Nakon dva vrlo zapažena romana za mlade – »Zmajevi koji ne lete« (2020.) i »Oblak čvoraka« (2021.), hrvatska književnica Ivana Šojat svojim se ukupno osmim romanom naslovljenim »Štajga ili put u maglu« iznova okrenula zrelijem čitateljstvu obradivši na pažnje vrijedan način sumornu hrvatsku (ponajprije slavonsku) sadašnjost, ali i dobar dio prošlosti. Glavni lik njezina novog vrijednog doprinosa hrvatskoj prozi je Andrija Pavičić, šef željezničkog kolodvora u Vinkovcima, čovjek koji je u svojim ranim pedesetima duboko nezadovoljan osobnim i životom društva u kojem živi, a temeljni uzroci njegova nezadovoljstva vezani su za razočaranje svime što se događalo nakon Domovinskog rata u kojem je sudjelovao i nadao se boljoj i poštenijoj Hrvatskoj.

Uz to, ali itekako vezano za to temeljno nezadovoljstvo, muči ga i vrlo slab odnos sa sinovima Krunom i Hrvojem, koji nastoje pobjeći ne samo od okružja obitelji, već i vlastitog grada, odnosno države. Uz sve te minuse Andrija je itekako opterećen i spoznajom o prolaznosti koja se u njegovom slučaju pretvara u strah i opsesiju smrću.

Životna priča

Andrijinu životnu priču Ivana Šojat prenijela nam je ponajprije prateći tijek njegovih misli, pri čemu su u njegovom umu prošlost i sadašnjost čvrsto povezani i izmiješani pa »skače« s teme na temu, odnosno iz sadašnjosti u bližu i dalju prošlost, konkretnije od vremena kad početkom sedamdesetih ima pet-šest godina (rođen je 1968.) pa do ove naše današnjosti kraja drugog i početka trećeg desetljeća 21. stoljeća.

Kroz njegova sjećanja svjedočimo tradiciji željezničarskih zanimanja kojima pripada njegova i obitelj njegovih roditelja, davnašnjim godišnjim odmorima u željezničkim sindikalnim odmaralištima na Jadranu, mukama s alkoholom koje Andriju prate kao svojevrsno obiteljsko nasljeđe i zbog čega pate njegova supruga i djeca, rokerskoj prošlosti Vinkovaca i koncertu Ramonesa u Zagrebu 1990. godine, raspadu bivše države, Domovinskom ratu te mučnoj tranziciji političkog sustava, tranziciji tijekom kojih se mali broj ljudi obogatio, a najveći dio, baš poput Andrijine obitelji, osiromašio.

Uz Andrijina sjećanja, često obremenjena košmarnim snovima, o stvarnosti i uzrocima zbog kojih je takva kakva je, svjedoče i odlično oslikani likovi uposlenika vinkovačkog kolodvora, kao i Andrijine supruge Katarine, a osmišljavanjem lika Landeke, koji prikuplja podatke o povijesti željeznice u tom dijelu Hrvatske, autorica je vrlo uspješno u cijelu priču uključila i podatke o usponu i padu vinkovačkog velikog željezničarskog čvorišta, ali i željeznice u Hrvatskoj općenito.

Foto: Fraktura

Kritička oštrica

Upravo kroz tu priču – jer roman je baš u velikoj mjeri posvećen željezničarima i nekadašnjem značaju tog oblika prijevoza – autorica je iznijela temeljnu kritiku današnje Hrvatske. Već je i sam naslov višestruko simboličan jer se pojam štajga koristi kao germanizam ne samo za željezničku postaju, već i za okupljalište prostitutki, a kad mu Ivana Šojat doda i obrazloženje zvano »Put u maglu« onda je jasno da ta današnja štajga (čitaj željeznica), ima jako slabu perspektivu jer svi putevi vode u maglu, a vlakova je, što se u nekoliko navrata u knjizi i napominje, sve manje i sve su prazniji pa Vinkovci kao nekada veliko željezničko čvorište znače sve manje i manje, odnosno izgledaju danas jadno, otužno i bijedno – toliko besperspektivno da se u njihovom slučaju pojam štajga zaista može koristiti samo za željezničku stanicu, nikako ne i za okupljalište prostitutki jer i one bježe od te pustoši.

Ta je kritička oštrica, usprkos činjenici da je ovo roman s naglaskom na psihu i dušu pojedinca, iznimno snažna pa je »Štajga« itekako moćan i kvalitetan društveni roman s nizom jasno uočenih i iskazanih negativnosti. »Sjebali su nam mladost«, kaže u jednom trenutku Joka, sudionik Domovinskog rata, misleći na izgubljeno fizičko i psihičko zdravlje, a još je kritičniji i sveobuhvatniji Andrija koji sve što se događalo njemu i brojnim pripadnicima njegove generacije uobličava u tri jake rečenice: »Zajebali su nas. Ništa nas više ne može spasiti. Prešli smo kritičnu točku rasapa«, konstatira gorko Andrija.

Potvrdu ovih psovačkih »teza« potom u romanu dobivamo kroz niz primjera. Tako, recimo, pojašnjavajući nelogičnosti u poslovanju željeznice Andrija u jednom trenutku kaže: »…netko do čijeg se imena ne može nikako doći, nakon raspada Željeznice na tri sestrinske tvrtke ishodio je monopol nad transportom cisterni željezničkom prometu. Prethodno je za sitne pare od nas kupio rashodovanu dizel-električnu lokomotivu, prefarbao je i zakamuflirao. Sad tom jadnom lokomotivom razvozi cisterne po cijeloj zemlji.«

Izigrana generacija

Ili pak kad njegova supruga Kata, profesorica hrvatskog jezika i književnosti, govoreći o stanju u školstvu, kaže: »Odavno više vremena trošim na papirologiju nego na djecu. Sve je postalo važnije od ljudi… Današnja djeca postali su ljudi kojima je jasno da im lažemo, da je sve ono o marljivosti, učenju, znanju, poštenju totalna glupost.

Da smo sve to pretvorili u totalnu glupost«, kaže Kata. Sve je to, shvaća Andrija, počelo neposredno nakon rata kad nitko nije reagirao, niti shvaćao put kojim je krenulo hrvatsko društvo: »Nismo čuli ili nismo htjeli čuti detonacije koje su noću odzvanjale, nismo pomno iščitavali vijesti o mafijaškim smaknućima. U nas su se ratni profiteri noću obračunavali eksplozivom i pištoljima s prigušivačima. Još se dijelio plijen. Još su se kristalizirale stvari. Bezakonje se kao temeljna građa uvlačilo u sve pore društva.

Nije mi tada palo na pamet, jer bio sam maloumno ushićen tim pompoznim odmakom od rata, no sad mi je jasno kako je moguće da nam je u ratu bilo lakše. Ondje i tada, na crti razgraničenja, znali smo otkuda nam prijeti opasnost, otkuda može doletjeti metak. Sad više ne znamo. Gnjide i ološ vrebaju sa svih strana«, zaključuje Andrija.

Da bi kritički ton bio ojačan, autorica roman završava dramatičnim i tužnim činom samoubojstva željezničara Mate, čovjeka koji osjeća krajnju nemoć jer ne može nigdje naći posla za sina pa bira najgori mogući izlaz i baca se, na stanici koja mu je radno mjesto, pod nadolazeću lokomotivu. Sve što se događa, događa se jer šutimo, konstatira ispravno u jednom trenutku Andrija, bolno svjestan spoznaje kako on, kao ni njegova prevarena i izigrana generacija, sigurno nije onaj koji više neće šutjeti, već progovoriti i pobuniti se.

To će, očigledno je, morati učiniti neki drugi i drukčiji jer kraj romana je takav da završno poglavlje donosi potpuno konfuzno i košmarno stanje svijesti Andrije koji blijedi kao lik i sa svoje štajge, kao i mnogi drugi, kreće u maglu…