Izložba jedne od najznačajnijih suvremenih hrvatskih umjetnica Andreje Kulunčić »Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete« održat će se u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci od 22. veljače do 20. ožujka. Izložba, koju uz vizualnu umjetnicu Andreju Kulunčić kustoski potpisuju Irena Bekić i Anca Verona Mihulet, dio je istoimenog umjetničko-istraživačkog projekta započetog 2019. godine. Suradnice na projektu su feministička antropologinja Renata Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinja Dubravka Stijačić.

Ovim projektom autorica Andreja Kulunčić reagira na činjenicu da su u dominantnom povijesnom narativu o političkom logoru Goli otok, kao i u javnom govoru o njemu, u potpunosti potisnute specifičnosti ženskog iskustva traume, pa čak i postojanje ženskog logora u kojemu je od 1950. do 1956. boravilo više od 850 žena osuđenih zbog povezivanja s Informbiroom. Uoči riječke izložbe razgovaramo s Andrejom Kulunčić, Renatom Jambrešić Kirin, Irenom Bekić, Ancom Veronom Mihulet i Dubravkom Stijačić.

Kako ste došli na ideju umjetničkog projekta »Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete«? Što vas je potaknulo?

Andreja Kulunčić: Početak je bio 2017. godine, kada me je umjetnik i predsjednik udruge Goli otok »Ante Zemljar« Darko Bavoljak pozvao, kao i druge umjetnice i umjetnike, da u okviru projekta koji je provodio reagiramo na prostore Golog otoka. Ja sam se fokusirala na ženski dio političkog zatvora koji je ukupno pet godina bio smješten na Svetom Grguru, a godinu dana na Golom otoku, a čije je postojanje u potpunosti zanemareno. Kako su i budžet i trajanje istraživanja za pojedinačne projekte bili ograničeni, aplicirali smo za dodatna sredstva, iz čega je nastao novi trogodišnji projekt »Vi ste Partiju izdale onda kad je trebalo da joj pomognete«, u suradnji udruge Goli otok »Ante Zemljar« i naše udruge MAPA. Želja nam je projektom otvoriti narative koji su ostali na margini glavnih povijesnih linija, što je često slučaj kada je riječ o ženskoj povijesti.

Suočavanje s neželjenom poviješću

Možete li nam više reći o projektu, kako je zamišljen?

Andreja Kulunčić: Projekt je zamišljen kao umjetničko istraživačko aktivistički projekt u kojemu u suradnji s psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić i antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin istražujemo, ne toliko povijest ženskog zatvora na Golom otoku i Svetom Grguru, koliko njegove šire reperkusije, poput ženskog transgeneracijskog prijenosa traume, ali i šireg suočavanja s neželjenom poviješću te mogućnosti i odgovornost sjećanja i pamćenja. U tom smislu projekt je zamišljen i kao baza za uspostavljanje niza oblika i načina sjećanja što bi se moglo objediniti formom antispomenika, pri čemu svaki njegov segment funkcionira u smjeru diseminacije pamćenja.

Foto Ivo Martinović

Što je cilj projekta?

Andreja Kulunčić: Cilj projekta je potaknuti sjećanje na kažnjenice s Golog otoka i Svetog Grgura, suočiti se s uznemirujućom poviješću, istražiti ih, reagirati umjetničkim alatima i ta iskustva iskoristiti za osnaživanje žena, kroz niz izložbi, radionica i okruglih stolova, publikacija i kompleksnim web siteom http://www.zene-arhipelag-goli.info/

Razvezivanje čvorova boli

Nasilna, destruktivna i mizogina biopolitika u logoru za političke zatvorenice koja je sustavno napadala na reproduktivno zdravlje kažnjenica, isključivala njihove spolne specifičnosti i u isto vrijeme okretala zatvorenice jedne protiv drugih, rezultirala je dubokom traumom i dugogodišnjom šutnjom žena o golootočkom iskustvu. Jeste li kroz ovaj projekt uspjeli da se progovori o tim traumatičnim iskustvima?

Renata Jambrešić Kirin: Prije svega, trauma političkih zatvorenica s Golog i Sv. Grgura opterećena je moralnom inflacijom 20. stoljeća koja, prema filozofu Alainu Badiou, uzima zločin i potiranje ljudskih prava kao »mjernu jedinicu« za usporedbu različitih režima i političkih projekata. Kako se jugoslavensko društvo relativno brzo demokratiziralo i pravni sustav konsolidirao, tako je trauma ovih žena bivala sve neprihvatljivijom i sve teže razumljivom.
Dubravka Stijačić: Oduzimanje slobode čovjeku traumatski je doživljaj, uvijek bez obzira jeste li prekršili zakon sa sviješću da možete biti uhvaćeni ili se borite za pravdu s uvjerenjem da ste u pravu. Usto, ženama na Golom otoku otežavano je zadovoljavanje iskonske potrebe za preživljavanjem uskraćivanjem sna, adekvatne prehrane, adekvatne i pravovremene liječničke skrbi te teškim fizičkim zadacima. Osnovne psihološke potrebe za pripadanjem, druženjem i brigom za druge, osjećajem smislenosti i vlastitog doprinosa također su im bile uskraćene. Ništa od onoga što su prije radile nisu mogle ovdje nastaviti, niti ih je išta u prijašnjem životu pripremilo na ovaj život.
Renata Jambrešić Kirin: Novi ratovi i zločini protiv čovječnosti, uključujući seksualno nasilje, osvijestili su nužnost razumijevanja ženske strane povijesti. I ovaj je umjetnički projekt, uključivši srodnice i nasljedovateljice političkih zatvorenica, ukazao na generacijski prijenos traumatskog iskustva i na važnost razvezivanja čvorova boli, šutnje i stigmatizacije. Željele smo pokazati i da borba za ženska i ljudska prava nikad nije dovršena i da nam je za osnaživanje vlastitih potencijala potrebno poznavanje povijesti i »abortiranih borbi« naših pretkinja. Nije nam bio cilj ukazati na mjesto žena u raljama političkog terora, nego prepoznati i izdvojiti ono što je pozitivno i osnažujuće u njihovim svjedočenjima, što vraća vjeru u humanističke vrijednosti, slobodu izbora, kritičkog mišljenja i moralnog djelovanja. Povijest ne možemo mijenjati, ali možemo učiti iz nje, propitivati svoja uvjerenja i vjerovanja te uvažavati tuđa. Svakim danom i svakim svojim postupkom kreiramo budućnost, uzimajući u obzir iskustva iz prošlosti.

Faze projekta

Prostorna intervencija na lokalitetu ženskog političkog logora sastoji se od postavljanja infotabli o ustroju i povijesti logora i vizualnog punktiranja ženske memorije/traume kao oblika trajnog »spomenika«. Projekt uključuje i istraživanje mogućnosti transferiranja iskustva kroz medije plesa, glasa i zvuka u izvedbama na lokalitetima. Koliko se do sada toga napravilo? U kojoj je fazi projekt i što još namjeravate učiniti?

Andreja Kulunčić: Na samom početku istraživanja pozvala sam dvije suradnice da mi se priključe, Renatu Jambrešić Kirin, feminističku antropologinju s Instituta za etnologiju i folkloristiku, te Dubravku Stijačić, psihoterapeutkinju koja je dugi niz godina radila u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, pa smo u svibnju 2019. skupa otišle na oba lokaliteta.
Projekt je u svojoj izvedbenoj fazi započeo u rujnu 2019. godine prostornim intervencijama na mjestima nekadašnjeg logora. Budući da lokaliteti ni na koji način nisu bili obilježeni – osim table na Svetom Grguru kojom je označen kao lovište jelena lopatara (!) – od iznimnog je značaja bilo da na tim mjestima na oba otoka postavimo infotable o ustroju i povijesti logora. Tako smo u rujnu 2019. godine postavili table sa sljedećim tekstom: »Na Golom otoku i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s Informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.«

Nakon toga smo u živu stijenu uklesali riječi Vere Winter, jedne od zatočenica, koja je ispisana rukopisom njezine unuke Nine: »Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora«. A sljedeće godine, na Sveti Grgur smo riječi Ženi Lebl, »Na tvojoj grbači Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje Biti ili ne biti? Ako biješ – bićeš. Ako ne biješ – bićeš bijen.«, ispisane rukopisom njezine nećakinje Ane Lebl. Ove godine planiramo nastaviti s vizualnim punktiranjima ženske memorije/traume na lokalitetima.
Osim intervencija, napravile smo i in situ istraživanje mogućnosti transferiranja golootočkog iskustva kroz medije plesa, zvuka i glasa nastalim u izvedbama plesačice Zrinke Užbinec, instrumentalistice Jasne Jovićević i vokalistice Annette Giesriegl na osnovi dostupnih svjedočanstava kažnjenica. Videoinstalacija nastala na materijalima snimljenim na lokalitetima prvi put je predstavljena na izložbi u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli u travnju 2021., a bit će predstavljena i na izložbi u Rijeci.

U 2021. sam na lokalitetu ženskog logora na Golom otoku napravila seriju glinenih skulpturica koje simbolički utjelovljuju sjećanje na nasilje koje je ondje počinjeno. Specifični i vrlo ograničeni životni uvjeti na otoku modificirali su tijela zatvorenica, trajno su utjecali na njihovo zdravlje i psihu, a one su svojim radom intervenirale u strukturu otoka, oduzimale od njega i mijenjale mu konfiguraciju. Nenastanjene otoke pretvarale su u provizorne habitate. Akcija koju sam izvela govori o besmislenosti većine prisilnih radova tijekom zatočeništva, o krhkosti tijela i težini preživljavanja u logoru. S druge strane, čineći da skulpturice izlaze/rastu iz kamena, htjela sam naglasiti činjenicu da je rad s kamenjem oblikovao zatvorenice i ostavio tragove na njihovim tijelima do kraja života. Ta moja akcija na lokalitetu bila je poticaj da osmislim zajedničku akciju »850 žena za 850 žena« koja će se izvoditi s posjetiteljicama izložbe u MMSU-u u razdoblju trajanja izložbe, točnije od 22.2. do 20.3.
Sljedeća »postaja« projekta bit će Vargas muzej u Manili, na Filipinima, gdje nas je pozvao kustos Patrick Flores krajem ove, odnosno početkom sljedeće godine.

Koncepcija riječke izložbe

Riječka izložba bit će svojevrsni vrhunac cijelog projekta i bit će vrlo interaktivna s publikom. Što ćemo vidjeti na izložbi u MMSU-u i na koji način će ona biti interaktivna?

Irena Bekić: Riječka izložba okuplja sve dosadašnje segmente rada, i istovremeno otvara prolaze za njegov daljnji razvoj, započinjući segmente nekih novih dionica koje nastaju u suradnji s publikom. Primjerice, u radionici »850 žena za 850 žena« koja će se odvijati u prostoru izložbe, točnije u Dvorani Jaslice, posjetiteljice su pozivane da izrađuju figurice od gline, u čemu će ih voditi autorica. Izradom figurica ulaze u simbolički dijalog s kažnjenicom kojoj posvećuju figuricu. Time stvaraju pokretni spomenik od 850 terakota skulpturica koje će se izlagati kao cjeloviti rad na izložbama koje će uslijediti te sudjeluju u prenošenju kolektivne memorije na traumatičnu prošlost koja se ne bi smjela ponoviti.
Osim izrade skulpturica, publika je pozvana da na traku od crvenog platna ispiše ime jedne zatvorenice logora na Golom otoku i Svetom Grguru. Nakon što se upotpuni popis zatvorenica, trake s imenima žena slat će se u druge institucije bivše Jugoslavije gdje će biti izložene kao pokretni i premještajući antispomenik. Važno je naglasiti da je to prvo javno objavljivanje imena bivših logorašica, da se prvi put ta imena nalaze zajedno i da time one izlaze iz anonimnosti nedefinirane žrtve ili, ako želimo biti manje dramatični, nepoznate kažnjenice pa time i nevažne.

Publika je pozvana i na distribuciju postera tiskanih u ograničenoj seriji od 2 x 850 primjeraka s numeracijom i potpisom autorice. Radi se o posterima s fotografijom uklesanih svjedočanstava na Svetom Grguru, odnosno Golom otoku koja direktno povezuju logorašice i mjesto. Preuzimanjem ovih postera koji su dokaz o postojanju teško dostupnih stijena s natpisima, posjetitelji i posjetiteljice sudjeluju u prenošenju memorije.

Također, u vrijeme trajanja izložbe održavat će se i čitateljske večeri. Čitat će se i diskutirati odlomci iz teorijskih knjiga koje posjetiteljima omogućavaju da urone u znanstveni diskurs vezan za teme logora, traume i rodne specifičnosti povezujući ih sa svjedočanstvima logorašica. Čitanja će moderirati antropologinje Renata Jambrešić Kirin i Sarah Czerny te feministička teoretičarka Brigita Miloš.
Općenito, prolaz izložbom osmišljen je kroz tri stanice, tri različito koncipirana prostora koji generiraju različita posjetiteljska iskustva. Upravo su posjetiteljska iskustva temelj za prenošenje novog oblika suočavanja.

Odlazite li na Goli otok i Sv. Grgur? Jeste li došli do nekih novih otkrića i spoznaja?

Andreja Kulunčić: Odlazak na oba lokaliteta je kompliciran jer nema adekvatnog pristaništa. Oba su lokaliteta teško dostupna. Ljudi ih često miješaju s muškim oficirskim zatvorom na Svetom Grguru i muškim zatvorom na Golom otoku, koji imaju pristanište. Ovdje, kako vidite i na fotografijama, nema ničega pa se svaki odlazak zasebno plaća i to po visokim cijenama. Tako da idemo koliko nam budžet dopušta. Sljedeći put planiramo ići u svibnju, kada bismo u kamen na Svetom Grguru urezali rečenicu Eve Grlić, koju nam je prepisala njezina kći Vesna Domany-Hardy. Rečenica glasi: »Koja ne tuče, s neprijateljstvom još nije raskrstila. Živjele smo kao zvijeri. Stalno u strahu i na oprezu.«
Također, čim to vrijeme dozvoli, organizirat ćemo jednodnevni istraživački posjet Golom otoku za 20 posjetiteljica i posjetitelja izložbe koji se prijave na izložbi. Želimo im omogućiti osobni prolaz kroz memoriju zatvorenica i intimno iskustvo prostora otoka. Njihove bilješke, koje će nastati tom prilikom, koristila bih u nastavku projekta.

Riječ je o umjetničkom projektu. Kakva je uloga umjetnosti u progovaranju o ovako teškim, traumatičnim temama?

Anca Verona Mihulet: Povijest umjetnosti je pokazala da je u teškim vremenima umjetnička vizija pridonijela boljem razumijevanju važnih trenutaka. To je zato što instrumenti koje umjetnici i umjetnice koriste mogu nadići politička ograničenja, omogućujući im da budu bliže ljudima i društvu u cjelini. Neprekidnim postavljanjem pitanja, istraživanjem arhiva ili konstruiranjem slike za događaj koji nije imao ikakvog vizualnog prikaza, umjetnici i umjetnice uspijevaju promijeniti tradicionalnu interpretaciju povijesti.
Andreja Kulunčić je oprezno i ​​pažljivo pristupila napetoj povijesti političkih logora na Golom otoku i Svetom Grguru; radila je sa stručnjakinjama kako bi odgovorno analizirala kontekst. Važno je to što je na površinu iznijela stvarnost života u političkim logorima, potkrijepivši svoja istraživanja dokumentima i svjedočanstvima te povratila mjesto i povijest koju nijedna vlast nije nikada uzimala u obzir. Andreja Kulunčić je svojom angažiranom praksom dala glas stotinama žena koje su bile osuđene na šutnju ne samo od strane političkog režima, nego i od same povijesti. Traumu je nemoguće sanirati, ali svjesnost o njoj pomaže budućim naraštajima da spriječe ovakve užasne događaje i pronađu način da odaju počast zarobljenicama na Golom otoku i Svetom Grguru.