i bez odgovora – rekao je Martinis.

Pitanje »Tko sam ja?« preuzeo je tako od slušatelja koji se javio u radijsku emisiju u kojoj je Martinis gostovao; oduševila ga je višeznačnost tog pitanja, mogućnost da uključi različite sugovornike. Drugo je pak pitanje posudio iz naslova poznatog hita benda Pixies, »Where is my mind?«, što ga Martinis u videu izvodi uz gitaru. Na trećem videu zabilježen je golemi plastični Konfucije, smješten u izlogu usred urbane vreve metropolisa koji, naravno, pita »Tražiš li put do prosvjetljenja?«.

Najzanimljiviji je video snimljen usred ukrajinskih nemira, s divovskim barikadama u krupnom planu, i ljudima na čijim se prljavim licima čita strah, neizvjesnost, tjeskoba…

Ideja nelinearnog vremena

Pitanja koja postavlja ovim eksperimentalnim videoradovima, Martinis adresira na budući entitet u godini 2077., na što se odnosi i naslov »Request_reply.DM/2077«.

– Pitanja su mišljenja u performativnom ključu; na svima od njih sam ja koji nešto radim i na tom mjestu postavljam pitanja, nastojao sam biti gdje treba, kaže Martinis, koji je za »mjesta radnje« ovih živopisnih radova odabrao New York, San Francisco, Rio de Janeiro, Pariz…

Kustosica izložbe je Leila Topić, a postav potpisuje Ana Dana Beroš. Projekt  je nastao u suradnji Umjetničkog paviljona u Zagrebu i Muzeja suvremene umjetnosti i svojevrsni je uvod u Martinisovu opsežniju izložbu naslovljenu »Data recovery« koja će se održati u prosincu ove godine u MSU-u.