Umjetnost je, po svojoj definiciji – bar onoj s Hrvatskog jezičnog portala, stvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorne ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, plastičnog oblika, konstrukcije i drugog. U razgovornom smislu, ona predstavlja veliku vještinu, a Ivan Marušić Klif, odista je utjelotvorenje samog tumačenja tog pojma jer ne samo da svojim višedesetljetnim respektabilnim djelovanjem obuhvaća velik broj umjetničkih područja, on i – čega god da se takne, pokaže svoje umijeće. Stoga, kada gledatelj vidi njegovo ime u programskim knjižicama može biti siguran da predstava, bar u jednom segmentu, neće biti promašen slučaj. Iako su, otkrio nam je kroz smijeh, i neuspjesi zdravi za razvoj.

U posljednje se vrijeme jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika s nezavisne scene često susreće sa Shakespeareom, lani je radio »Hamleta« Paola Magellija na Dubrovačkim ljetnim igrama, pa »12. NOĆ ili kako hoćete« u režiji Grzegorza Jarzyne i Romana Pawłowskog na istom festivalu i u koprodukciji sa ZKM-om, da bi ovoga tjedna HNK Varaždin premijerno prikazao »San Ivanjske noći« u kojem je Marušić Klif, također, bio zadužen za scenografiju.

Praktično iskustvo

Gleda li na engleskog barda naš sugovornik drukčije kroz čitalačku prizmu od one kada na tom tekstu radi u teatru?

– Ne čitam baš, moram to priznati na svoju sramotu, niti bih se nazvao informiranim i obrazovanim kada je klasična književnost u pitanju. Jesam multipraktik, ali sam i malo fah-idiot u nekim stvarima (smijeh). Ovo mi je zapravo prvi dodir sa »Snom Ivanjske noći«. O kazalištu učim iz iskustva i kroz komade koje radim. To možda zvuči neobično, ali funkcionira odlično. Ne osjećam se opterećeno zato što radim Shakespearea ili Čehova, već jednostavno radim, razgovaram s redateljem i pratim što se događa na pozornici tijekom proba. Inače se često mučim kada dobijem klasičan tekst i dok ga ne čujem na sceni, najčešće ga ne razumijem. Nisam disleksičan, ali mi definitivno nedostaje discipline čitanja ili iskustva. Sjećam se, kada sam davno s Paulom radio Njegoša, tj. predstavu »Vatre«, da sam bio baš pogubljen kada sam dobio taj tekst. S vremenom sam se pomirio s činjenicom da ne moram razumjeti sve od početka, već da kroz kazališni proces radim stvari paralelno s kolegama, da se nadopunjujemo kroz vlastita shvaćanja i pod vodstvom redatelja. U ovom slučaju, fascinirala me suvremenost i duhovitost Shakespeareovog »Sna Ivanjske noći« i ta predstava u predstavi koja se uvijek može preslikavati dalje; situacija koja je ogledalo svakog kazališta i koja reflektira odnose unutar kazališnih procesa. Kada se to krene vrtjeti između samih glumaca, komad postaje živ, zabavan i zanimljiv, poput ruske babuške – otvoriš jednu, a pojavi se sljedeća. Mislim da je sama predstava ispala odlično; audiovizualno vrlo atraktivna – od kostima, pokreta, videa, scenografije, glazbe, pa do svjetla. Ansambl varaždinskog kazališta i ove predstave funkcionira odlično, a Magelli fantastično vodi cijeli proces. U autorskom timu predstave svi smo stari i dobro znani suradnici. Moram spomenuti i tehničko osoblje varaždinskog kazališta, makar njihov posao nikako nije samo tehnički – svjetlo, ton, video, scena, rekvizita, s kojima sam ostvario ne samo kvalitetnu profesionalnu suradnju, nego i lijep međuljudski odnos. Mislim da je ovo predstava koja neće zbuniti gledatelje, nego će im se svidjeti i na koju možete, bez problema, povesti i mamu i tatu (smijeh).

To vaše priznanje može se gledati i s pozitivne strane jer tekstu pristupate iskonski, bez predrasuda i očekivanja?

– Više se bavim kazališnim procesom u smislu rada s ljudima. Netko sam tko je učio iz prakse i tko je čovjek od prakse. Meni se, zapravo, stvari događaju kroz rad. Kada su u pitanju predstave, većinu kreativnog dijela posla radim tijekom proba i u prostoru. Meni je, u onome što ja radim, sam fizički prostor vjerojatno najbitniji. Od toga krećem, to određuje koncepciju i pristup. Krećem od rješavanja konkretnog problema, a to je – što se uopće može realizirati u tome prostoru, što bi bilo najzanimljivije i naravno što sama predstava traži? Svako kazalište je drukčije. Kad se radi »Hamlet« unutar prostora tvrđave na Lovrjencu, to zadaje neke stvari i na početku puno više razmišljam o tim zadanostima nego o tekstu – s tim se bavim kada krenu probe. U praksi nisam primijetio da je takav moj pristup neki problem.

Ovisim o mraku

Raduje vas raditi na lokacijama koje nisu uobičajene, koje su atmosferne, vanjske i koje nisu omeđene klasičnim kazališnim dekorom, poput Dubrovnika?

– Raduje, ali u tim produkcijama ovisim o mraku, meni cijeli dan prođe u iščekivanju. Proba počne u 18-19 sati, a tek kad sunce zađe, oko 21-22 sati se vidi projekcija i ja mogu početi zaista raditi. U ponoć ili malo kasnije se proba obično već bliži kraju, a ja sam se tek zagrijao. To mi je postalo pomalo naporno, jer nemam dovoljno vremena da isprobam sve što bih htio. Uvijek mogu ostati sam poslije probe, ali potpuno je drukčije sadržaj isprobavati na praznoj sceni, bez glumaca, bez akcije… to nije isto. Doduše, na »Hamletu« sam imao idealne uvjete i odličnog asistenta, mjesec dana smo imali složenu kompletnu opremu na Lovrjencu te sam se osjećao kao da sam u Hollywoodu, što u Hrvatskoj nije čest slučaj. No, to je bila više iznimka nego pravilo.

Kad smo već kod radnih uvjeta, u Varaždinu su za mene bili fantastični. Kao prvo – nisam doma, u Zagrebu, što znači da nisam okupiran svakodnevicom, na jednom sam zadatku, ne radim 55 stvari istovremeno, pa ovdje moj radni dan uključuje i neku količinu odmora i relaksacije (dok se inače često rastegne i do večernjih sati). Spavam u kazalištu, što znači da se u bilo koje doba dana ili noći mogu spustiti u dvoranu i sam u miru isprobati nešto. Na dizajnu svjetla nam se pridružio Luka Matić i ostvarili smo jako lijepu suradnju, ne sjećam se da sam ikad radio na projektu gdje smo ostvarili ovako lijepo i duboko preklapanje svjetla i videoprojekcija, a našli smo i veliko preklapanje u ostalim interesima. Uvijek je lijepo kada skužiš neke nove suradnike, mi smo relativno mala sredina, nema nas previše, i onda kad se pojavi netko koga ne znaš, s kim nisi radio a odlično funkcionirate zajedno, to je prekrasno.

Ovo vam je prvi put da radite u varaždinskom HNK-u, a ove ste sezone prvi put radili i u zagrebačkom Kerempuhu.

– Poprilično kasno sam ušao u velika kazališta, jer sam do tada primarno radio na nezavisnoj sceni, s koje dolazim i gdje izvorno pripadam. Magellijev »Zagrebački pentagram« iz 2008. u ZKM-u je moja prva ozbiljna »klasična« predstava u nekom većem kazalištu. Otad su me krenuli sve više i više zvati u veće kazališne kuće, ali ne mogu reći da sam obišao sva hrvatska kazališta, pa ih stalno iznova otkrivam. Senka Bulić zasigurno je podigla varaždinski HNK na jednu višu razinu. Koliko vidim, ovdje je dobra radna atmosfera, ljudi su zadovoljni, kolektiv dobro funkcionira. Predstave nisam gledao, ali znam da je dosta kolega radilo ovdje i Senka je turboaktivna, tu sigurno ne nedostaje akcije, predstava i događanja, a HNK Varaždin organizira i hrpu drugih stvari – od edukacijskih programa do koncerata, to je jedna institucija koja pokriva širi broj aktivnosti; puno veći broj od prosječnih hrvatskih kazališta. Izgleda mi da spretno radi s osobljem kazališta; ne drapa ih preko svake mjere što se zna događati u nekim institucijama, pa se onda ljudi potroše i naposljetku daju otkaz. A kvalitetno kazališno osoblje teško je zamjenjivo, ako ode netko s ozbiljnim kazališnim iskustvom, bio to majstor svjetla, scenski radnik, netko iz propagande ili tonac, ti ne možeš samo tako naći kvalitetnu zamjenu koja zaista može raditi jednako dobar posao, a ne samo popuniti radno mjesto. Jako se osjeća taj manjak kadra, puno ljudi je otišlo van. Ima malo ljudi i trebalo bi ih čuvati kao kap vode na dlanu.

Da se, na čas, vratimo na Dubrovačke ljetne igre koje su često na meti kritika koje se odnose na financijske, repertoarne i organizacijske elemente. Kakva su vaša iskustva s tim važnim festivalom?

– Ne mogu baš nešto govoriti o tome, jer niti sam puno radio tamo, jedno tri projekta, niti sam gledao puno predstava. Ono što mi se kod Dubrovnika sviđa je to što lokalna publika, dugo vremena nakon premijere i Igara, vrlo angažirano razgovara o predstavama – prije nekoliko godina sam se slučajno našao u društvu Dubrovčana koji su oko Nove godine srčano raspravljali o tome što im je smetalo kod glavne predstave igara toga ljeta. To znači da im je stalo do kazališta, a kada neki grad u današnje vrijeme živi s kazalištem i za kazalište, to je veliki kulturni kapital. Dubrovniku je problem što, zbog turizma, Igre nemaju snagu kakvu su imale. Puno se ljudi odselilo iz starog grada, to više nije jedna mala, sabita urbana cjelina koja onda živi s Igrama i za Igre (ili protiv njih, što je isto odlično). Dubrovnik je sada jedan drukčiji grad i Igre se sada malo izgube u svom tom metežu turizma, no to se događa na cijelom Jadranu, postali smo zemlja u kojoj je turizam skoro pa najvažnija grana ekonomije pa to onda ima i neke posljedice. S profesionalne strane, u Dubrovniku mi je lijepo raditi jer je to festival koji je produkcijski jači, pa se radi u boljim i profesionalnijim uvjetima. Govorim o ukupnoj produkciji, o radnim uvjetima, o profesionalnijoj opremi s kojom imam priliku raditi na Igrama.

Glasan Magelli

Kako je raditi s legendarnim Magellijem? Kruže glasine da voli biti verbalan prilikom proba, ha,ha.

– Paolo može ponekad biti baš glasan i vokalan na probama… Zapravo urlanje je ispravna riječ (smijeh), ali po mojem iskustvu, on se, za razliku od nekih drugih redatelja s kojima sam se susreo, nikad ne iskaljuje na nekom tko je labilan, slab, na nekom koga bi to moglo povrijediti ili mu nanijeti štetu. Mozak mu odlično radi, on je redatelj koji točno zna što hoće, zna kakve bi stvari u predstavi trebale biti te mu ide na živce kada se to ne realizira onako kako bi trebalo. Tada zna biti vrlo glasan, ali je to zapravo folklor, on se jednostavno tako razgovara, temperamentan je. S druge strane, i poslije proba i u pauzama puno vremena provodi u strpljivom, tihom razgovoru s glumcima. To je jedna druga vrsta komunikacije, on je potpuno smiren i strpljivo im objašnjava motivaciju njihovog lika, njihovo unutarnje stanje. Uvijek im posveti i vrijeme i energiju, i vrlo je pažljiv. Drago mi je što se nas dvojica dobro razumijemo. Prvo što smo radili zajedno je ranije spomenuti »Zagrebački pentagram«, zaredalo se tada još 4-5 predstava kroz tri godine, pa dugo nismo zajedno radili, bez posebnog razloga smo imali desetak godina pauze, dok posljednje 3-4 godine opet radimo izuzetno puno. Kada je kreativni tim isti, lijepo je to iskustvo jer iz jedne predstave ideš u drugu, dobro se razumijemo, brže reagiramo i radimo, a jedino preostaje izazov da ne uđemo u ponavljanje, tj. manirizam, na to uvijek treba paziti.

Ovo je drugi projekt na kojem radite s partnericom Natašom Kanceljak.

– Da, a uskoro ćemo se i vjenčati (smijeh). Prvu suradnju imali smo na »Ženi popularnog pokojnika« Filipa Šovagovića u Teatru ITD i suradnja nam je bila odlična. Mi smo se dobro poklopili jer meni više leži generalno oblikovanje prostora i pozicija, dok Nataša razvaljuje odabir objekata, namještaja, materijala i boja. Ja, dok ne vidim i ne promislim, sam poprilično tup za boje, a njoj je odmah jasno što će funkcionirati, a što neće. U »Ženi popularnog pokojnika« smo fantastično surađivali i Filip nas je pozvao da ponovno radimo na predstavi »Spaljena« koja će uskoro premijerno biti izvedena u »Gavelli«. Konkretno, premda smo u ove dvije aktualne produkcije ušli s idejom da radimo sve zajedno, shvatili smo da je bolje da ja preuzmem »San Ivanjske noći« jer je tu riječ skoro isključivo o oblikovanju prostora, a da ona radi »Spaljenu« jer je tamo potrebno baš ono čime ona sjajno barata. Shvaćamo, također, da kada ste par i kada radite zajedno, to isto donosi, pored brojnih prednosti, i određena opterećenja za vezu. Oboje imamo već neka ozbiljna životna iskustva i kad smo na »Ženi popularnog pokojnika« osjetili naznake nekih mogućih tenzija, shvatili smo da nam je, premda volimo raditi zajedno i kvalitetno surađujemo, naš privatni odnos puno važniji od karijere.

Sukobi su isto zdravi, zar ne?

– Zdravo je, ali napetost i mogući sukob treba prepoznati na vrijeme i otvoreno komunicirati. Sigurno ćemo nastaviti raditi skupa, ali nije loše što smo si razdijelili poslove i zadatke te si ostavili prostora da svatko može realizirati svoj dio. Zaključak je da pazimo jedno na drugo i da nam je naš privatni odnos uvijek ispred poslovnog jer nam je spomenuti prevrijedan.

Spektakularan Meštrović

Kad smo već kod Zagreba, jeste li bili na Meštrovićevoj izložbi?

– Jesam, izložba je spektakularna. Meni je, između ostalog, bilo uzbudljivo vidjeti male skulpture koje je taj čovjek, čuvajući ovce u siromašnoj obitelji kod Drniša, kao dijete oblikovao. Riječ je o prekrasnim kipovima od sedra i drva i njegov je životni put nevjerojatan, letio je poput rakete. Evidentno je imao, pored umjetničke, i vještinu rada s ljudima te poslovne vještine, što su sve elementi uspjeha. Nije uvijek dovoljan samo talent, pogotovo ako želiš preživjeti od toga što radiš. Inače, uz ovu izložbu sam i indirektno vezan jer su me iz Galerije Meštrović u Splitu, konkretno na poziv kustosice Zorane Jurić Šabić, angažirali da realiziram dvije videoinstalacije. Naime, kako su popriličan broj skulptura poslali u Zagreb na ovu retrospektivu, u galeriji je ostalo dosta praznog prostora i ovu intervenciju u postav smo prigodno nazvali »Strah od praznine«. Riječ je o dvije videoinstalacije većih dimenzija. Jedna je reinterpretacija ne samo samih skulptura, već i fotografskih materijala koji su dio fundusa, tj. dokumentacije ove galerije. Riječ je o seriji odličnih autorskih fotografija Zorana Alajbega koje, kao i svaka dobra fotografija skulpture, pružaju izolirane poglede na detalje i omogućuju gledatelju jedan drugi uvid u materijal. I sam mogu slobodno reći da često skulpture gledam prebrzo, ne uzmem si dovoljno vremena da se smirim i proučim ih do detalja. Fotografije nam pružaju jednu finu, kuriranu selekciju, jedan kvalitetni uvid u sve što jedna skulptura jest. U ovom radu te fotografije sam slagao u lagano animirane ambijentalne sekvence, gdje gledatelji bivaju još više uvučeni i u originalne skulpture i u fotografije. Druga instalacije je, rekao bih, više utilitarnog tipa – koristio sam arhivske fotografske materijale i novinske isječke iz života Ivana Meštrovića i prezentirao ih kronološki – to lijepo funkcionira unutar postava jer nemaju baš puno fotografskih materijala gdje posjetitelji mogu dobiti informacije i o samom autoru, a ne samo o njegovim djelima.

Nejasna budućnost Vector Hacka

Kako stojite s festivalom Vector Hack?

– Festival je zamišljen kao bijenalni, ali ove godine nisam prijavio ništa za sljedeću, što znači da sljedeće godine neće biti festivala. Organizacija takve manifestacije je užasno puno posla, a ja sam opsesivan i zadao sam si evidentno jednu previsoku produkcijsku razinu da bih mogao to stalno raditi. To iziskuje ogromnu količinu vremena i energije. Stavio sam malo to na spavanje jer mi treba vremena da promislim što i kako dalje s time. Budućnost Vector Hacka je tako nejasna.