Nakon vrlo uspješne kastavske promocije, danas s početkom u 20 sati u Dnevnom boravku Riječanka Iva Ribarić predstavit će roman prvijenac »Bend« objavljen pod okriljem izdavačke kuće Innamorata.

Predstavljanje će moderirati književnica Dunja Matić Benčić, urednica knjige. Iva Ribarić po zvanju je sveučilišna specijalistica za marketing s više od 20 godina iskustva u marketingu i medijima. Slobodno vrijeme posvetila je pisanju i stvaranju. Glavno pogonsko gorivo joj je glazba.

Mama je jednog dječaka i supruga glazbenika i fotografa, a uz privatne i poslovne obveze nastoji, kada god je prilika, vježbati, čitati i obiteljski volontirati.

Suvremena fikcija

Bitch lit ili chik lit iz backstagea ili ljubić s plot twistom? Ili sve zajedno? Kako biste vi opisali »Bend«?

– Suvremena fikcija dobro zvuči. Mučimo se »žanrovirati« »Bend« jer očito nije tipičan izdanak svoje, kojegod sorte, pa ga je teško ubaciti u neku kategoriju bez bar jednog »ali«. »Bend« ima ljubavnu priču, odnosno više njih, ali nije klasičan ljubić. Po nekim temama bio bi chick lit, ali sve ostalo u njemu vrišti da nije.

Bitch lit bio bi nešto sretniji spremnik, ali »Bend« ne doživljavam specijalno kučkastim, a sigurno to nije čitavo vrijeme. Vjerujem da bi čitatelji mogli mnogo bolje odrediti podžanr ovisno o tome koji je okus prevladao u ustima nakon čitanja. Ja bih ga voljela odrediti kao »emo«, zbog njegove potencijalne sposobnosti da proizvede emocije i vrtloge kod čitatelja.

To se njegovo svojstvo puno puta potvrdilo u reakcijama i osvrtima, što mi je drago jer se time ispunjava njegova svrha – prijenos emocije.

Knjiga se dugo kuhala. »Bend« nije prva knjiga koju ste napisali, odnosno vaše »ladice«, fajlovi u kompu skrivaju nekoliko različitih skica, pa kako ste na kraju odlučili da upravo »Bend« bude prva?

– »Bend« je očito u tom nesretnom folderu imao najbolji DNK. O ostalima nisam imala više što reći, nisu mi budili snove i nisu me budili iz njih, a to je uspješno radila ideja za »Bend«, odnosno sirovina od koje je nastao. Ona je sa mnom bila vrlo dugo, ali ne u obliku u kakvom je danas između korica.

»Bend« je u nastanku imao puno okidača, katalizatora i upaljača, i gotovo svi su došli iz svijeta glazbe ili su njome inspirirani. Ipak, a to mi je iznimno drago, čitatelj se može snažno povezati i bez da poznaje rock glazbu oko koje se roman vrti, i bez da mu je glazba supstrat i gorivo kakvo je meni.

Niz podudarnosti

Zanimljivo je da ste na kraju »ženske knjige« bili nezadovoljni s krajem, pa ste odlučili nadodati i muški dio? Kako se bilo staviti u »njegove cipele«?

– Nisam si čak ni dala izbora. Tamo gdje završava prvi dio romana, glavni ženski lik se izuva iz pozicije pripovjedača i jedini koji može preuzeti obuću je taj konkretni muški lik, tim više što u tijeku radnje stvarno postaje krajnje vrijeme da se dozna što je u njegovoj glavi.

Srećom, u tom trenutku transfera već sam godinama pisala i već je prvi dio bio provučen kroz uredničko sito pa je i samo stvaranje bilo tečnije i lakše, a dodatno – neopterećeno ženskom kompleksnošću. Muški lik dao mi je više slobode, iako je u meni čitavo vrijeme postojala sumnja jesam li ja te glavne pripovjedače uspjela u dovoljnoj mjeri diferencirati. Oni, naime, nisu smjeli zvučati kao ista osoba, a oboje su progovarali iz istog izvora.

»Bend« nije autobiografski, ali koliko god svaki pisac pokušao pisati čistu fikciju, gotovo je nemoguće totalno se »odmaknuti«. Koliko vas ima u knjizi? Glavna junakinja radi na radiju Riječanima poznate frekvencije, svidovske 98,4, suprug svira bas u bendu…

– Ima čitav niz takvih podudarnosti. Osnovni razlog je dobivanje na autentičnosti. Iris, glavni ženski lik, mogla je biti i TV voditeljica, imati svoj podcast ili vlog, ali ja sam joj odabrala medijsku sredinu o kojoj znam najviše, nisam i to trebala učiti. Kad kažem »i to«, mislim na mjesece i mjesece učenja, čitanja i proučavanja različitih tema, biografija, zbivanja, pojmova, postupaka i niza drugih stvari u cilju da ih se u romanu prikaže realno i autentično.

Od istraživanja je li Motley Crue i gdje točno bio na turneji 2010. do ispravnog medicinskog postupka u slučaju zatajenja srca, koji nije onakav kakav obično prikazuju u serijama.

Radijska je frekvencija u početku bila čak i drukčija, a onda sam, nakon nekoliko stranica, sama sebi rekla – kome lažeš i prebacila sve na 98,4 – u mojoj svijesti neodvojiv od pojma radija. Oni komadići osobnog života ušiveni u »Bend« nisu tamo da pričaju priču, nego da osnaže njenu opipljivost, njen 3D otisak.

Neće svemir sve sam

Rado i često ističete urednicu, Dunju Matić Benčić, ona je ta koja je u jednom trenutku rekla: »Sad je dosta, stavi točku i objavi knjigu.« Pa ipak, nije lako prepustiti svoje čedo, književni prvijenac u tuđe ruke. Koliko je bilo »borbe« oko svake rečenice, pasusa, opisa?

– Začuđujuće malo. Da sam ovo radila u dvadesetima ili u tridesetima, ne znam bi li mi ovaj podvig uopće uspio. Proces uređivanja je razmjerno bolan za autora, pogotovo početnika, ali neupitno nužan. Pa kad već predajete to »čedo« na višestruke operacije i amputacije, onda morate imati puno povjerenje u onu s druge strane koja drži pilu u ruci. Dunja ima taj urednički mentalitet, ona se, takav dojam imam, i intuitivno povezuje s djelom.

Točno osjeti gdje je popucao lak, gdje pušta, gdje je hrapavo, neravno, gdje je previše ili premalo. U 90 posto intervencija osjećaj da nešto treba popraviti bio je obostran. Meni bi taj suspektni dio već u samom stvaranju bio nategnut, isforsiran ili fejk, a ona bi pokazala prstom baš na to i rekla – mijenjaj!

Proces uređivanja, to je zanimljivo naglasiti, počeo je i završio prije saznanja da će »Bend« ikada vidjeti svjetlo dana. U izdavačku kuću Innamorata bio je dostavljen kao gotov proizvod, sređen i uređen, što je, vjerujem, pomoglo da ga se prepozna i ubrzalo njegovu objavu.

Na kraju balade, ispunili ste si veliku životnu želju. Jeste li zadovoljni, biste li sad s odmakom nešto drukčije?

– Ne, ništa drukčije. Ne znam zašto mi sada dolazi na pamet ona »svemir neće sve sam, moraš i ti malo«. Posložilo se sve na kraju, učinci ispunjene težnje daleko su luđi i bolji nego sam mogla i zamisliti, ali ono što stoji iza svega je hrpa rada i nespavanja. Izgleda da sam i ja, kao i neki likovi u »Bendu«, napravila trgovinu – trampila mnoge svoje REM faze u zamjenu za jedan ostvareni san.