BEOGRAD  Prošli tjedan u beogradskoj Galeriji 73 svoje je kiparske radove predstavio brački kipar Petar Hranuelli. Izložba »Umotan u kamen«, nastala na inicijativu Hrvatskog kulturnog centra u Beogradu, izazvala je veliko zanimanje srpskih medija. Dvadesetak izložbenih eksponata sa zanimanjem su došli pogledati, čak i »pod maskama«, brojni ljubitelji umjetnosti. Većinu skulptura Hranuelli je isklesao u selu Tamnjanica, na jugoistoku Srbije, a uz njih na izložbi su bile i skulpture napravljene od ličkog i bračkog kamena. Umjetnik čije se punašne, oble Venere sretno i veselo nose sa životom, ovaj su put među sebe uvrstile i jednu političku notu u djelu »Otmica Europe«. Iako nije sklon politikantstvu, jer kaže, umjetnost je univerzalni jezik, ipak ga je nametnuta zadaća za globalizacijom natjerala da se usprotivi.
No, unatoč svemu, beogradska izložba veselih Venera predstavlja optimizam, vjeru u ženu, obnovu i rađanje, pa je Hranuellijeva opsesija životom urodila još jednom ljepotom nađenoj i isklesanoj u kamenu te iznesenoj pred gledatelja.

Jedna od značajnijih izložbi

Na izložbi u Beogradu iznijeli ste dvadesetak radova koji su nastali iz kamena Sićevačke klisure. Koliko ste vremena proveli u selu Tamnjanica redeći na ovom projektu?

– Samo dio radova je izrađen od sićevačkog kamena, ima tu i Prilepa, ličkog kamena i Bizeka. Jedan dio tih radova je nastao tijekom dva mjeseca mojeg prošlogodišnjeg boravka u Tamnjanici, a drugi dio u Lici i mojem zagrebačkom atelijeru.

Skulptura »Anđeo«, mramor, 2020.

Kakvi su vaši dojmovi s izložbe?

– Svaka izložba je dobar trenutak jer pokazujemo rezultate svog umjetničkog izričaja, ali i vještinu i trud koji smo uložili u svaku skulpturu. Ovo mi je jedna od značajnijih izložbi, velika po broju radova koje izlažem, ali i zbog interesa medija i publike u Beogradu za moj rad. Naravno, na otvorenju su prisustvovali Maja Bogdan, opunomoćeni ministar iz veleposlanstva RH u Beogradu, državni ured za Hrvate izvan RH, Hrvatski kulturni centar iz Beograda s gospođom Ljiljanom Crnić, inicijatorima ove izložbe u Galeriji 73, te Mirela Pudar Ex Trninić, Gorazd Ćuk, Marija Obradović, nekoliko kolekcionara, Ruski poslovni klub u Beogradu s kojim surađujem, a na izložbi su bili i kolege umjetnici s kojima se već više godina družim u Beogradu, kao i mnogi drugi štovatelji umjetnosti iz javnog i privatnog života.

Čime vas je privukao taj kraj?

– U taj kraj sam prvi put došao prije nekoliko godina, nakon što sam upoznao Gorazda Ćuka i njegov projekt Pigmalion. Pigmalion je likovna kolonija koja okuplja umjetnike već skoro trideset godina i posljednjih nekoliko godina se održava u selu Tamnjanica na Gorazdovom imanju. Kolonija okuplja slikare i kipare uglavnom s područja bivše Jugoslavije, ali i cijeloga svijeta. Sjajno je to mjesto koje okuplja divne umjetnike.

Otmica Europe

U potrazi za kamenom put vas je vodio i u druge krajeve, često boravite i u Lici. Što je prvi uvjet da se privremeno udomaćite u nekom kraju?

– Lika, odnosno Lovinac, je točno na pola puta između moga Zagreba i moga Brača. Jednom prilikom na putu iz Zagreba na Brač sam tu slučajno navratio i zaljubio se u taj kraj, baš isto kao i u Tamnjanicu. Nemam posebnog objašnjenja, rekao bih da me neka mjesta privuku čudesnom energijom ljudi i prostora.

Vaša skulptura »Otmica Europe« bila je prodana i prije samog otvorenja izložbe. Vaši radovi uobičajeno nemaju političku poruku, no ova je bila iznimka i odmah je izazvala pozornost. Što vas je uputilo na bavljenje političkom tematikom?

– Mi umjetnici obično ne »političimo«, mi pričamo o ljepoti umjetnosti, volimo se opušteno družiti. Neki bi rekli kako živimo u svojim svjetovima, ali ipak ne možemo pobjeći od stvarnosti koju politike uvelike kreiraju i time pozitivno ili negativno utječu na naše živote. »Otmica Europe« je nastala iz jedne moje misli da nas Europa, odnosno globalizacija, otima, pokušava nas kreirati na svoju sliku i krade nam našu slobodu, način života i identitet.

S otvorenja izložbe u Beogradu

Smatrate li da su umjetnost i politika bliske u nekom dodirivanju? Može li umjetnost postavljati skretnice društvenih zbivanja, ili je ona ipak samo njihova posljedica? Jednom ste citirali Victora Pinchuka.

– U današnje se vrijeme umjetnost i politika jednako dodiruju kao i ljudi, nepoželjno je…

Potresi i korona

Ima li konkretno sadašnji trenutak utjecaja na vaše stvaranje? Karantenu ste proveli u Lici, jedno vaše nedavno djelo nosi naziv »Potres u Zagrebu«… Kako biste opisali, odnosno kako doživljavate ovo pomalo kataklizmično vrijeme kroz koje prolazimo?

– Kataklizme su oduvijek pogađale svijet kakav poznajemo, ali nekako imam osjećaj da nam se previše toga lošega desilo u isto vrijeme. Potresi i korona su snažno uzdrmali sve nas i to se generalno odražava jako loše na naše društvo. Nadam se da ćemo iz ovoga izaći jači i bolji ljudi. Sugeriram svima da pokušamo naći nadahnuće i mir u lijepim trenucima, koje ipak u ovo sumorno vrijeme povremeno doživimo i da to prenesemo na ljude oko nas.

Vjerujete li da sudbina određuje nas ili da mi određujemo sudbinu? Ili su možda uloge podijeljene, izmjenjive?

– Mislim da su uloge izmjenjive, ali ipak je puno toga do nas samih. Uglavnom, koliko se potrudimo oko nečega, toliko dobijemo i nazad kad-tad.

Ako nastavimo razmišljati u istoj misli, vaše su ruke dijelom sudbinske pri oblikovanju kamena i vaših djela, no ipak, uvijek navodite kako je u svakom kamenu zamotana skulptura. Kako razotkrivate ta obličja, kako čujete, ćutite kamen?

– Ne znam to opisati, nekada imam osjećaj kao da skulptura vrišti iz mase kamena i moli da je oslobodim plašta u kojem je zarobljena. Kao da je vidim unutra i dobijem motiv da je oslobodim.

»Otmica Europe«, mramor, 2020.

Kao kipar izražavate se i u crtežu. Svakoj skulpturi prethodi skica, crtež… Zaokupi li vas, ponese li vas ponekad i ta vrsta izražavanja?

– Većina mojih skulptura je nastala bez prethodne skice ili crteža na papiru, jednostavno u glavi imam sliku te forme koja se skriva unutra. Crtež mi je jako drag način izražavanja i često me ponese da uzmem olovku ili štogod pa u nekoliko poteza naškrabam nešto što čak dobro i ispadne (smijeh).

Kamen i more

Odrasli ste na Braču, u Postirama, mjestu gdje vladaju kamen i more. I sami često navodite kako su upravo te dvije krajnosti vaše odrednice. Kako se to odražava u vašim nemirima: gibljivo more puno tajni i nijemi, čvrsti kamen? Jedno i drugo izaziva ozbiljan respekt, jače i veće je od ljudske naravi, a vaše su skulpture ozračene srećom, lakoćom života, optimizmom…

– Sigurno je da su i more i kamen oblikovali mene, a time i ono što radim.

Na Braču ste proveli djetinjstvo i veći dio mladosti. Koliko je to bilo važno u formiranju vaših sloboda, propitivanja, kreativnosti? Je li taj izravan dodir s prirodom bila povlastica?

– Kao što sam već rekao, bračka okolina i ljudi su na neki način kreirali mene kakav jesam, ali naravno da je dodir s prirodom i bračkim kamenom uvelike utjecao na moj umjetnički izričaj.

Jeste li već tada kroz igru pokazivali zanimanje za obradom, oblikovanjem kamena?

– Postire su obilježile moju mladost i prve sam korake u skulpturi napravio kao dječak u svom rodnom mjestu. Ti radovi su i sada razbacani po vrtu naše obiteljske kuće.

Osim u kamenu, radite i u staklu, ali vaše najčešće figure su Venere, ženska obličja koja, rekla bih, slave život. Vaša je Venera sretna, lepršava, putena, plodna… Gotovo da se ugleda na onu iz Willendorfa. Poznato je kako je motiv Venere kroz povijest bio vrlo čest, ali i različito interpretiran. Koji je vaš osobni doživljaj žene i njezin prvi, od prirode dan zadatak?

– Willendorfska Venera slavi plodnost i ona je okosnica ženske prirode i mojeg rada. Ipak, današnja žena je preuzela mnoge druge uloge pa su tako i moje Venere razigrane i svašta rade.

U tom poretku, odnosu, gdje biste smjestili muškarca?

– Naravno da žena ne može bez muškarca i obrnuto. Kadikada mojim Venerama društvo prave muškarci, a ponekad one i jašu na biku, guraju fiću ili se jednostavno bore s vjetrovima života.

Izlagali ste i izvan zemlje. Kakva su vaša iskustva, gdje je publika zainteresiranija za umjetnost? Doživljava li je drukčije?

– Umjetnost je umjetnost i ona je univerzalna, ne poznaje granice država ni kontinenata, kao niti klimu ni podneblje. Svuda gdje sam izlagao, moji su radovi bili prepoznati, a nerijetko i nagrađivani bez obzira na mjesto.

Pred Novu godinu proslavili ste 45. rođendan, a prije nekoliko dana otvorili ste još jednu izložbu. Imate li još neko iznenađenje ili plan za 2021. godinu?

– U 2021. sam dogovorio toliko toga da nemam pojma kako ću to sve stići. Ako se vratimo u normalan život koji nam je korona trenutno oduzela, bit će to jedna zanimljiva godina (smijeh).

Što je vaša najveća dragocjenost, vaša umjetnička molitva, mantra…

– Jednostavnost.

Oblici, formati, motivi, greške

Gdje se ili u kojim trenucima najlakše prepuštate kreativnim lutanjima?

– Ne postoji pravilo. Nekad je motiv kamen koji slučajno pronađem i ne mogu izdržati da ne uzmem alat i napravim skulpturu. Nekada su to ljudi koji me motiviraju, nekada priroda bračka, lička, tamnjanička ili nešto skroz drugo…

Izražavate se u velikim i malim formatima, to je također specifičnost koja ne prati sve kipare?

– Velik format je veći izazov. Jako mi je uzbudljivo kad se nađem ispred gromade kamena pa ga mjerkam s koje strane da krenem i u trenutku kad se počne otkrivati forma, samo raste uzbuđenje. Uh, što je to dobro….

Što radite kad se nađete u vakuumu? Ima li uopće takvih trenutaka?

– Svi mi imamo takve momente, srećom nisu česti, ali kad se ipak dogode, tada odložim alat, odmaknem se i ubrzo je opet sve po starom.

Iznenadi li vas ponekad neki neplanirani potez, krivi udarac po dlijetu, greška koja vas odvede u neočekivanom smjeru i objasni neko vaše možda podsvjesno traganje?

– Trenutak nekada u potpunosti zna preoblikovati cijeli život, a isto tako je i sa skulpturom. Nekada je to svjesno, ali bogme nekada neka druga sila bude uzrokom istoga.