SNIMIO: VEDRAN KARUZA
Umjetnica i umjetnik su to koje povezuje mnogo toga, oboje su skulptori, no stvaraju i u drugim medijima
povezane vijesti
RIJEKA – U Galeriji Pasaž otvorena je izložba »Skulpture i crteži« Željke Momirov i Đorđa Arnauta. Umjetnica i umjetnik su to koje povezuje mnogo toga, oboje su skulptori, no stvaraju i u drugim medijima – Momirov radi i instalacije, fotografije, slike i crteže; Arnaut digitalne kolaže. Osim toga, oboje su diplomirali na odsjeku skulptura u prostoru i arhitekturi Fakulteta primijenjenih umjetnosti i dizajna u Beogradu, a također i oboje imaju status istaknutih umjetnika te su višestruko nagrađivani. Od 2010. godine povremeno rade skupa, tragajući za zajedničkim umjetničkim izrazom, a njihovo je gostovanje u Rijeci značajno, kako za Galeriju Pasaž i sam grad, tako i za njih koji oboje uz grad vežu pojedine uspomene.
Geometrijski oblici
Kako je na otvorenju izložbe istaknuo jedan od umjetničkih savjetnika Galerije Ivica Nikolac, do suradnje s umjetnicima došlo je prilikom njegovog izlaganja u Fondaciji »Saša Marčeta«, a potom i u beogradskoj BLOK Galeriji gdje je izlagala i Fanita Barčot-Nikolac, a koje ga je nagnalo na razmišljanje o umjetnosti kao univerzalnom jeziku neovisno o identitetskim odrednicama. Željka Momirov već je prije nekoliko godina gostovala u Muzeju grada Rijeke, a ovog se puta u Galeriji Pasaž predstavila skulpturama i crtežima zasnovanim gotovo isključivo na geometrijskim oblicima u duhu konstruktivizma i minimalizma.
– Kada se ukaže prilika, Đorđe i ja surađujemo, a radovi nam korespondiraju u nekoj priči, iako ne vizualno jer su različiti materijali, pristup i estetska forma, a možda je zbog tih različitosti i dobro. I Đorđe i ja dosta se bavimo skulpturom u prostoru, a posljednjih desetak godina ja sam se naprosto prebacila u drugu formu i galerijske formate, ali ne klasične skulpture, već objekte i instalacije koji se mogu kombinirati i međusobno i zasebno u ovisnosti od prostora koji nekada diktira kako će one u njemu biti postavljene. Kombinacije koje koristim su uglavnom čelik, staklo, mramor i aluminij, pomalo su nesvakidašnje i nepredvidive, ali tako egzistiraju, kazala je Momirov.
Pristup skulpturi
Arnautovi izloženi radovi pak se odlikuju u odsustvu boje i poštivanju vrijednosti pečene gline, odnosno terakote kao primarnog materijala. Sam materijal učinjen je opipljivim i vizualno primamljivim otkidanjem komada, negdje i urezivanjem i ubadanjem, ali i kombiniranjem s drugim materijalima poput užeta. Osvrt je to na vlastitu ili kolektivnu prošlost koju Arnaut sagledava istraživanjem odnosa tradicionalno shvaćenog pristupa terakoti.
– Baratamo prostorom prije svega i uvijek nam je u glavi taj moment zamišljanja u prostoru. Željka malo više eksperimentira od mene, ja se volim vraćati u neku povijest, neke daleke godine, a Željka gleda u neku budućnost. No, imamo istu podlogu i s istog mjesta polazimo, dodao je Arnaut.
Izložba je itekako otvorila pitanja pristupanja skulpturi u suvremenom dobu, ne samo što se tiče postavljanja skulptura u Galeriju koja se percipirala fotografskom, iako se vidno otvorila i drugim formama umjetnosti, već i samih materijala koji se koriste, a koji se u slučaju Momirov i Arnauta doimaju komplementarnima unatoč različitim estetikama.