Izložba »Gdje je ženi mjesto?« u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u svom je postavu imala i žensku glavu, djelo kiparice Gabriele Kolar. Rodom iz Siska, Kolar je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a potom se preselila u Rijeku gdje je djelovala kao likovni pedagog, ali i kao umjetnica. Njezina unuka, profesorica engleskog jezika i književnosti Ana Varšava, ovom nam je prigodom otvorila vrata svoga doma u kojem je provela djetinjstvo uz svoju baku kiparicu i pokazala neka od njezinih djela.

Ana Varšava uz skulpturu svoje bake Gabriele Kolar na otvorenju izložbe »Gdje je ženi mjesto?« / Snimila Ana KRIŽANEC

– Kad sam bila mala, stanovala sam s bakom i soba u kojoj sam spavala bila je prepuna njezinih skulptura, tako da sam odmalena bila okružena umjetnošću. Pojedine skulpture su u međuvremenu postale dio muzejskih fundusa. U Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci nalaze se portreti – glave poput žene s dugim vratom, portret crnkinje i mog ujaka Nene, ispričala nam je Varšava i dodala:

– Baka je bila najbolji dječji portretist svoje generacije. Imala je troje djece – moju mamu Milu Vukoja i sinove Nevenka Vukoju i Dragana Rollera, koji su joj bili modeli. Djeca su joj bili omiljeni motiv. Imam portret svoje mame, koji mi je posebno drag. Nakon završetka Akademije došla je u Rijeku, jer je dobila ponudu za posao. Radila je kao slobodni umjetnik i odgojila brojne generacije djece, od kojih su neki postali vrsni umjetnici, prisjetila se Ana Varšava bakinog djelovanja. Nekoliko je skulptura ostvarila i u Sisku, poput fontane i kipa majke i djeteta, te u Skradu skulpturu od klesanog kamena koja prikazuje ženu i muškarca. Stvarala je skulpture klasičnog izričaja, istaknula je Varšava.

Gabriela Kolar bila je najbolji dječji portretist svoje generacije / Foto PRIVATNA ARHIVA

»Filmski« životni put

Doznali smo i kako je kiparica Gabriela Kolar bila poznata i po svom čvrstom karakteru, te smo unuku zamolili da nam ispriča nešto više o njezinoj osobnosti.

– Bila je izvanserijska osoba. Izuzetno lijepa i talentirana, ekscentrična, ali vrlo kreativna. Fascinantna. Rekla bih boemski tip. Živjela je u svom svijetu umjetnosti, tako da se o svakodnevnim ekonomskim pitanjima brinuo moj djed Ivan Vukoja koji je bio pravnik, ispričala nam je Ana i dodala:

– Prijateljevala je s brojnim umjetnicima, od slikara do pjesnika: Giacomom Scottijem, Vladimirom Udatnyjem, Brunom Paladinom, Zvonimirom Kamenarom, Antunom Hallerom, Viktorom Ružićem koji je bio kućni prijatelj, te brojnim drugima.

Istražili smo životni put kiparice Gabriele Kolar koji nije bio nimalo jednostavan i uobičajen. Bio je, mogli bismo kazati, »filmski«. Rođena je 31. siječnja 1924. godine u Dodošima pokraj Petrinje. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Sisku. Prve poduke iz slikarstva dobila je u ateljeu Mile Kumbatović. Slijedi mučni dio života kad je zbog toga što je spasila malog dječaka po imenu Milan završila u koncentracijskom logoru u Njemačkoj. Od 1942. do 1944. godine boravi u njemačkim logorima u Nürnbergu, Frankfurtu i Beču. Nakon povratka u domovinu 1946. godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirala je u klasi Frana Kršinića 1950. godine. Potom seli u naš grad, gdje radi kao profesorica likovne umjetnosti. No, unatoč uspjehu i brojnim ostvarenim radovima o kojima je pisao Novi list, te dnevni list La Voce del popolo, slijedi teška faza u kojoj umjetnica biva marginalizirana, o čemu piše i riječki povjesničar umjetnosti Branko Cerovac za Vjesnik.

Kiparica Gabriela Kolar / Foto PRIVATNA ARHIVA

Unatoč tom teškom životnom razdoblju kroz koji je njezina baka prošla, unuka nam je ispripovijedala kako je baka kiparica uvijek jako držala do elegantnog izgleda.

– Bila je sređena i kad je bila kod kuće, a poglavito se voljela dotjerati kad je izlazila. Uvijek je bilo sve na svom mjestu. Bila je vrlo ženstvena i voljela je jake parfeme. Bila je pojava gdjegod da se pojavila. Nažalost, napustila nas je 2014. godine, imala je 90 godina. Nikada nije bila bolesna i uvijek bistre glave. Voljela je slušati zagrebačke šlagere, klasičnu glazbu, a od knjiga preferirala je Dänikena, Bronowskog, fantastiku…, premda su njezini radovi bili klasičnog izričaja koji je izuzetno poštovala, ispričala nam je Ana Varšava pojedinosti o bakinom životu, čiji je i ljubavni život bio zanimljiv.

Sisak – fontana s prikazom djece / Foto privatna arhiva

Buntovnica

– Prije nego se udala za mog djeda, bila je udana za poznatog ekonomista Dragana Rollera. No, brak nije potrajao. Moj djed se zaljubio u moju baku, a Roller i moj djed su bili veliki intelektualci i postali su prijatelji, te se posjećivali i znali su zajedno putovati. Moj djed je bio strastveni putnik, s njim sam odlazila zimi u tople krajeve, na Mallorcu, u Egipat, ispričala nam je profesorica.

– Djed i baka su se nakon više godina braka razveli. Moja baka je bila posebna, ali buntovna žena, i nije ju bilo jednostavno pratiti, tako da je ta priča nažalost završila razvodom. Govoreći o svojoj voljenoj baki, ispričala nam je i kako je voljela kuhati i bila izuzetno kreativna, te da je improvizirala na svakom koraku.

– Uvijek bi izmislila neko jelo i nazvala ga nekim posebnim imenom, kazala je. Njezina se baka u određenom trenutku našla na listi nepoželjnih umjetnika, a o tom teškom periodu nam je ispričala:

– Bila je buntovna i imala je svoj stav, smatrajući da se likovni i glazbeni predmeti ne bi trebali ocjenjivati, jer je smatrala da se nečiji kreativni rad kao slobodni individualni izražaj ne može ocijeniti brojkama. U to vrijeme dala je intervju na Radio Rijeci gdje je iskazala svoj bunt, koji je izazvao svojevrsnu kaznu. Imala je kuću-atelje u Balama, ali nažalost puno joj je skulptura ukradeno. Jednostavno su nestale. To ju je jako pogodilo. Bila je dobitnica brojnih nagrada, istaknula je naša sugovornica i rekla:

– Uglavnom je kiparila, ali je i nešto malo slikala. Radila je na klasičan način, poštovala je proporcije, ali kad je oslikavala stolove ili zidove, onda je to radila na apstraktan način i improvizirala.

Članak iz Novog lista iz 1967. godine / Foto MATEO LEVAK

Baka umjetnica

Zanimalo nas je i koji joj je važan životni savjet baka Gabriela dala.

– Bila je veliki individualist. Uvijek mi je govorila da slijedim svoj put. Vjerovala je u uspon čovjeka da se izdigne vlastitim snagama i talentom te ostvari svoj potencijal. Vježbala sam balet, svirala klavir, učila francuski jezik i išla na tenis. Dobila sam klasično obrazovanje. Uvijek se voljela družiti s kreativnim ljudima glazbenicima, umjetnicima, a to je utjecalo i na mene. Odlazile smo u posjet primadoni Blanki Zec i primabalerini Nedi Banić, koja se kasnije bavila slikarstvom. Zaključila sam da je bila riječki Degas, jer je slikala balerine. Kad bi je posjećivale, znala ju je pitati i za pokoji savjet. Upoznala sam brojne poznate Riječane tog vremena, kazala je Ana prisjećajući se svog djetinjstva, koje je provela u druženju s bakom umjetnicom.

Ima jedna anegdota vezana za mog ujaka Nenu, rekla nam je Varšava i ispričala.

– Kao tinejdžer, od moje je bake tražio da napravi portret Briana Jonesa, koji je bio popularan u njegovo vrijeme. To je tražio kako bi mogao prodavati njegove statue, jer je postao jako popularan član grupe The Rolling Stones. Prodao ih je pet, šest, ali onda je Brian nažalost tragično preminuo. Mi se doma šalimo da mu je posao propao i da je trebao dati napraviti lik Micka Jaggera. Bilo bi lijepo pronaći neki od tih portreta, iskreno nam je priznala Ana, koja nam je potom ispričala tužnu priču o još jednom originalnom djelu svoje bake.

Kip majke i djeteta / Foto MATEO LEVAK

Priča o staklenoj skulpturi

– Riječ je o staklenoj skulpturi trudne žene koju je realizirala od puhanog stakla. A kao zanimljivost mogu navesti podatak da je laboratorijsko staklo sama puhala u svojoj kuhinji. Skulptura je prikazivala ženu i njezin plod, utrobu s djetetom. Nažalost, nakon skidanja skulpture s izložbe majstori nisu pazili i rad se razbio. Što je užasno. Jako mi je žao zbog toga, jer smatram da je djelo bilo izuzetno originalno. Potom nam je ispričala nešto o djeci poznate kiparice.

– Moji ujaci nisu krenuli put umjetnosti, premda imaju talenta. Moj ujak Neno koji je bio avijatičar, vrhunski kapetan – pilot boeinga, napravio je kolaže koje je izložio u New Yorku. Kolaži su se sastojali od prikaza svjetla kad se avion spušta na pistu. Tom je izložbom polučio ogroman uspjeh u Americi. Drugi stric je bio sveučilišni profesor, ekonomist. Pisao je knjige iz ekonomije. To moju baku nije previše zanimalo, ali je bila jako ponosna na njegovu sveučilišnu karijeru. Moja mama je također kreativna, ima u dnevnom boravku svoja ulja na platnu koja je moja baka flomasterom ispravljala naknadno i s tim ispravkama su uokvirena, što je vrlo zanimljivo za vidjeti. Ona je radila kao službenica, a ja sam studirala jezike i književnost u Italiji, ali također volim slikati. Oslikavam bočice parfema na koje prenosim slike poznatih autora i tako im podarujem novi život, ispričala nam je Ana Varšava, koja je izuzetno ponosna na rad svoje bake.

Skrad – skulptura od klesanog kamena koja prikazuje ženu i muškarca / Foto privatna arhiva