LIPA – Posljednjih godinu dana u Lipi su boravila dva umjetnika, odnosno fotograf Karlo Čargonja te pisac i dramaturg Goran Ferčec. Za to su se vrijeme upoznavali s ovim mjestom na granici sa Slovenijom čiju je povijest uvelike obilježio događaj iz 1944. godine, točnije 30. travnja te godine, kada su nacisti i fašisti ubili svih 269 stanovnika te potom zapalili selo. Njihov boravak rezultat je suradnje s Memorijalnim centrom »Lipa pamti«, a u sklopu umjetničkog programa »Prepoznavanje odsustva« pod vodstvom kustosice Vane Gović Marković koji Centar provodi od 2018. godine s ciljem istraživanja potencijala suvremene umjetnosti u razumijevanju teško pojmljivih kategorija traume, stradanja i genocida.

Tijekom prošle godine kada je obilježeno 80 godina od stradanja Lipe nastala je i izložba »Nakon zadnji aprila«, a sada je dovršena i istoimena knjiga koja je predstavljena u Centru. Knjiga sažima iskustva Čargonje i Ferčeca te odražava njihovu potragu za značenjima proizašlim iz tegobne dijalektike prošlosti i sadašnjosti, a koja imaju potencijal mijenjati život u budućnosti. U povodu objave knjige razgovarali smo s Karlom Čargonjom o projektu, vremenu provedenom u Lipi i fotografiji.

Terenski rad

Za početak, što vas je privuklo dokumentarnom bilježenju Lipe i kako ste kao fotograf pristupili Lipi?

– Prvi put sam posjetio Memorijalni centar »Lipa pamti« prije desetak godina i odmah me se dojmio, što zbog priče o tragičnom događaju od prije osamdeset godina, što zbog načina na koji sam Memorijalni centar, a onda i Vana Gović kao kustosica obrađuju temu traume. Nekoliko godina nakon toga Vana me angažirala da dokumentiram radove umjetnika u sklopu programa »Prepoznavanje odsustva« i tu sam se više povezao s mjestom i mještanima. Činilo mi se još tada da mještani imaju neke svoje teme i priče, koje bi bilo zanimljivo čuti te pokazati da mjesto na prvi pogled nije toliko različito od bilo kojeg drugog mjesta, ali kad zagrebeš ispod površine, postaje jako posebno. Važno mi je bilo Lipi i Lipljanima najprije pristupiti kao čovjek, a tek onda kao fotograf.

Foto Ana Križanec

Kako je izgledao vaš terenski rad i kako su mještani Lipe reagirali na vaš rad – i dok se stvarao, i sada kada je završen?

– Ljudi koji nisu navikli na fotoaparat često imaju problem s time da osjećaju njegovu prisutnost i teško im je ostati prirodan. Zato je u početku terenski rad podrazumijevao puno hodanja po mjestu, upoznavanja i pričanja s ljudima kako bih se infiltrirao i postao dio mjesta, a moj fotoaparat mještanima nešto prirodno i normalno. Lipljani su bili izuzetno susretljivi i dostupni za fotografiranje, bio sam u njihovim dnevnim boravcima, pio rakije, tople čokolade i ostalo. U razgovorima s mještanima pokušao sam shvatiti u kojoj mjeri je trauma prisutna u njihovim životima, na koji se način oni sjećaju, kojim tonom pričaju o tragičnom događaju, kroz čije ga oči gledaju. Kadar su mi često definirale sitnice, detalji. Jako su mi vizualno bile zanimljive promjene u pejzažu, okopane njive, pokošena trava, zasađene voćke, srušena stabla. Kada razmišljaš o pejzažu misliš da bilježiš nešto što se ne mijenja, ali to nije točno, u svakom pejzažu može se iščitati prisustvo čovjeka.

Simbolika dokumenta i sjećanja

Mještane ste režirano fotografirali tako da su sami birali što će odjenuti i gdje će stati. Zbog čega vam je ovo bilo važno i kakvu simboliku nose te fotografije?

– Od početka projekta mi je bilo važno da ne pristupam invazivno, jer je tema jako osjetljiva i htio sam da fotografije nose simboliku dokumenta i sjećanja, a ne priče. Zato mi je jako važno bilo da mještani sami odrede gdje se žele fotografirati i na koji način bi htjeli biti prikazani. Tako da su režijski dio portreta zapravo odradili mještani, ja sam se samo približio ili udaljio i kliknuo. Povijesno sam to povezao s time da se nekada davno, prije digitalne ere, rijetko fotografiralo i ljudi su se tada pripremali za fotografiranje i sređivali. Kod portreta me zanimao pogled i kontekst prostora u kojem se oni nalaze. Bilo mi je važno da u trenutku fotografiranja nismo stranci i zato su portreti nastali u zadnjem segmentu projekta. Fotografiranje za ovaj projekt je trajalo godinu dana, a portreti su nastali u zadnjih mjesec dana.

Upravo se na dokumentarnim fotografijama kao glavni »likovi« ističu pejzaž i arhitektura mjesta. Što vama ove fotografije i »likovi« govore? Na koji način komuniciraju fotografije i prozni fragmenti koje je napisao Goran Ferčec?

– Kad gledam pejzaž ili arhitekturu mjesta vidim i mještane, one koji sada tamo žive i one koji su nekada tamo živjeli. Pejzaž bez čovjeka u mjestu ne postoji. Kao što sam i prije rekao, želio sam istovremeno mjesto prikazati kao posebno, ali i kao mjesto u kojem se bilo tko od nas može zamisliti. Goranov tekst je u ovom projektu jako važan, stvara nove slike i produbljuje temu. On nije došao naknadno, nego je rađen paralelno uz fotografije i bio jedan od glavnih okidača za fotografije. U knjizi smo pokušali naći savršen balans između fotografija i tekstova, detalja i slika koje smo zajedno stvarali. Neke su veze vidljive na prvu, neke treba tražiti pomnije i duže, a neke će biti jasne samo mještanima. Knjiga ima jako puno slojeva.

Foto Ana Križanec

Tihi odjeci traume

Što vam je najvažnije kada obrađujete teme poput povijesti, pamćenja i traume i što biste željeli da ljudi iz ovih fotografija dožive ili shvate?

– Najvažniji nam je bio način na koji se sve navedeno prenosi. Trudili smo se, kako Vana najljepše opisuje kada govori o našem projektu, prenositi neke tihe odjeke traume i sjećanja, te izbjeći patetiku i doslovnost.

Ovaj projekt, umjesto da se isključivo osvrće na tragičnu povijest Lipe i 1944. godinu, okrenut je ka sadašnjosti, ka ljudima koji su živi i žive u Lipi. Je li povijest bila dodatan, recimo, teret u radu, odnosno na koji ste se način nosili s povijesnim kontekstom?

– Povijest nije bila teret, nego važan dodatni sadržaj u projektu, proteže se kroz Goranove tekstove i kroz moje fotografije, te lebdi u prostoru između.

Goran i vi ste u Lipi proveli cijelu 2024. godinu u kojoj je obilježeno 80 godina od stradanja. Kako je na vas utjecalo to vrijeme i način na koji ste ga proveli – je li vam promijenilo način na koji gledate pejzaž, ljude ili dokumentaristički rad?

– Vrijeme provedeno u Lipi je svakako utjecalo na moj pogled na mjesto. Od mještana sam saznao jako puno stvari koje o Lipi nisam znao, dobio neke osobne poglede i uspomene. To je promijenilo moj pogled na mjesto i detalje o kojima sam puno razmišljao dok sam stvarao fotografije.

Glas o Lipi

Za kraj, kako vidite ulogu ovog projekta, ali i Memorijalnog centra »Lipa pamti« u očuvanju sjećanja i razumijevanju mjesta poput Lipe – onih koja imaju specifičan povijesni, ali imaju i suvremeni kontekst?

– Memorijalni centar ima jasno definiranu ulogu i smjer, a u ovom projektu nam je bilo bitno napraviti knjigu, ne samo zato što smo mislili da tekst i fotografija najbolje funkcioniraju u toj formi, nego i zato što na taj način glas o Lipi, traumi i mještanima putuje u domove ljudi izvan županije i države. Prije deset dana smo otvorili izložbu u Zagrebu i već prodali tridesetak knjiga, jedna knjiga je već u Ljubljani, tako da se glas o Lipi već počeo širiti.