Izložba »Fragmenti melankolije« predstavljena je u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o postavu zbirke Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti zasnovanom na kustoskom konceptu Željka Marciuša, koji prati psihološku karakterizaciju umjetnosti od sredine 19. do 21. stoljeća. Kustoski koncept nadilazi stilsku klasifikaciju građe te u različitim umjetničkim disciplinama (slikarstvo, crtež, fotografija, prostorni objekt) interpretira teme melankolije, metafizike i nadrealnoga uvodeći publiku u svijet tajnoga, pritajenog čovjekova bivanja koje traži ono nešto, ujedno ukleto i melankolično.

Medicina tumači pojavu melankolije kao bezvoljnost, potištenost, zlovolju, malodušnost, osjećaj uzaludnosti i depresiju, kao posljedicu nekog gubitka ili straha od gubitka. To je i nestabilno stanje ljudske naravi koje umjetnik projicira u predmete, stvari i snoviđenja, uključujući snove, nostalgiju i sjećanje što se ogleda u sjetnim, ništavnim pojavama i prikazima. Projekcijom nutrine na predmet opažaja umjetnici pridaju motivu bremenitu svrhovitost ili gubitak središta. Za izložbu su izabrani slikovni signali u proširenomu značenju slike poput sjena koje se protežu praznim, otežalim i nijemim motivima. Prisustvujemo nutarnjemu motrištu, metafizičkoj i nadrealnoj predodžbi kojom predočujemo i zamišljamo iza stvari, iza i iznad fizičkoga, nadajući se ontološkoj esenciji, nedostižnoj smislenosti i analizi duševnosti čovjeka i umjetnika.

Umjetnici

Na izložbi su zastupljeni umjetnici Ljubo Babić, Biserka Baretić, Josip Biffel, Vjekoslav Brešić, Tomislav Buntak, Bela Čikoš Sesija, Tošo Dabac, Boris Demur, Damir Fabijanić, Vilko Gecan, Krsto Hegedušić, Oskar Herman, Ljubo Ivančić, Franz Jaschke, Nives Kavurić Kurtović, Josip Klarica, Ferdo Kovačević, Željko Lapuh, Nikola Mašić, Zoltan Novak, Ivan Posavec, Ferdo Quiquerez, Marko Rašica, Ante Rašić, Slava Raškaj, Nasta Rojc, Miljenko Stančić, Dušan Suša, Milan Steiner, Ivan Šeremet, Robert Šimrak, Frano Šimunović, Ljubo Škrnjug, Zlatko Šulentić, Goran Trbuljak, Marijan Trepše, Milivoj Uzelac, Josip Vaništa, Ivan Večenaj, Mio Vesović, Emauel Vidović, Zlatan Vrkljan te Ivan Zasche.

Kako je u povodu izložbe napisao Željko Marciuš, u modernome jeziku riječ »melankolija« upotrebljava se da bi se označilo nekoliko stvari, koje se ponešto razlikuju jedna od druge. Ona može značiti mentalno oboljenje za koje su uglavnom karakteristični napadi tjeskobe i straha te duboka depresija i umor – premda se u novije vrijeme taj medicinski koncept, istina, već uvelike raspao. Ta riječ može značiti i jedan tip karaktera – pridružen nekom tipu tjelesne konstitucije – a koji zajedno sa sangviničnim, koleričnim i flegmatičnim tipom sačinjava sustav »četiriju humora«, tj. tjelesnih tekućina, odnosno sustav »četiriju kompleksija«, kako se to izražavalo u stara vremena. Melankolija može značiti i neko privremeno stanje uma, katkad bolno i depresivno, katkad tek zamišljeno i nostalgično. U tom slučaju to je čisto subjektivno raspoloženje koje se može prenijeti i na objektivni svijet, pa će se tako onda legitimno govoriti o »melankoliji sutona« ili »melankoliji jeseni«…

Različiti mediji

»Izložba ‘Fragmenti melankolije’ iz više zbirki Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, sastavljena uglavnom iz fundusa (90 posto izložbe), istražuje tamna, romantizirana, otežala, čak bolećiva stanja duha i duševnosti čovjeka, projicirana svjesno-nesvjesnim procesima stvaranja u motiv i ugođaj umjetničkog djela koje potom povratno, prema recipijentu, odašilje silnice, teško vidljive ili naizgled nevidljive orise dubinskih, melankoličnih atmosfera i bivanja. Navedeni pojmovi nadilaze stilsku klasifikaciju građe te u različitim medijima slike i njenom proširenom značenju (od prvotnog crteža i slikarstva do fotografije i prostornog objekta) od 19. do 21. stoljeća prate psihološku karakterizaciju umjetnosti…«

U fusnoti nalazimo da umjetnici mogu i ne moraju imati melankoličnu narav i nakanu, ali subjektivnim senzibilitetom prema sjetnoj temi ili motivu rezultat uvjetovan djelomice nesvjesnim stvaralačkim procesima može biti upravo takav.

»Kao ljudsku vrstu određuje nas i unutrašnje carstvo snova u kojem vladaju nesvakidašnji zakoni ispod i iznad omanje razine svijesti i svjesnosti. Stoga je očito: čovjekovo svjesno stanje samo je vrh sante leda, a san je poput scenskih kulisa koje ga omeđuju i definiraju predstavljajući nešto što objektivno nisu. Sadrži dramatsku nit sastavljenu od uvoda, najave radnje, zapleta i razrješenja koja razotkriva. Tjeskobni, pak, san mori, pritišće i naposljetku budi prestravljena sanjača u pokušaju izbjegavanja skrivenih misli koje nastoje zaobići cenzuru. Takav je san i odveć jasan, tegoban (vidi: S. Freud: »Autobiografija«)«, navodi Željko Marciuš.