RIJEKA – U Galeriji »Juraj Klović« do 3. prosinca u sklopu ciklusa Dijalog na kvadrat otvorena je izložba »Biti žena«, koja donosi radove četiriju likovnih umjetnica raznolikih senzibiliteta: Natalije Borčić Peuc, Vlaste Delimar, Yasne Skorup Krneta i Luise Ritoša. Umjetnice kroz izloške tematiziraju koncept ženstva i društveno-političku poziciju žene u patrijarhalnoj strukturi te dijele intimno iskustvo vlastitog Ja, mjestimice protkanog kulturalnim silnicama, no s jasnom vizijom mogućnosti otpora i autentičnog osjećaja, zanosa i bijega iz orodnjenih uloga.

Kako je u povodu izložbe napisala Greta Grakalić Rački, izložbu možemo promatrati kao prijenos znanja i životnih iskustava žena koje objedinjuju raspon godina od tridesete do sedamdesete; one su predstavnice dviju različitih generacija i četiri desetljeća koja nose sebi svojstvene izazove poput majčinstva, nevidljivosti u svijetu intelektualnog rada, starenja i prava na seksualnu slobodu.

Problematiziranje majčinstva

– Natalia Borčić Peuc predstavlja se na izložbi kroz platna velikih dimenzija naziva »#artistmother: neke nove slutnje«, koji problematiziraju majčinstvo. Slike obiluju pastelnim bojama koje bi inače simbolizirale nježnost i krhkost ženstva, no ovdje im horror vacui u kombinaciji s odrješitim potezima kista pridaje novo značenje – zrcale svojevrsnu težinu nošenja s novim identitetom, roller coaster stanja i emocija majke u nastajanju. Borčić Peuc u fokus ne stavlja, suprotno uvriježenim očekivanjima, kontakt majke i djeteta, već njegov izostanak. Otuđenje se javlja u procesu žalovanja zbog gubitka stare Ja, dok se novo Ja još ustrojava. Kad se rodi dijete, počinje se rađati i majka – ovom rečenicom mogli bismo tematski sažeti slike koje prikazuju čekanje, prilagodbu žene na novi identitet, trapavo formiranje novog (novih) bića u samoći vlastitog doma, osvrnula se Grakalić Rački.

Vlasta Delimar predstavlja se serijom od osam fotografija »Vizualni orgazam« iz 1981. godine, odnosno njihovom reinterpretacijom. Fotografije, koje je napravio Jerman, prikazuju lice umjetnice pri orgazmu: zaneseni grč, uspuhanost, smijeh, smušenost. U crno-bijele prikaze lica u klimaksu Delimar sada intervenira nanošenjem crvenog ruža na usne, dodajući malo boje sjećanju na proživljeni intimni trenutak samozadovoljavanja. Prikaz seksualnog užitka u javnom prostoru subverzivan je čin koji navodi na razmišljanje o destruktivnim vizualnim politikama u filmskoj i reklamnoj industriji, koje žene prikazuju kao bića savršenih tijela i površnih emocija. Rad gotovo da apelira na mlađe generacije žena da se za užitak, neinhibirani orgazam i tjelesnost također trebalo izboriti, kao i da ta borba traje i dalje.

Instalacija od čipke

Yasna Skorup Krneta predstavlja se radom »Spone pamćenja«, s podnaslovom »Sjeme vremena«, monumentalnom instalacijom od čipke koja svijetli u polumraku uz interaktivnu mapu gdje posjetiteljice poziva da same kažu što za njih znači biti žena. O svojem radu Yasna Skorup Krneta kaže: »Posegnula sam za prepoznatljivim elementom čipke koji izviruje iz svih povijesnih zakutaka ženske kreativnosti. Nastale su u trenucima smirenosti, meditacije i bijega od svakodnevnog vrtloga. Čipka, tvorba koja nastaje preplitanjem niti, asocira na svemirske niti, na leluj duše, na prabake, bake, majke. Kitile su se njome, ili ukrašavale svoje habituse. Čudesna čipka je ljepota i čarolija nastala od tisuća niti, prošlost pretače u sadašnjost. Svojim radom želim ukazati na ljepotu kojoj se malo obraća pozornost i na koju smo navikli. Iznađenim izričajem i postupkom osmislila sam nove situacije i imaginarne doživljaje, gradeći pri tome jedinstveni vizualni jezik. Igrom svjetla i sjene, projiciranjem elemenata na zidove, sljubljivanjem slike i prostora uspostavlja se simbioza. Mašti promatrača prepuštena je gradnja osobnog imaginarija.«

Afirmacija ženske povijesti

Luisa Ritoša riječka je likovna umjetnica najpoznatija po angažmanu na aktivističkoj sceni i suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva. Na izložbi se predstavlja videoradom »Sama na plaži« u kojem tematizira vlastiti osjećaj otuđenja u patrijarhalnom svijetu gdje čezne za ženskim uzorima. Citira šest spisateljica i izdvaja njihove rečenice u kojima ogleda sebe i svoja iskustva. Razotkriva čudnovatu svakodnevicu, poput videodnevnika, ispunjenu reminiscencijom na omiljene autorice: Doris Lessing, Marguerite Duras, Ericu Jong, Annu Frank, Angelu Davis i Simone de Beauvoir, čime želi afirmirati žensku povijest kroz apostrofiranje osobne povijesti ukorijenjene u njoj. Uz video izlaže njihove portrete u tehnici kolaža, u kojima pokušava sažeti njihove živote. Dominantan motiv su lica književnica u različnim životnim etapama i različitim emotivnim raspoloženjima, čime se Ritoša suprotstavlja patrijarhalnoj slici »žene kao neosobnog tijela bez glave«. Žena postaje konkretna osoba, cjelina, subjekt, relevantna.