REDATELJ NOVOG DOBA

Ivan Leo Lemo: ‘Vjerujem u dušu, a kazalište je manifestacija duše. Tehnologije gube tu bitku sigurno’

Edita Burburan

Ništa ne može zamijeniti neposredno iskustvo čovjeka s čovjekom



Ivan Leo Lemo redatelj je novog doba koji se s jednakim poštovanjem i istinskom zanesenošću odnosi prema tradicionalnoj kazališnoj sceni istodobno razumijevajući nove zahtjeve modernog čovjeka. Svojim naizgled šaljivim stavom provocira i objelodanjuje modernog čovjeka, nužnu ili nametnutu mu uljuđenost te u gotovo komičnim zapletima i dijalozima donosi punu složenost današnjih međuljudskih odnosa. Sve te zavrzlame između dobitnika i gubitnika, blaziranih i vrijednih, objelodanjuje i predstavlja kroz svoje likove u predstavama koji onda lako pronalaze put do publike.


Ovogodišnji je i dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za režiju hit predstave »Zakon Zagore«, koja je ujedno napravljena prema njegovom dramskom predlošku. Splitski redatelj na kazališnoj sceni djeluje već dva desetljeća, a protekla je sezona bila jedna od najuspješnijih; osim spomenute Nagrade hrvatskog glumišta postavio je i brojne druge predstave u Hrvatskoj, ali i u kazalištima širom Bosne i Hercegovine. Rođeni je Splićanin koji voli isticati svoje vlaško podrijetlo kojim otvara sraz između urbanog i ruralnog poimanja i ponašanja što ga inspirira u kazališnom istraživanju. Odrastao je u Splitu gdje je završio I. gimnaziju i Školu likovnih umjetnosti, a u Zagrebu je diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti. Riječka publika sjeća ga se kao redatelja hit predstave za velike i male »Pčelice Maje«, koja je izvođena čak nekoliko sezona. Trenutno pred splitsku publiku, na pozornici Gradskog kazališta mladih, priprema novu predstavu radnog naslova »Grad tajni« koja kroz krimi-zaplet otkriva tajne odnosno stvarne međuljudske odnose. O predstavi, dosadašnjem radu, nagradama i teatru u budućnosti, razgovarali smo s ovim nadarenim redateljem čije su predstave rado gledane u čitavoj regiji.


Trenutno ste usred postavljanja predstave na pozornicu splitskog GKM-a i to prvi put krimića. O čemu je riječ? Kad je premijera?


– Predstavu radnog naslova »Grad tajni«, podnaslova »Šta se dogodilo s Anon Gruicon?«, po mom dramskom predlošku, pripremam u omiljenom mi Gradskom kazalištu mladih u Splitu. Osim pitoresknih dramskih likova pisanih na splitskom žargonu, u predstavi se tematizira i istražuje jedan izmaštani krimi-slučaj sa stvarnom osobom, glumicom tog kazališta Anom Gruicom. U istrazi koju vode dva detektiva isplivavaju zakulisni životi »uglednih« građana. Ono što zapravo istražujemo je ovovremeni fenomen da sve manje ljudi javno živi istinitu verziju sebe. Naime, sve je veća razlika između biografskih istina i idealiziranih slika koje emitiramo po društvenim, ali i obiteljskim i prijateljskim mrežama. Iza kulisa »društva spektakla« kriju se kobne tajne i pravi identiteti preplašenih sugrađana koji u malograđanskim i snobovskim kavezima režiraju svoje javno lice, a svoje žudnje i potrebe, opsesije i ovisnosti žive na paralelnim, tajnim kolosijecima. Koprcanje između tajnog i lažnog života je ponekad kobno. Ali i komično.


Primirio sam korijenskog Vlaja u sebi i ukrotio ga


Prošle ste godine dobili Nagradu hrvatskog glumišta za režiju predstave GKM-a »Zakon Zagore«, nasmijao me je vaš komentar o nastajanju tog teksta kako ste, kad ste pogledali u ogledalo, vidjeli Vlaja. Rođeni ste Splićanin, ali uvijek volite naglašavati svoje vlaško podrijetlo i propitivati upravo te međuljudske odnose. Čini se da vas to baš jako zabavlja. Zašto?




– Trenje između urbanog i ruralnog u našoj je državi izvor raznih polarizacija i nesporazuma. Ruralno oholima izgleda primitivno, a urbano ruralnima izgleda pokondireno. Kada pokušavam pomiriti taj naš identitetski bipolarni poremećaj čini mi se da radim nešto korisno za našu jezičnu i nacionalnu zajednicu. Pokušavam nikoga ne poštedjeti, ali ni ne biti žrtva predrasuda i uklesanih stavova. U pravilu, provedem likove i fabularne rijeke kroz kanjone najbizarnijih događaja i prepreka, ali uvijek i u pravilu prema ušću happy enda. Primirio sam korijenskog Vlaja u sebi i ukrotio ga.


Kad biste imali priliku slagati savršenog čovjeka ili još sukladnije današnjem vremenu – androida, koje biste vlaške, a koje građanske osobine ugradili u njegov AI?


– Volim vlašku drčnost, izdržljivost, otpornost i upornost. Sigurno bih te osobine ugradio u androida po svom guštu. Amortizirao bih tog androida tolerancijom, empatičnošću, duhovnom inkluzivnošću i kozmopolitskim stremljenjima. Ne volim stegu tradicije te pravila i propise kojih se ljudi programirano drže bez da ih filozofski propituju. Taj bi android, nekako, osim inteligencije i znanja, morao imati i dušu. Dakle, mission impossible.


Vjerujem u dušu


Smatrate li da je ili da će možda biti kazalište ugroženo zbog sve te digitalizacije i novih medija?


– Ne. Ništa ne može zamijeniti neposredno iskustvo čovjeka s čovjekom. Vjerujem u dušu, a kazalište je manifestacija duše u društvu. Tehnologije gube tu bitku sigurno, usprkos prividima i imitacijama kojima pokušavaju »odglumiti« čovjeka, čovječnost i čovječanstvo. Ta krinka je često vrhunski producirana i manipulatorski očaravajuća, ali na nama je da još više koristimo oči, srce i zdrav razum u kretanju kroz ovovremene opsjene. Vjerujem da će neodrživi razvoj lupiti glavom u plafon i vratiti se na »tvorničke postavke«. Nadam se da taj udarac neće biti prebolan i da se neće dogoditi kada bude ekološki prekasno. A možda samo naivno natucam u ovom nesretnom Novom hladnom radu.


Kako vi osobno vidite teatar u budućnosti, hoće li morati proći kroz neke promjene? Današnjem čovjeku mislim nije uvijek jednostavno odvojiti nekoliko sati za odlazak u kazalište.


– Današnji čovjek ima problem s poremećajem pažnje i s gubitkom strpljenja. Teatar danas mora raditi neke kompromise koji, po mogućnosti, nisu krucijalni. Sve više ravnatelja kazališta i producenata traže brze (brzoplete) predstave koje bi trebale biti prožvakane kao kokice u kinu. Na svakom od nas koji se bavimo pokušajem umjetnosti je da pazimo da ne skrenemo u crvenu zonu iz koje ne pomažemo, nego odmažemo publici da pronađe put Kući u džungli džumbusa. To je pomalo donkihotovska misija, ali ako nas je dovoljan broj, onda Don Quijote pobjeđuje vjetrenjače i pretvara ih u vjetrove promjene. To bi trebala biti evolucija. Ako ljudi nastave odustajati od ljudskosti, onda govorimo o devoluciji.


Što bolje kamufliram sebe, »terapija« je adekvatnija


Kao i svi redatelji i umjetnici propitujete se kroz svoja djela, ali jednom ste u šali izjavili kako u dramske tekstove ubacujete i terapeutske savjete samome sebi. Na što se to konkretno odnosi u novoj predstavi s obzirom da je riječ o krimiću?


– Taj ispovjedni aspekt pisanja u kojem smo sami sebi terapeuti kod mene nikada nije fabularni. Naime, u tekstove odnosno predstave ne prenosim konkretne događaje koji su mi se dogodili, ali zato u neke odnose iz drama ukrcavam emocije koje sam proživio i preživio. Što bolje kamufliram sebe, to se »terapija« pokazuje adekvatnijom. U ovoj konkretnoj predstavi radi se o mojim unutarnjim sukobima s mentalitetom i temperamentom rodnog grada. To je psihoterapijska nit koju pripovjedno predem još od našeg »Cabareta Splićanke« pa preko »Cabareta Split in space«, »Zakona Zagore« i evo, sada, »Grada tajni«. Trudim se da moji psihodramski eksperimenti imaju univerzalnu vrijednost čija dramska detonacija i publici pruža priliku za rast.


Poklopi li vam se kad da postavljate nešto na scenu, a da je slično onome što vam se događa u životu?


– Uvijek. Jako je puno sinkroniciteta dok radimo na nekoj predstavi. A i neki detalji iz mojih tekstova se jako često obistine. Najčudnije mi je bilo kada se dogodio zagrebački potres, a točno sam ga takvim opisao u jednoj svojoj drami pola godine prije toga. To je bilo nadrealno.


Iako najviše volite postavljati vlastite tekstove, tko su vaši omiljeni autori?


– Pedro Almodovar, Miroslav Krleža i Tennessee Williams. Imao sam ih čast svu trojicu režirati.


Postoji li neko djelo koje biste voljeli postaviti na scenu, ali se još uvijek ne osjećate dovoljno spremnim?


– Veliki indijski ep »Mahabharata«. Na pozornicu ga je u zapadnom kazalištu do sada s uspjehom postavio samo veliki Peter Brook.


U Sarajevu ste postavljali »Figarov pir«, operu koju se skratili na dva sata izvođenja nastojeći je prilagoditi današnjoj publici. Što sažimanje nekog djela konkretno znači za redatelja? Jeste li osobno pobornik dužih ili kraćih formi?


– Tražim mjeru. Naravno, ta je mjera subjektivna. U ovom slučaju, poslušao sam savjete genijalne i nadahnute dirigentice iz Beograda Ane Zorane Brajević koja je predložila većinu »štrihova« i time pridonijela komičnosti predstave i zaigranosti divnih solista sarajevske Opere. Inače, najdraže predstave koje sam gledao u životu bile su duge i odvele su me na neke meditativne meridijane za koje treba vremena i suptilnog sluha.


Dok sam tražio »svoju umjetnost«, jedna od prvih postaja bilo je slikarstvo


U Splitu ste završili I. gimnaziju i Školu likovnih umjetnosti. Jeste li ikad dvojili između kazališta i slikarstva ili nečeg sličnog?


– Dok sam tražio »svoju umjetnost«, jedna od prvih postaja bilo je slikarstvo. Ono je još uvijek prisutno i u mom radu i mom traženju inspiracije. Likovnost je važan aspekt svake predstave, a dodatno obrazovanje na tu temu jako mi je koristilo u režiranju.


Zadnjih godina bavite se i maketarstvom, slažete automobile…


– Slažem »fiću« za svog oca Juru. Maketa je to u mjerilu 1:50. Fićo je automobil mog djetinjstva i podsjetnik na nevinija vremena u kojima smo u manjem bili sretniji. »Fićo« je čista ljupkost askeze.


Imate li ponekad nekih sugestija kod postavljanja scenografija?


– Sa svojom dugogodišnjom scenografkinjom Vesnom Režić, na samom početku konceptualnog osmišljavanja predstave, razmišljam i razgovaram o scenografskom rješenju. Tek kada dramaturški i likovno oblikujemo prostor, tek se tada mogu baviti sa svim ostalim. Oblikovanje prostora igre mi je ishodišna točka svake inscenacije.


Još je kod nas previše veza i vezica


Svojedobno ste bili i kandidat za intendanta splitskog HNK-a. Biste li se danas prihvatili tog zadatka?


– Naravno, nikad ne reci nikad, ali reći ću kao onaj gavran, nikad više. Uz kontradiktorni dodatak, za sada. Još je kod nas previše veza i vezica, kolaps kriterija, devalvacija časti i pomračina vlasti. Ipak, ima u meni nešto borbeno što pokušavam zatomiti, kanalizirati, transponirati u drame, ali ponekad se, eto, manifestira u bitke kojima nije nužno cilj pobjeda, već pokazivanje i prokazivanje ovog nečeg »trulog u državi Danskoj«.


Trenutno ste u statusu slobodnog umjetnika. Zbog čega ste odlučili »biti ničiji«? Nije li to pomalo nesiguran status, odnosno nesiguran prihod?


– Kontinuiranio režiram i pišem već trideset godina. Skupilo se oko 120 predstava, tako da me sreća i sudbina nisu gurnule u egzistencijalne neizvjesnosti, a ono što je tu nesigurno i nestalno, baš to su najveće vrijednosti slobodnjačkog statusa jer me održavaju u kreativnoj kondiciji, ne daju mi da »ispadnem iz sedla«. Sloboda je svetinja. Svakome bih je preporučio. Izvor je zdravlja.


Mi kazalištarci smo kolekcionari iskustava


Kako vam je posložena iduća godina? Imate li puno angažmana?


– Imam dogovorene dvije kazališne sezone unaprijed. Nakon predstave u GKM-u čeka me u Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Splitu rad na Tijardovićevoj pomalo zaboravljenoj opereti »Doživljaj iz Šangaja«. Da sada dalje ne nabrajam u budućnost, rekao bih samo da sam duboko zahvalan svima koji me pozivaju da ispričam neke nove priče i nadasve hvala publici koja se s tim pričama smije i plače.


Osim što ste vrlo angažirani u regiji, naime surađujete s makedonskim, bosanskim i srpskim kazalištima, sudjelovali ste i na dvama opernim festivalima u Italiji W. Waltona. Planirate li još neke suradnje izvan zemlje?


– Posebno me veseli dogovor s Mittelsaschsisches Teatrom u Freibergu u Njemačkoj gdje bih trebao raditi Puccinijevog »Giannija Schicchija«. To je, naime, komična opera u kojoj sam kao srednjoškolac statirao i koju baš obožavam. Ovaj poziv sam shvatio kao zatvaranje jednog lijepog profesionalnog tridesetogodišnjeg kruga.


Glumiti na stranom jeziku je dosta izazovno, iako redatelj nema granica u tom jezičnom smislu, možete li nam reći kakvi su vaši dosadašnji dojmovi, privlače li vas europske pozornice?


– Privlače me, naravno. Svaka nova sredina raspuše naše stavove i navike, donese nam nešto novo u svjetonazor, nove prijatelje, gradove, avanture. Mi kazalištarci smo kolekcionari iskustava. Što dalje odemo, bliže smo sebi.


Trebamo reducirati kuknjavu i kritiziranje


Kako biste komentirali današnje stanje u hrvatskom teatru?


– Pošto sam dio tog stanja, teško je komentirati. Pogotovo što mislim da svi trebamo malo reducirati kuknjavu i kritiziranje. To nipošto ne znači da se trebamo prestati boriti protiv pojave krize upravljanja, klijentelizma, sektaških kružoka i kilave kulturne politike. Svatko mora svojim životom i radom biti primjer stava i sustava koji priželjkuje. Nezavisno kazalište je žilavo i uzbudljivo. Imamo odlične glumce i usprkos svemu, jako puno vrhunskih predstava. Ne manjka ni publike. Dobro je, držimo se.


Odrastao na ulogama Zdravke Krstulović


Odrasli ste uz splitsko kazalište, a zbog glumice Zdravke Krstulović odabrali ste i današnje zanimanje. Čime vas je glumica opčinila?


– Da, odrastao sam na Zdravkinim ulogama, na njezinim tragičnim i komičnim interpretacijama svjetskih i domaćih klasika. Njezina disciplina govora, njezina monaška posvećenost kazališnom hramu, njezina radna etika, glumačko ludilo, elegancija, intelektualna kompetencija, sve to, što idem stariji, sve sam više svjestan koliko je ugrađeno u moje formativne postulate.


Jeste li kasnije kroz rad susreli neku glumicu koja bi mogla biti njezina nasljednica?


– Najčešće radim predstave sa ženskim podjelama pa ne bi bilo fer da izdvajam neka imena. Mnoge su divne dive nasljednice tog glumačkog sjaja i stila. Obožavam glumice. Rado im pišem, s njima rastem i njima pomažem da pokažu svoju emotivnu raskoš, šarm, ljepotu i mudrost. Zamislite, stoljećima je ženama bilo zabranjeno pristupiti pozornici! Taj se patrijarhalni kulturocid odvijao u ime infantilnih moralistika, nasilnih i nastranih nadzora i svjetonazora koji i danas pokušavaju naći plodno tlo za klijanje svog ideološkog korova.


S kakvim glumcima/cama volite najviše surađivati, koju osobinu kao redatelj najviše cijenite?


– Volim u glumcima, ali i svim ljudima, dječju zaigranost. Volim emotivnu deinhibiranost. Volim glumce koji su prisutni i posvećeni. Volim i da su ekscentrični, svoji, autentični. Volim i kad ne pristaju olako na redateljsku koncepciju. Volim kad izazovu moje argumente jer tako svi rastemo, dobrodušno se prožimamo i kreativno nadograđujemo.