ZAGREB – Zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella beskućnik je već tri godine – sve otkako je razorni potres pogodio našu metropolu. Ta je situacija ansambl i upravu natjerala na stvaranje kazališne magije na drugim mjestima, a jedno od njih je i Tunel Grič, u kojem je ovoga tjedna upriličena premijera »Legende« Miroslava Krleže u režiji Ivana Planinića, poznatog televizijskog voditelja, akademskog građanina s dvjema diplomama i suosnivača popularnog KunstTeatra. Krležina »Legenda« rijetko se izvodi, a, s obzirom na to da je i sam tunel neobično mjesto, riječ je spoju dviju rijetkosti – što situaciju čini samo zanimljivijom. Planinića smo uhvatili tik pred premijeru kako bismo porazgovarali ne samo o Krleži već i o odnosu filmske i kazališne umjetnosti, ali i o našoj kulturnoj politici, kao i o rodnom mu Mostaru.

U igri asocijacija dobili ste pojam ‘Miroslav Krleža’ i morate ga objasniti suigraču. Što biste rekli?

– Najpoznatiji hrvatski pisac 20. stoljeća.

Što ste, od tog najpoznatijeg hrvatskog pisca, prvo čitali?

– Prvo su bile pjesme, još u srednjoj školi. U sjećanju mi je ostao stih jedne njegove pjesme u obliku grafita na školi. »Tu sve je trulo i sve trulim biva…«. Dosta je Zagreba kod Krleže, to mi se sviđalo, ali i egzistencijalnih previranja, a tu je Krleža isto na domaćem terenu.

U HNK-u Varaždin postavili ste i »Maskeratu«, pa ste za Festival »Miroslav Krleža« radili i predstavu »Doviđenja na ne-bu« inspiriranu Krležinim razgovorima s Matvejevićem.

– »Razgovori« su mi bili prvo profesionalno režiranje Krleže. Dosta zahtjevna stvar, jer to je esejistički tekst koji je trebalo dramatizirati. Ta je knjiga generacijama starijima od moje, u vrijeme kad je prvi put izašla, bila revolucionarna. Krleža je tada izašao s nekim stvarima o kojima se dugo šutjelo ili se nije govorilo na takav način. A život koji danas živimo izravna je posljedica tog svijeta o kojem je Krleža pisao. Ako nam danas nešto nije jasno i ako tražimo odgovore, najjednostavnije ih je probati pronaći u najbližoj prošlosti.

Uvid u mladog Krležu

Što možemo očekivati od »Legende«?

– Cijeli Tunel Grič teatraliziran je, i to već samo po sebi pruža drukčije iskustvo, pogotovo jer taj tekst, koji koristi biblijsku priču o posljednjim danima Isusa Krista, odlično korespondira s tunelom koji podsjeća na katakombe, a središnji smo prostor pretvorili u podzemnu katedralu. Dakle, zajamčeno je vrhunsko ambijentalno iskustvo, a s druge strane imamo uvid u mladog Krležu, koji je komprimiran, koji živi pitanja koja postavlja, a koja se tiču odnosa vjere i sumnje te odnosa spram beskonačnog i konačnog u nama. Smatram da je i dalje važno postavljati takva pitanja jer se naše društvo sužava upravo pred tim pitanjima, a to znači da zbog straha od konfrontacije sužavamo i prostor komunikacije, a stvar može biti i suprotna – ako se ne bojimo konfrontacije, možemo širiti prostor komunikacije.

Tekstovi na kojima ste do sad radili spadaju u skupinu manje popularnih Krležinih tekstova. Zašto bismo ih trebali čitati odnosno gledati?

– Krleža te tekstove piše u razdoblju od svojih ranih pa do kasnih dvadesetih, neposredno prije Prvog svjetskog rata i nekoliko godina iza. Ti tekstovi vrijedni su na više razina. Prva je književna jer su pisani na način koji je tada suvremen. Divno je vidjeti kako smo, prije stotinu godina, bili dijelom europskog trenda. Uvijek nam se događa taj provincijalni eho, osjećaj da mi uvijek kasnimo za nečim, ali u to doba, u književnom smislu, nismo kasnili. Druga dobra stvar je to što se Krleža dotiče tema koje su nama identitetski bitne. U »Legendi« je ostvaren raspon od teizma preko ateizma do agnosticizma, a mi danas, kada razgovaramo o tim temama, kao da hodamo po jajima. Krleža propituje, raspisuje i pokazuje nam koliko je širok prostor umjetničkog izražavanja te da je nepotrebno stvarnošću ograničavati umjetnost, već upravo suprotno – umjetnost može širiti područje stvarnosti.

Odnos filma i kazališta

Krleža se u širu javnost i probio s »Glembajevima«, salonskom dramom. Za mnoge glumice i glumce, koji su prvi utjelovljivali njegove likove, često se kaže, ili u enciklopediji piše, da su bili vrsni interpreti krležijanskih likova. Imamo li takvih dramskih umjetnika danas?

– Pitanje je što je uopće krležijanski glumac. Čini mi se da se pod tim misli na manipulaciju Krležinom rečenicom i njegovim stilom, koji je kompleksan. Rečenica je pregnantna različitim misaonima lejerima, traži visoku intelektualiziranost i gipkost, a to je tip kazališta koji vežemo za prijašnja desetljeća i epohe. Danas je vrijeme drukčije, više gledamo filmove i konzumiramo filmski medij kojim smo okruženi. Ono što na pozornici danas doživljavamo kao realističnu glumu puno je bliže onome što je filmska gluma nego onome što se prije smatralo uzvišenom kazališnom glumom koja, iz suvremenog pogleda, izgleda artificijelno.

Nerijetko ističete, a i sada ste je se dotaknuli, svoju tezu koja kaže da filmska umjetnost oblikuje kazališnu publiku.

– Pitanje odnosa filma i kazališta je kompleksno. Film puno više konzumiramo nego kazalište. Uzmite prosječnog osamnaestogodišnjaka i pitajte ga koliko je pogledao filmova, serija, videospotova, koliko je knjiga i stripova pročitao i koliko je puta bio u kazalištu. Malo ću možda pretjerati, ali mi se čini da ne bih puno pogriješio ako bih rekao da je taj zamišljeni osamnaestogodišnjak pročitao maksimalno dvadesetak knjiga, u kazalištu bio ne više od 10 puta, i pogledao možda i više od 1.500 filmova. Ako je netko reprezentacijski okvir, koji je konzumirao tisuću petsto puta, doživio na određeni način, onda ne može drugi reprezentacijski okvir, kao što je kazalište, ne gledati tim očima.

Uskoro »Staklena menažerija«

Imate jednu vrlinu koju mnogi danas ne posjeduju, a to je vrlina rada i revnosti.

– Studij prava zahtijevao je grijanje stolice i mogu reći da, iako se tim poslom ne bavim, nešto što sam naučio studirajući pravo je zagrijati stolicu, odnosno sjediti i učiti. To je jako važno. Divimo se Luki Modriću što u kasnim tridesetima igra tako sjajan nogomet, često zanemarujući da iza toga stoji veliko odricanje i ogromni napori, odnosno – rad.

U kasnim dvadesetima odlučili ste se na promjenu svojeg profesionalnog života.

– Pitanje je koliko je to bila promjena. Radio sam sve te godine kao televizijski voditelj, imao sam i scenarističku ulogu i koketirao sam s tim poslom koji nije bio kazališni, ali je bio izvođački, kreativni i stvaralački. Kada sam došao do kraja studija prava, shvatio sam da imam dovoljno energije i vremena da se okušam i upišem studij kazališne režije. Pravo me nije potrošilo, već me nahranilo. Nisam tom studiju pristupao s mišlju da ga na što jednostavniji ili brži način završim, već sam ga temeljito studirao i za vrijeme tog faksa sam radio, što mi je omogućilo financijsku neovisnost. Voditeljski mi je posao bio zanimljiv, prošao sam kroz različite projekte, ali sam u jednom trenutku shvatio da me isključivo voditeljski posao više ne zanima i da bih morao ući u autorskiji segment toga posla. Budući da sam se htio baviti kazalištem, morao sam odabrati jedno od to dvoje i odabrao sam.

Jeste li ikad voleli neku Svetlanu u Mostaru, jedne jeseni?

– Haha, Pero Zubac – »Mostarske kiše«! Nisam, nisam, ali sjećam se stihova – »Pitala me jesam li Hrvat, volim li Rilkea…«

Uskoro se, ako se ne varam, vraćate rodnom gradu, i to profesionalno?

– Režirat ću »Staklenu menažeriju« Tennesseeja Williamsa u tamošnjem Hrvatskom narodnom kazalištu. Premijera će biti u listopadu, tako da ću sigurno u Mostaru provesti dva mjeseca, što će biti prilika da obnovim veze sa samim sobom od prije trideset godina (smijeh).

Kojom biste riječju opisali Romanu Brajša, a kojom Domagoja Jankovića?

– Romana – Kunst, a Domagoj – Teatar (smijeh).

Što Ivan Planinić želi biti kada odraste?

– Evo, baš ovo što sam sada, jer mislim da sam u 40 godina već trebao odrasti.