ZAGREB – »U životu i smrti – crtice iz zajedničkog života Bele i Miroslava Krleže« izložba je Muzeja grada Zagreba, postavljena početkom srpnja, planirano je da bude otvorena do konca rujna, ali zbog velikog interesa publike, Muzej je izložbu odlučio ostaviti do kraja listopada.

Interes, odnosno produljenje izložbe, zapravo i ne čudi – s obzirom na to kako je riječ o spisateljsko-glumačkom paru koji je dominantno obilježio hrvatsko, naravno i jugoslavensko, društvo prošloga stoljeća, okupljajući oko sebe mnoge znamenite osobe iz političkog i kulturnog života tadašnjeg vremena. Riječ je o pokušaju da se, muzeološkim jezikom, zaviri u privatni život Krležinih – iza zatvorenih vrata vile na zagrebačkom Gvozdu te da se pokuša otkriti drugu, intimnu stranu njihovih druženja, putovanja, izleta i tako dalje.

Brojne informacije o Krležinima

Iako su, naravno, na Gvozdu proveli trideset godina života (od 1952. pa do smrti 1981.), prvi se susret zbio 1909. godine u Otočcu. Od tada pa do konačnog utaborenja na Gvozdu promijenili su 4 zagrebačke adrese (Mihanovićeva ulica, Radišina ulica – današnja kneza Mislava, braće Kavurića – današnja Hebrangova i naposljetku Gvozd), koje su itekako važne za njihove profesionalne i privatne živote, a izložba je doista studiozno i tečno kronološki povezala mjesta i vremena radnje s akterima, kontekstom i prilikama, odnosno čestim neprilikama bračnog para Krleža. Izložba obuhvaća razdoblje od spomenute 1909. pa sve do 1981. Veza je to koja će, unatoč početnom protivljenju njihovih obitelji, biti okrunjena sa šezdeset i dvije godine braka ili, da budemo, kako je to napisala Eliza Gerner – »krležijanski precizni«: »Proveli smo zajedno 61 godinu, 5 mjeseci i 9 dana. To se ne može zaboraviti…«

Izložba je nastala u povodu obilježavanja 40. obljetnice smrti bračnog para Krleža, a kako kažu organizatori, pripremajući je i iščitavajući literaturu koja se većinom odnosi na Krležu, književnog barda i erudita, a manje na njegovu suprugu – glumicu Belu, nezaobilazni su bili i podaci o njihovu privatnom životu. Autorica koncepcije Vesna Vukelić Horvatić tako se dobrano potrudila sakupiti mnogobrojne, niti u jednu trenutku nezanimljive informacije o Krležinima te ih iznijeti u potkrovlju Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici. Šetajući između izložaka, u poluosvijetljenoj sobi, i sama nas je glazbena podloga vremenski smjestila i, uz eksponate, vodila u neka druga vremena.

Dominirale su, svakako, ploče Gabi Novak koja je Krleži bila najdraža zabavna pjevačica i za koju je rekao kako njen timbar glasa uzbuđuje – »što se nikakvim učenjem ne može postići«. Njezino je ime izgovarao »Gebi« a, pored glazbene dive Novak, vrtjele su se šansone Vice Vukova, Darka Domijana i drugih glazbenih velikana tog minulog doba. Autorica likovnog i prostornog oblikovanja izložbe Vera Ružić između tekstualnih eksponata pametno je uklopila mnoštvo privatnih fotografija iz Zagreba, HNK-a, s Brijuna i obale, s putovanja iz Italije, Pariza i Egipta, pisama, knjiga, istaknutih, dojmljivih (»Tinte više nema, zastor je pao«), ali i komičnih citata (»Šta me slikaš svaki čas, nisam ja Greta Garbo« – Krleža novinaru), kućnih predmeta bračnog para, ali u centar prostora preselila i njihov salon s Gvozda.

Odnosi sa značajnim ljudima

Možda bih kao nespretnost istaknuo to što je, na određenom mjestu gdje je izloženo više fotografija, popis fotografija, odnosno popis ljudi koji se na njima nalazi, bio odvojen od njih samih – što zahtijeva povezivanje, kao na ispitu s olovkom, koje se svakako moglo izbjeći. Osvrnuli su se autori posebno i na odnose Krležinih s mnogim značajnim ljudima iz toga perioda. U njihovim životima posebno je mjesto zauzimalo prijateljstvo Krleže i Tita, a samim time i njihovih supruga – Jovanke i Bele. Krleža i Tito upoznali su se 1920. godine, a u osvit Drugog svjetskog rata Krleža je praktički bio izoliran od partijske organizacije i nepoželjan član jer je bio previše »lijevi«. »Zbog toga Krleža cijelo vrijeme rata ostaje u Zagrebu i ne priključuje se partizanskom pokretu. Usprkos Krležinoj šutnji tijekom Drugog svjetskog rata, ostajući nakon Rezolucije Informbiroa čvrsto na Titovoj strani, počinje uspon Miroslava Krleže na društvenoj ljestvici, a kasnije i na političkoj funkciji u Savezu komunista Hrvatske.

Krležini su provodili svoja ljeta na Brijunima, često se družeći i odmarajući u društvu Tita i Jovanke Broz. Na Titov poziv odlaze i u diplomatski posjet Egiptu i Sudanu 1962. godine. Putovanje je trajalo dva tjedna, a Krleža je imao viši diplomatski rang od ostalih članova delegacije, praktički bio je prvi do Tita. Zbog takvog diplomatskog položaja Krleža je dobio priliku obaviti smotru počasne čete egipatske vojske – piše na izložbi, a nadopunjava se dijelom iz knjige Damira Pilića »Tito očima Krleže«: »U toj delegaciji bio sam odmah poslije Tita označen brojem 1 jer tako to u diplomaciji i protokolu ide, mora se znati rang. Kad smo stigli u Egipat, raspoređeni smo po grupama za obilazak zemlje. Tako s jednom grupom stignem u Ismailiju. Guverner Ismailije izašao je da nas dočeka. Pozdravi se i rukova sa mnom i kaže da izvolim obaviti smotru počasne čete! – Hvala, pozdravite džentlmene, ali ja te ceremonije ne volim. Pustite vojnike neka idu. – Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas. – Znam, vjerojatno, neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…«

Tito i Jovanka

Tito i Jovanka nekoliko su puta boravili kod Krležinih na Gvozdu, posljednji put 1977. godine, a zbog prijateljstva s Titom, Krležu su prozvali »Bog s Gvozda«. Autorica koncepcije izložbe kazala je i kako je Tito Krležu cijenio zato što je bio sve ono što Tito nije bio – intelektualac, erudit, književnik, poliglot, a dijelili su političke stavove. Pored prijateljstva s Titom i Jovankom, izložba govori i o odnosima s dr. Vranešićem, Franjom i Ankicom Tuđman, glumicom Elizom Gerner i njezinim suprugom Milanom Arkom, poljskom spisateljicom Zofijom Nalkowskom, intrigantnom pojavom međuratnog Zagreba – Irinom Kuninom Aleksander, kostimografkinjom Laticom Ivanišević, književnikom i publicistom Enesom Čengićem, Krležinim vozačem Josipom Živkovićem…

Izložba je, nedvojbeno, postavljena i komponirana kao labirint iz kojeg se nismo trudili brzo izaći jer je privlačila sva naša osjetila, osim, naravno, okusa – miris muzeja, pogled na svo vizualno bogatstvo izložbe, nježni glas »Gebi« pa sve do potrebe da se dotakne sofa iz salona Krležinih na Gvozdu. Uz izložbu bila su održana i popratna predavanja, a ostvarena je i sadržajna suradnja sa zagrebačkim HNK-om, koji je postavio »Areteja« i »U agoniji«.

»Početkom 1981. Belino se zdravstveno stanje pogoršalo. Snažan i živahan pjev ptica Krležu je probudio 23. travnja 1981. godine, na dan kad je Bela preminula. O njihovoj povezanosti svjedoči i Krležina izjava kako je, probudivši se, znao »da je to znak Belina odlaska«. Lijes je, na dan sprovoda 25. travnja, bio izložen u Hrvatskom narodnom kazalištu, a pored lijesa bio je Krležin vijenac s trakom na kojoj je bila napisana znakovita poruka Beli: »Posljednji pozdrav iz Gj. 16 – Tvoj MK«. Bila je to samo njima razumljiva šifra. Krleža je, pak, zauvijek zatvorio svoje zelene oči 29. prosinca 1981. godine. Lijes mu je bio izložen u atriju današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 30. prosinca proglašen je Danom žalosti u SR Hrvatskoj. Miroslav Krleža pokopan je 4. siječnja 1982. godine. Bez rodbine. Nad otvorenim grobom čule su se prazne političke fraze. Antimilitarist i pacifist pokopan je uz počasne plotune. Ponovo su zajedno Bela i Miroslav.«

Zaključci o izložbi

Moje, rekao bih korektno znanje života i rada Krležinih, pomoglo mi je da, prijateljici koja je sa mnom posjetila ovaj prozor u svijet Krležinih, s nekim sitnim finesama nadopunim sadržajni dio. Primjerice, kod dijela o dr. Đuri Vranešiću koji je, od sigurne smrti od ustaša, u više navrata, spasio Krležu i koji je vodio Sanatorij za živčane bolesti na Zelengaju u kojem je Krleža jedno vrijeme bio i skriven; skrivala se i Marija Jurić Zagorka, naša velika i premalo cijenjena novinarka i književnica.

Njezina prijateljica Štefica Vrbanić prepričavala je kako su se njih dvoje, nerijetko, duhovito prepucavali. Jednom je Krleža, nakon prepirke o nekom kazališnom komadu, više srdačno, ne ljutito, Zagorki rekao: »Vi ste, Zagorka, jedna vražja baba«. Uzvratila mu je istim tonom: »A Vi ste jedno umišljeno gunđalo.« I nikome ništa; uvreda nije pala! Tu je priču prepričao Josip Grbelja u jednom članku u Forumu. I onda sam se pitao, pa zašto ta anegdota o Krleži i Zagorki nije dio i ove izložbe, pa sam se sjetio kako je riječ o izložbi koja prikazuje život bračnog para Krleža te sam došao do dva zaključka. Prvi je – premalo se bavimo našim najvećim piscem i jednom od kazališnih diva našeg najvažnijeg teatra.

A drugi je – ova bi izložba trebala dobiti stalni postav.