Igor Vlajnić, dugogodišnji dirigent i zborovođa HNK-a Ivana pl. Zajca, već neko vrijeme ne radi u kazalištu, a njegovo novo radno mjesto je ono učitelja glazbene kulture u Osnovnoj školi Pećine i Osnovnoj školi Skrad. To nam se učinilo zanimljivim povodom za razgovor.

Od 2006. godine bili ste dirigent i zborovođa Opere HNK-a Ivana pl. Zajca. Ostvarili ste dirigentsku karijeru i izvan matične kuće. Što vas je navelo da nakon petnaest godina u »Zajcu« podnesete otkaz i zaposlite se kao učitelj glazbene kulture?

– U Operi HNK-a u Rijeci radio sam službeno od 2006. godine, iako sam već od 2004. surađivao kao vanjski suradnik. Radio sam prvo kao korepetitor, a zatim kao dirigent, zborovođa, arhivar, voditelj programa za mlade (posebno Riječko kazalište mladih »Kamov« i Edukacijski koncerti), pjevač, redatelj, prevoditelj… S obzirom da sam s 20 godina diplomirao kao dirigent, nekako se čini da je to bio pravi životni i profesionalni put. Nekada se nije moglo preko noći dobivati ugovore i statuse, već se moralo opravdati i zaslužiti takvo povjerenje, posebno u ansamblu.

Imao sam tijekom svih tih godina prilike surađivati s brojnim vrhunskim domaćim i stranim umjetnicima i naučiti sve tajne i pravila ovog prekrasnog poziva. Radeći od jutra do večeri, radnim danom i vikendom, nikada nisam žalio za potrošenim vremenom, već sam bio ponosan što sam dio jednog nacionalnog ansambla. Ukupno sam nastupio u točno 300 opernih izvedbi i više od 700 različitih izvedbi uopće. No, već duže vrijeme smatram da ovo kazalište nije ono koje sam upoznao u mlađim danima. Danas ljudi na radnom mjestu sve više cijene pozitivnu radnu atmosferu i poštovanje, a sve manje novac.

Osjećajući da je atmosfera negativna, poštovanje izostaje, a financijski aspekt nije konkurentan, smatrao sam da je vrijeme za promjenu. Prije godinu dana privremeno sam napustio rad u kazalištu, a istekom tog vremena nisam uspio čak ni dogovoriti sastanak s upravom. Kako sam stekao dojam da je i to neki stav prema meni, smatrao sam da je vrijeme da se u potpunosti povučem. Nije moje da komentiram kako radi uprava, to neka prosude drugi. Srećom, moj drugi poziv – onaj pedagoški – u potpunosti je ispunio moja očekivanja.

Obrazovati ljubitelje glazbe

Kakav je za vas bio taj prelazak iz kazališta u školu?

– Još za vrijeme prvog studija, a i tijekom svih ovih godina, nekako sam uvijek bio vezan za rad s djecom i mladima, tako da mi prelazak nije bio previše stresan. Rad s djecom uvelike vas obogaćuje i ispunjava pozitivnom energijom, srećom i zadovoljstvom, a uz njihova sretna lica svi vaši svakodnevni problemi bivaju, barem na trenutak, manji. Naravno, određena adaptacija je potrebna, posebno u administrativnom smislu. Neobično je da se osoba moje struke i iskustva uputi na rad u školi, ali meni se to čini fantastičnim, a vjerojatno i potrebnim našem sustavu obrazovanja.

Kakva su vam iskustva u radu s učenicima? Je li im zanimljiva nastava glazbene kulture i zašto je ona važna?

– Možda upravo svježina pogleda na umjetnost od strane mene kao osobe koja dolazi iz profesionalnog svijeta može donijeti i drugačije viđenje rada u školi. Osobno smatram da je moja najveća dužnost pomoći u odgoju i obrazovati ljubitelje glazbe. Smatram da je to najveća usluga glazbi, a i svima onima koji se i dalje profesionalno bave glazbom. Prazne stolice (pandemiji unatoč!) na našim koncertima i predstavama vjerojatno su najbolji dokaz kakvo obrazovanje u glazbenom svijetu trebamo. Moje trenutno iskustvo u radu s učenicima pokazuje da je to vrlo težak zadatak, ali da je istovremeno i dostižan.

Škola u Skradu

Što pokušavate postići u svojem pedagoškom radu s djecom?

– Učitelj u osnovnoj školi više je od običnog stručnog edukatora: to je osoba koja obrazuje i pomaže roditeljima u odgoju. Svjesni smo da je za brojne učenike ono što dožive u osnovnoj školi ponekad i sve što će u mladosti imati prilike doživjeti kad je riječ o izletima, posjetama, putovanjima i slično. Nažalost, pandemija nas u tome jako ograničava i mislim da su neke generacije već sada zakinute za normalno odrastanje. No, najponosniji sam što sam od ove godine i razrednik razredu koji neizmjerno volim i poštujem i za koji ću se potruditi, koliko god je to moguće, omogućiti sve ono što smo i mi stariji imali kao djeca.

Rekli ste mi da ste nedavno dobili donaciju blok-flauta. O čemu je riječ? Može li svako dijete naučiti svirati neki instrument?

– Treba imati na umu da u redovitoj nastavi Glazbene kulture u osnovnim školama na raspolaganju imate samo jedan školski sat tjedno, a da pritom u razredima imate opću populaciju, što znači da je interes za glazbene aktivnosti prilično različit. Uz gradivo koje je potrebno obraditi ne ostaje mnogo vremena na raspolaganju. Zapravo, zaključujem da je nemoguće postići nešto više bez dodatnog angažmana učitelja koji uključuje i prekovremeni rad.

Tek tada moguće je ostvariti ono što se planira. Osnovna škola Pećine u Rijeci ima upravu i kolektiv koji pokazuje takav angažman, pa ne čudi činjenica da podrška mojim idejama ne izostaje. Za mene kao djelatnika je to veliko otkriće! Tako smo u samo 6 mjeseci moga rada kupili bubnjarski set, opremili i modernizirali opremu vezanu za glazbenu umjetnost, održali neke nastupe i od Školske knjige dobili donaciju blok-flauta za tri generacije učenika.

Učenici su već krenuli svirati, a omogućit ćemo im i izvannastavne aktivnosti koje uključuju pjevanje i sviranje, sukladno njihovim željama. Cilj je da se svatko bavi glazbom na način na koji želi, a da škola bude mjesto na kojem je to moguće. Svakako napominjem da radim i u školi u Skradu gdje također imam prilike biti dio sjajnog kolektiva.

Možda su svi ovi ciljevi još i važniji u Gorskom kotaru gdje je brojnim učenicima glazbeno obrazovanje onemogućeno zbog udaljenosti. Stručna osoba koja je voljna potruditi se u takvoj sredini može značiti puno i nadam se da ću donijeti neku pozitivnu promjenu. U budućnosti ćemo i dalje raditi na istom tragu s posebnim naglaskom na europskoj dimenziji.

Sudski vještak za glazbu

Posljednji put kad smo razgovarali za Novi list upravo ste postali stalni sudski vještak za glazbenu umjetnost i menadžment u glazbeno-scenskim i izvedbenim umjetnostima. Jeste li u međuvremenu imali posla na tom planu?

– O poslovima sudskog vještaka nerado govorim zbog objektivnih okolnosti. Posla uvijek ima, ali u okvirima mogućeg. Znamo da je i sudovanje otežano u ovim vremenima pandemije. Brojne stranke i sudci već su prepoznali potencijal ove struke u osobi vještaka, a nadam se da će ih u budućnosti biti i više jer je zapravo cilj omogućiti sudu da donosi kvalitetnije presude. S obzirom da sam u tom »poslu« prvi u svojoj struci, često me iznenadi da moje postojanje još nije svima poznato. No, bitno je da se stvari kreću u pozitivnom smjeru.

Pored toga što radite u školi, bavite li se i dalje dirigiranjem, pjevanjem, sviranjem…?

– Naravno. Tijekom ovog ljeta održao sam nekoliko koncerata u Hrvatskoj i Italiji, surađivao u radu međunarodne Letnje operske škole u Srbiji, nastupao kao korepetitor, ali i kao dirigent amaterskih ansambala. Komorni sastav »Sklad« Bakar i neizostavna »Jeka Primorja« dio su moga rada. Posebno sam ponosan što je iz tiska izašla i moja knjiga »Odjeci Jeke« koja je zapravo velika monografija Kulturno-umjetničke udruge »Jeka Primorja« u povodu 50. obljetnice udruge, a čija promocija nas očekuje početkom listopada. Mislim da će ta knjiga biti važan dio povijesti glazbenog amaterizma u Rijeci koji je danas u velikoj krizi.

Nedostaje li vam kazalište?

– Iskreno govoreći, kazalište mi nedostaje s obzirom na činjenicu da sam velik dio života proveo u njemu kao djelatnik. No, i dalje u njemu mogu uživati kao publika, što me neizmjerno veseli. Posebno će mi biti drago posjetiti kazalište sa svojim učenicima.