PULA – Predstava »Ja, tata« dobro je poznata širem gledateljstvu. U interpretaciji izvrsnog Rakana Rushaidata bio je to pravi hit – uz brojne pohvale i stručne kritike, ali i gledatelja, koji su stalno punili kazališne dvorane gdjegod se ova predstava prikazivala tijekom godina. Sada ovo djelo Bjarnija Haukura Thorssona ima novo, uvijek dakako monodramsko ruho, u izvedbi fenomenalnog Giulia Settima i zahvaljujući riječkoj Talijanskoj drami.

Predstava pod naslovom »Il papà« odigrana je premijerno u komornom ambijentu Male scene pulske kazališne kuće – na talijanskom jeziku s titlovima na hrvatskom, nasmijavši publiku do suza, ali i navodeći je na ozbiljnije promišljanje o mnogočemu. Dijelom je to predstava koja donosi smijeh na »prvu loptu«, a ipak, potrebno je podrobnije razmišljanje o raznim aspektima ljudskoga života, iako se može, s druge strane, na sve to gledati kao na komad koji donosi – samo zabavu.

Šaroliki spektar tema

Settimo se i u ovoj ulozi pokazao kao izvrstan glumac, prikazujući šaroliki spektar tema – od očinske trudnoće i pelena, pa sve do pitanja odnosa sa ženom i društvom općenito u širem smislu. Giulio Settimo kao tata će i nasmijati do suza, ali i dotaknuti u samo srce verbalnom i neverbalnom glumom koja je ovdje posebno naglašena, ali nikada previše naglašena. Po mjeri, i malo više od toga. Možda i puno više. Relativno je to.

Kako sve to kreće? Susret cure i dečka, zaljubljivanje, strast, vjenčanje, pa pitanja »zašto nemate djecu, zar ne želite ili ne možete, pa možete probati ovo, ono, pa radite li redovno…« itd. I onda, napokon, trudnoća. Toliko željena, ili ipak ne? Željena da, ali ne laka, otac priča kako se majka muči, grčevi, mučnine, promjene raspoloženja, kako je smazala osam banana… I tako dalje, i tako dalje.

Tu je i ginekolog. Markantan, koji izgleda kao Mitch iz »Baywatcha«, žvače žvakaću, te nimalo mu se ne sviđa. Ocu, dakako. A kada bi oca trebao preventivno pregledati i urolog… Eh, neće to tako lako ići, uvijek nešto. Ne bi bilo zanimljivo da je uvijek sve tako jednostavno.

Viđenje očinstva

I onda trudovi, porod, dojenje, djetetovi grčevi, nervoza, plakanje, neprospavane noći, nula »romantičnih« trenutaka, kućanski poslovi, dijete je razmaženo, ili nije, pa ga nešto boli, dolaze posjeti. Svatko dijeli svoje savjete, od nona, teta, susjeda, prijatelja, pa to silno tepanje, iskrivljene riječi, nepostojeće, pa svašta nešto, stalno, ukrug… Nikada kraja. I opet nervoza. Ali i sreća. Samo, što sreća su i suze, makar to bile one dječje. I tako stalno ukrug, sve ispočetka… I zatim ponovo sve ispočetka. Settimo je bio sjajan u toj ulozi, unijevši puno humora, nastojeći animirati i uključiti publiku, interaktivno, zabavno, a opet da pitko ne bude i plitko, da bude sadržajno, zabavno i taman za opuštanje nakon dugog radnog dana.

Režiju potpisuje Marco Di Stefano, a publika je toplim aplauzom ispratila ovo djelo. Dakako, svatko ima svoje viđenje očinstva, majčinstva i svega, pa i o tome ovisi na koji je način percipirao sam tekstualni dio.