U nizu do sada objavljenih odličnih romana, hrvatska književnica Ivana Bodrožić podarila nam je do sada daleko najmračniji i najmučniji, ali po mnogočemu i najkvalitetniji.

Naime, »Sinovi, kćeri« izniman je društveni roman jasno izraženog stava i nesmiljene kritike prema dijelu negativnosti suvremenog hrvatskog društva. Ivana Bodrožić roman je sagradila oko životnih sudbina triju likova, od kojih najprije upoznajemo tridesetogodišnju Luciju, koja već puna tri mjeseca nakon teške prometne nesreće potpuno paralizirana leži u bolnici.

Iako komunicirati može tek treptajima oka, njena svijest radi dobro pa kroz njena sjećanja čitatelj saznaje njenu bolnu i tužnu priču.

Rođena i odrasla u patrijarhalnoj obitelji, Lucija je od djetinjstva svjedokinja nepravednog i nepotrebnog podcjenjivanja žena, a budući da sama ne želi pristati na takav odnos, uskoro se sukobljava sa starijim, konzervativno tupo nastrojenim bratom te čak i majkom koja je, nažalost, prihvatila nepisano pravilo o manjoj vrijednosti žena kao ljudskih bića.

Sukobi i nerazumijevanja dižu se na još višu razinu nakon što Lucija uđe u vezu s Dorianom, mladićem koji je donedavno bio Dora, odnosno rođen je kao hermafrodit, da bi se potom »opredijelio« za mušku stranu.

Lucija sve to zna, ali je u njega/nju zaljubljena i ne smeta joj ta neobična igra prirode s osobom koju voli. No nerazumijevanje obitelji i okoline te povremeo svađe s Dorianom previše su za njenu psihu pa nakon jedne žestoke svađe ulazi u automobil i namjerno prelazi prugu pri prelaska vlaka.

Posljedica tog čina je potpuna paraliza.

Dora/Dorian

Drugi dio romana priča nam Dora/Dorian, pri čemu saznajemo kako je od djetinjstva bio svjestan svoje drugačijosti za koju nije kriv sam. Jednostavno, priroda se s njim poigrala tako da mu je istodobno dala niz ženskih i muških osobina, kako tjelesno, tako i duhovno.

Naravno, zbog toga je, uz to što je trpio pakao okovan u tijelu koje ne zna što bi, bio izložen bezbrojnim neugodnostima, provokacijama i poniženjima.

Iz odluke da ipak »odabere« mušku stranu, vidi se i kritika društva i sustava koji podcjenjuje žene, a sam odabir Dori/Dorianu olakšava tek nešto lagodniji život no ranije, mada je emocionalno i dalje često u brojnim krizama, pri čemu mu pomaže Lucija u kojoj je pronašao osobu koja ga voli.

Treći i završni dio romana pripada Lucijinoj majci koja nam je do tog trenutka predstavljena kao uskogrudna i pomalo priglupa žena, ali se taj stav mijenja nakon što saznajemo i njenu mučnu priču koja korijene vuče od njene primitivne patrijarhalne obitelji u kojoj je itekako patila, da bi potom udajom u sličnu takvu obitelj ta patnja bila nastavljena pa je i ona, ustvari, žrtva pogubnih spolnih stereotipa koji ženu drže manje vrijednim ljudskim bićem.

Traumatični odnosi

Predstavivši u završnom dijelu romana tešku životnu priču Lucijine majke, autorica je uspješno zaokružila cjelinu istaknuši istodobno činjenicu kako sve sadašnje mržnje, podcjenjivanja i podređenost proizlaze iz generacijama naslijeđenih negativnih odnosa, primitivizma, neukosti i totalne zatupljenosti utemeljene ponajprije na muškoj fizičkoj snazi i dominaciji.

Takvi pak odnosi vode prije ili kasnije do pakla obiteljskog života i kojem su žene gotovo uvijek žrtve, a taj krug boli, nesreće, patnje i tuge traje čak i kad iz njega, poput Lucije, želiš pobjeći i zauvijek otići.

Također, zbog tih traumatičnih odnosa punih nasilja i sile, žene, poput Lucijine majke, često oko sebe grade zidove, odbijaju iskrenu i pravu komunikaciju, ostaju zaključane u odnosu s drugima – čak i sa svojom djecom – što pak vodi u nove sukobe i nesreće koje, logično, generiraju nova takva stanja. I ta sumanuta vrtnja kao da nikada ne prestaje.

Priču o mukama žena rođenih i odraslih u primitivnom patrijarhalnom sustavu Ivana Bodrožić nedvojbeno je ojačala likom nesretnog hermafrodita kojem je tijelo, kao i Luciji nakon što je paralizirana, najgori pakao, pri čemu on/ona za to stanje nije kriv/a jer očigledno nije bilo moguće utjecati na prirodu koja je, kako piše Bodrožić, »… u zapisu tvog tijela pomiješala krhke zglobove ruku, tamne dlačice iznad pupka, viteške obrve i snažnu čeljust, oble grudi i razvijena leđa.«

Stilska raznovrsnost

Nažalost, ogromna većina ljudi to ne može razumjeti i prihvatiti pa su takvi pojedinici – ali i svi koji su po nečemu drukčiji od uobičajenih standarda – izloženi poruzi, iživljavanju i općenito krajnje negativnom odnosu, ili kako kaže autorica:

»Duga je povijest pokušaja ispravljanja onih koji nisu istovjetni većini, povijest sagrađena od drvenih greda za vješala, sprava za mučenje, koncentracijskih logora, plinskih komora, istiskivanja na rub društva.

Bogata i raznovrsna, a opet svuda na Zemlji ista«. Naravno, priča o životu Dore/Doriana tako postaje i priča o netrpeljivosti i mržnji okoline, prokletstvu nepripadanja nikome te nužnosti rodne i spolne jednakosti. Time se autorica itekako intenzivno uključuje u svjetska kretanja i trendove koji su posljednjih godina u velikoj mjeri vezani za ovu tematiku.

Svoju do sada već u niz navrata iskazanu stilsku raznovrsnost i inovativnost Ivana Bodrožić, jednako vrijedna i kao pjesnikinja i kao autorica proznih tekstova, potvrđuje i u ovom romanu pa je lako uočiti veliku količinu liričnosti u izrazu i pripovijedanju Lucije i Dore/Doriana, kao i činjenicu da svaki od troje likova koji nam prenose priču čini to na svoj poseban način, što pak znači da je svoje likove izgradila i u tom dijelu književnog stvaralaštva podarivši čitatelju složenu i kompleksnu priču koja, usprkos svoj gorčini koju nudi, ima u sebi onu tako svakom dobrom književnom djelu potrebnu magiju velike i dobre književnosti.

Umjesto zahvale, isprika

Poseban stilsko-dizajnerski – nazovimo ga tako – dio ovog romana je razdjelnik, odnosno traka za označavanje stranica, koja je znatno duža od uobičajene i to stoga što je na njoj zapisan tekst sa završne stranice romana naslovljene »Umjesto zahvale, isprika«.

U tom tekstu stoji: »Ovaj roman nastao je kao isprika svima koji su prisiljeni živjeti u ovom društvu i u ovom svijetu kao nevidljivi, uvjeravani odmalena da ne zaslužuju ljubav, dostojanstvo, a iznad svega slobodu.

Ovaj roman nastao je iz želje da prestanemo biti taoci vlastite i društvene zaključanosti dok još imamo vremena.

Ovaj roman ujedno je najdublja isprika svima koji su bili prisiljeni živjeti u Hrvatskoj u vrijeme donošenja Istanbulske konvencije, a posebno onima nad kojima se sustavno vrši nasilje.

Ovaj roman nastao je iz ljubavi.« – zaključuje Ivana Bodrožić.

O autorici

Ivana Bodrožić rođena je 1982. godine u Vukovaru. Zbirka poezije »Prvi korak u tamu« nagrađena je na Goranovom proljeću Goranom za mlade pjesnike. Za istu zbirku dobila je nagradu Matice hrvatske »Kvirin« za najboljeg pjesnika do 35 godina.

Roman »Hotel Zagorje« dobitnik je nagrada »Josip i Ivan Kozarac« (Povelja uspješnosti); Kočićevo pero, Kiklop (najbolje prozno djelo u 2010. godini). Roman »Rupa« je na Zagreb Book Festivalu po izboru publike proglašen najboljim kriminalističkim romanom recentne domaće književne produkcije (nagrada Balkan Noir za 2017.).

Poeziju je objavljivala u raznim književnim časopisima (Vijenac, Quorum, Poezija…) te bila uvrštena u antologiju suvremene hrvatske poezije »Utjeha kaosa« Miroslava Mićanovića, kao najmlađa autorica.

Pjesme su joj prevođene na razne europske jezike. Objavila je i »Prijelaz za divlje životinje« (2012.), »Za što sam se spremna potući« (2013.), »100% pamuk« (2014.), »In a sentimental mood«(2017.).