Još koji dan i Motovun će biti ‘brdo filma’. Filmofili će se ponovo penjati na 227 metara visine ne bi li, makar na tren, pobjegli od svakodnevice i uronili u neke bolje svjetove. Pa kad krene festival 26. srpnja, činit će se putniku namjerniku da je organizirati filmski festival lako.

Igor Mirković, umjetnički direktor Motovun film festivala, čovjek koji ga je i dizao na noge prije više od 20 godina, zna međutim da lako nije.

Svidjela mi se vaša izjava kako je organizacija ovakvog festivala nalik jedrenju po žešćem nevremenu. Što vas to tjera na more kad je nevremena!?

– To je zabavno, to je jako zabavan posao.

Još uvijek, nakon svih ovih godina?

– Da. To je posao koji je veliki gušt, ako ste čovjek za to. Ono što mi uvijek s ponosom ističemo je da Motovun film festival nema zaposlenih. Dakle, nitko od nas ne živi od tog posla. Naravno, jesmo honorirani, ali svi radimo nešto drugo i novac nam nije primarni motivator. Nama je to ‘jedrenje’ veselje. To je posao koji izvlači iz nas najbolje, svi dajemo sve od sebe upravo zato što je to posao koji nije moranje… Kao kad pripremate feštu, ili rođendan, bude puno posla i nervoze, netko mora poslije oprati i sve tanjure, ali vas unatoč tome sve to strašno veseli. Motovun film festival je zato prvi i sasvim sigurno jedini festival za koji ću ikada raditi, nisam nikad u životu planirao raditi festivale, mene zanima proizvodnja baš tog konkretnog ludila, volim raditi baš taj festival, druge prepuštam onima koji su u tome profesionalniji od mene.

Uvijek neka nevera

Dobro, Hrvati ionako ne vjeruju da postoji itko tko voli svoj posao.

– Hahaha!

A tim je čudnije ako nije posao od kojeg se živi.

– Donekle i namjerno, mi naš pogon nismo htjeli pretvoriti u klasičnu profesionalnu organizaciju. Prije bih rekao da smo pleme, nego firma. Ovako funkcioniramo kao projekt oko kojeg se jednom godišnje okupe svi koji ga vole, i to iz nas izvlači bolju energiju nego da se pretvorimo u instituciju.

Onda ste vi zapravo teži ovisnik o jedrenju!?

– Više sam ovisnik o skijanju, ako govorimo o privatnim sklonostima. Jedrenje me nije osvojilo, osim ovoga o kojem govorimo.

Sa suprugom Silvanom Menđušić Photo: Zarko Basic/PIXSELL

Na tom organizacijskom putu, na tom jedrenju i toj pučini, uistinu je svaki put, svake godine, neka nova nevera.

– Ja ovo radim 24 godine i mi nikada festival nismo organizirali lijepo i ležerno. Nikada! Uvijek imaš neku muku koju treba svladavati, a ti problemi mogu biti vrlo različiti. Prošle dvije godine pandemija nas je izludila jer smo neprekidno morali mijenjati planove, a to najviše troši živce organizatora, kad ništa nije izvjesno i stabilno. Ove godine se noću budim zbog novca jer sve cijene idu u nebo, a naš budžet u obrnutom smjeru, tako da je još uvijek dosta neizvjesno hoće li naša jedrilica čitava stići do sigurne luke. Pa imate kišne godine, pa prevruće godine, pa shvatite da je u vašem mjestu odjednom sve podređeno turizmu i za vas više nema mjesta… Od prvih godina kad smo jedva pronalazili smještaj, do današnjeg vremena u kojem je Motovun pretvoren u veliki hotel i turistički Disneyland, sve se promijenilo, a festival se uvijek mora snalaziti u okolnostima koje mu ne idu na ruku. Ali i te stalne prepreke nose neku draž.

Festival dobre volje

Inflacija je tu, no i manje novca za kulturu kao takvu imaju i daju lokalna zajednica, država, sponzori…. Je li festival, štono bi mladež rekla, više nije hype, ili su sitne igre u igri pa vam ‘državni organi’ vraćaju za ono buntovništvo zbog kojeg je festival dijelom i pokrenut 1999. godine!?

– U našoj zemlji nema kulturnog radnika koji ne kuka zbog nedostatka novca, pa bih se ja iz toga izuzeo. Ne zato što ga imam dovoljno, nego zato što ne vidim da je ta svakidašnja jadikovka ikome pomogla. Rekao bih samo jedno: investiranje u kulturu obrazuje zajednicu i čini je poželjnim mjestom za život. Štednja na kulturi dugoročno čini puno veću štetu nego li su realekonomisti i burzovni mešetari u svojim skučenim svjetovima kadri pojmiti.

I ovo je dokaz da vam je želja raditi festival dobre volje, i odabirom filmova i onim popratnim programom. Osluškujete što se oko nas i s nama događa, a sada se uistinu ne događa ništa pretjerano dobra, pa su ljudi dobra željni.

-Svake godine kada krećemo na plovidbu naša je ideja da napravimo festival dobrog raspoloženja. Obično to uspoređujem s puštanjem glazbe, s poslom DJ-a. Kad ljudi žele plesati, onda im puštate ABBA-u, ne Radiohead. Da se razumijemo, ja volim Radiohead, ali volim i kad se ljudi zabavljaju. U Motovun se dolazi po ljepotu, smijeh, dobro raspoloženje. Međutim, moram reći da je zadnjih godina vrlo teško jer filmskim svijetom, pogotovo Europom, dominiraju filmovi tuge, depresije i zabrinutosti. Nije lako pronaći filmove koji imaju odgovarajuću estetsku razinu, a da griju dušu i vraćaju volju za životom – takve filmove kao da smo ostavili u nekim sretnijim vremenima. Ove nam je godine ipak bilo lakše nego inače, a razlog je vrlo banalan. Zadnje dvije godine trgovci filmovima nisu iznosili robu na police, kina diljem svijeta nisu radila i svi su svoje najbolje naslove malo spremili sa strane. Sad su svi ti filmovi izašli van i imamo dojam kao da smo na tržnici u proljeće, kad su štandovi puni plodova i boja. Mislim da smo to bogatstvo ponude dobro iskoristili i doista ne pamtim kad smo imali jači program. To nisu isključivo veseli filmovi, pogotovo ne praznoglavi filmovi, ali odreda su važni, nema usputnih.

Program je vani, znam da je teško izdvojiti samo neki od naslova, ali ne škodi reći da su tu i projekcije dva domaća recentna filma, da je mali milijun kratkih filmova….

– Mi kažemo da imamo pun švedski stol, a to nije slučajno zato jer nam je ove godine Švedska zemlja partner. Meni je uvijek najteži taj posao izdvajanja filmova, jer ima ih puno i ja za sve njih vjerujem da su vrijedni gledanja. Ono što će sasvim sigurno najviše zapeti za oko gledateljima su filmovi koji su Cannesu dobro prošli ili dobili nagrade. U pitanju su švedski film »Dječak s neba« i danski »Pauk svetac«. Ali tu je i dobitnik nagrade publike Sundance festivala, pa na kraju krajeva i naši filmovi. Odabrali smo film Gorana Dukića koji se zove »Nosila je rubac črleni« zato što je prije svega u pitanju jedan vrlo netipičan film za hrvatsko podneblje: em na kajkavskom, em mjuzikl. To se doista ne događa često, a mislimo da svakako treba podržati sva nastojanja da dijapazon tema našeg filma bude širi. Drugi je film čovjeka kojem je to prvi igrani film, Arsena Oremovića, koji se zove »Glava velike ribe«, jedan također vrlo zanimljiv film s izuzetnim glumcima.

Aktivizam

Za kog se danas, zapravo, radi Motovunski festival? Je li se publika promijenila? Razigranost je ono što želite od festivala, ali čini mi se da ste i festival koji je aktivistički, pa ste i oni koji educiraju, zabavljaju. Otišlo je sve možda i dalje od onog prvotnog plana!?

– Ovo je puno pitanja u jednom. Publika se svakako mijenjala. Ono na što smo iznimno ponosni, a ako smijem reći, nema puno sličnih primjere oko nas, jest to da u 24 godine imamo konstantnu visoku posjećenost s punim gledalištima. Tamo negdje prije 20-ak godina, kada je festival bio nov, posjećenost je bila ogromna, na momente tolika da nije uvijek bila ugodna jer je Motovun mali. Publika je tada bila vrlo mlada, vrlo energična i novinarka francuskog L’Humanitéa napisala je da je to festival koji pet dana izgleda kao da je zadnji dan škole. Tako smo tada izgledali. Sad su ti neumorni srednjoškolci odrasli, a novi klinci imaju ogromnu ponudu najraznoraznijih festivala i događanja svuda na Jadranu. Mi smo u to vrijeme bili jedini ili rijetki, a sada je zabava na svakom koraku. Zapravo, ako vam je do partijanja, Motovun više nije prvo mjesto na koje ćete otići, jer kod nas fešta počinje nakon zadnjih projekcija. Prosjek godina je sada svakako viši, samim time je i atmosfera manje frenetična, međutim meni su sve te mijene zanimljive i drage. Meni je bio dobar festival i kad je bio divlji, dobar mi je i sada kad je smireniji, sada se svakako bolje uklapa u ambijent, u istarski zen. Kao kad gledate klinca iz ulice koji se iz bebe pretvara u studenta, tako je meni zanimljivo pratiti što se događa s festivalom i njegovom publikom.

A što se tiče aktivizma, mi smo od početka odabrali da će festival u svom podtekstu podržavati ideje koje društvo čine boljim i ravnopravnijim. Kad smo kod usporedbi s plovidbom: vi morate znati s jedrima, ali morate prije svega prepoznati povoljan vjetar i iskoristiti ga. Naš vjetar je ta publika. Tajna uspjeha festivala, pogotovo u njegovim počecima, bila je što smo na neki način zadovoljili potrebu koja je negdje postojala, premda nije bila do kraja artikulirana. Ljudi su bili zamoreni državnom kulturom koja je bila ceremonijalna i karikaturalna u 90-ima, manifestacijama bez života i energije. Ono što se kod nas iščitavalo kao provokacija – to danas zvuči budalasto, ali je bilo tako – jest upravo što smo bili nepretenciozni i neformalni. I kao takvi smo odmah bili prepoznati kao opozicija.

A nije vam bila namjera!?

– Naš duh je bio takav i od toga nismo mogli niti htjeli bježati. Ali nije tu bilo neke teške subverzivne namjere, jer su naše ambicije u početku bile skromne. Mi smo naumili raditi mali festival, u malom gradu, za gušt nekog broja ljudi koji voli takve filmove. Međutim, već prve godine je ispalo da se sve pretvorilo u eksploziju, a to se ima zahvaliti postojanju potrebe ljudi da dobiju kulturnu manifestaciju koja je takva, drukčija. Osjetivši što nam se dogodilo, mi smo krenuli na tom valu, radili smo sve ambicioznije i smjelije. Putem smo učili, jer budimo pošteni – svi smo mi samouki u organizaciji festivala. Zato i kažem da smo stvarno učili raditi festival. Nosili smo se s enormnim rastom publike, širili smo program, učili se organizaciji… Nismo uvijek bili idealni, kad je tu i početničkih grešaka, ali kad se nađete u toj poziciji da hranite ljude onim što trebaju, onda su oni na vašoj strani. I koliko god nesavršeni bili, greške se opraštaju. Sve prolazi ako imate dobar vjetar koji, vam publika daje.

Znači li činjenica da vam publika i dalje daje dobar vjetar, da mi i dalje imamo tu kulturu krutu i uštogljenu?

– Lakše mi je analizirati ono što je bilo prije puno godina, nego ono što je sada. Mislim da ljudima prija naša nepretencioznost i maštovitost u prezentiranju programa, na kraju krajeva i to što smo svi isti, jer u minijaturnom Motovunu nema te VIP zone gdje biste se mogli izdvojiti. Stranci kada dođu u Motovun apsolutno primjećuju da smo drukčiji festival i po mjestu zbivanja, i po načinu na koji radimo. No, zadnjih mi se godina čini da se pojavila još jedna nova potreba publike. Ona proizlazi iz navike da pokretne slike gledamo na sve manjim i manjim ekranima, svatko sam u svojoj sobi. Prije su obitelji gledale navečer televiziju, u vremena naših baka i djedova masovno se išlo u kino, a sada je slučaj da svatko na svom kompjutoru gleda ono što on ili ona želi. A filmovi su rađeni da se gledaju zajedno. Motovunsko iskustvo podsjeća na vrijeme kada je gledanje filma bilo kolektivni čin. Smijeh je tad glasniji, emocija jača, film dobije onu punoću koju može dobiti jedino na velikom platnu pred punim gledalištem, kao kad je prekrasna žena u najboljoj haljini. Sutra možete razgovarati o onome što ste jučer gledali, polemizirati i oduševljavati se… I tako film odjednom postaje društveni događaj. To je dimenzija koja se u vrijeme VOD platformi izgubila.

Kao u samici

A kad će novi film Igora Mirkovića na Motovun film festival? Koliko čujem, film »Slatka Simona« skoro je gotov.

– Uvijek sam izbjegavao svoje filmove prikazivati na svom festivalu. Jesam »Sretno dijete«, ali bez plana i nenajavljeno, u nekom čudnom terminu, pola tri u noći, tako nekako. Film »Slatka Simona« smo snimali ovu zimu. To je priča o ljudima iz različitih država, iz potpuno različitih miljea koji komuniciraju chat porukama, upadaju u emotivne odnose, imaju lude i vatrene noći, a da se nikada nisu vidjeli i da zapravo ne znaju međusobne identitete. Isprva je to erotska igra, sve dok akteri ne povjeruju u iluziju koju su sami stvorili. Nadam se da ćemo biti pred publikom sljedeće godine.

Tema je ona o kojoj se ništa u nas snimalo nije. Nije to bilo lako ni za napisat!?

– Prvu verziju scenarija sam napisao 2016. godine. Mislim da smo na natječaju prvi put prošli 2018. godine. Da je film tada mogao biti snimljen, doista bi bio nova stvar. Mogao je biti još aktualniji, ali i sada kad ljudima pričam što radim oni to doživljavaju kao nešto što se, barem na našim jezicima, nije viđalo.

Scenarij je vaš, a ja sam negdje vidio kako ste kazali da volite pisati. Možda biste najradije da ste pisac!? Ili su vam to dok ste bili mladi govorili, da biste trebali biti pisac?

– To je bio moj talent koji su najranije prepoznali. Još od vremena kad sam pisao prve školske zadaće, uvijek se smatralo da sam dobar. Znači, stvarno se snalazim sa slovima, cijeli život nešto pišem, ali nije to uvijek veliki užitak. Traje strašno dugo, pisanje »Slatke Simone« razvuklo se na pet godina i tijekom tog procesa imate osjećaj kao da ste u samici, sami sa svojim idejama, likovima, situacijama. Tu i tamo date nekome da pročita što ste napravili i to je kao da vas u toj vašoj izolaciji neko nakratko posjeti, s nekim porazgovarate. Ali to je vrlo samotan posao. No, zato kada film uđe u realizaciju, iz svoje samoće ulazite u vjetrometinu ljudi koji svojim talentima doprinose, dodaju ideje, vašu malu grudu pretvaraju u velikog snjegovića. To je kao kad donesete loptu na igralište, svi se sjate i krene igra. Tad dobijete stvari za koje uopće niste znali da ćete ih dobiti. Taj dio, kada dijelite igru s desecima vrhunskih suradnika, puno je uzbudljiviji.

Pretpostavit ću da su vaša supruga Silvana Menđušić i redatelj Rajko Grlić među onima koji prvi vide napisano.

– Oni svakako, oni su mi najbliži. Ali svi mi jedni drugima čitamo scenarije i vi uvijek imate krug kolegica i kolega koji su vam bliski, s kojima dijelite svoje nedovršene radove, kako biste dobili povratnu reakciju. Pretpostavljam da svi na svijetu tako rade, od Spielberga do anonimusa. Čitanje scenarija posebna je vještina, nije isto čitati beletristiku i scenarij, znači treba vam netko tko se snalazi u toj formi i tko će biti nemilosrdan, jer u toj fazi isticanje nedostataka puno je korisnije od kurtoazije.

Hrabrost i ludost

Važna je uloga Rajka Grlića u vašem sazrijevanju u filmaša.

– U mom slučaju je njegova uloga bila možda čak i prijelomna zato što sam radeći s Rajkom dobio hrabrost da se upustim u jedan svijet kojem u tom trenutku nisam pripadao. Tome inače služe akademije, da vas inauguriraju u jedan profesionalni krug i onda se vi studirajući usudite sanjati da ćete jedan dan raditi svoje filmove. Ja sam išao drugim putem i meni je tu hrabrost dala činjenica da sam na nekoliko projekata surađivao s Rajkom i da sam vidio da će čovjek uvijek izaći na drugu obalu ako dovoljno hrabro vesla.

Hrabrost. Mogli ste raditi na HRT-u do mirovine, ali vi ste odabrali drugi put, druge pute. Tko je prije 20 godina odlazio s HRT-a!?

– Otišlo ih je jako puno. Iz generacije koja je sa mnom počinjala ostali su malobrojni, rasuli se kao rakova djeca po drugim poslovima i televizijama. HRT je time izgubio jako puno talenata, a svi ti ljudi nisu trčali za novcem, nego su odlazili u nezadovoljstvu. Svo to vrijeme je vladala doktrina da se bez svakoga može i mislim da posljednjih godina gledamo devastirajuće posljedice tog zluradog nemara. Ja sam izdržao kraće od ostalih, otišao sam među prvima. Moj dolazak na televiziju bio je više manje plod slučaja. Sjedio sam na kavi s Denisom Latinom s kojim sam bio na godini. Kako je radio na televiziji, on je na fakultetu bio dosta rijetko, jedva smo se poznavali. Rekao je: »Sad će vam u Zagrebačkoj panorami trebati nove novinare, pa ako kog zanima, neka se javi«. I tako sam ja došao s ceste, bez veze i preporuka, pokucao na vrata, grlom u jagode, i krenuo. Jako sam zavolio televiziju i mogućnost kreativnog posla, ali igra je ubrzo postala ozbiljna: uzavrela politika, prve stranke i izbori, pa rat. Okolnosti su me nosile, nisam stigao isprobati ideju koja mi se tada rađala, a to je ići na Akademiju i studirati režiju. Kinematografija je tada bila mrtva, a moj posao na HRT-u je napredovao i tako su me okolnosti natjerale da potisnem maštanja o filmovima. Onda se na HRT-u dogodilo moje veliko razočaranje, činjenica da su se sva obećanja o slobodnom novinarstvu i demokratskom društvu slomile. Mi smo svi mislili da će, kada prestane rat, biti bolje, da ćemo stvarati istinski slobodne medije, međutim prestankom rata politička kontrola medija postala je još rigidnija. Tu sam zaključio da ne želim biti dio toga, vratio četiri kravate i dva sakoa u televizijsku garderobu i dao otkaz.

I to jest bila hrabrost!

– Hahaha!

Ili ludost!?

-To je bilo zanimljivo. Supruga i ja smo taman uzeli kredit koji je bio puno veći od naših mogućnosti, ona je taman bila u drugom stanju, a ja sam se dobrovoljno učinio nezaposlenim. Za takvo nešto trebate imati 33 godine koliko sam ja tada imao (smijeh). I isplivao sam. Dapače, spoznao sam nešto čega u mašini HRT-a nisam bio svjestan, a to je da mojem habitusu puno više odgovora rad na projektu negoli stalni radni odnos. Ta spoznaja, kao i svijest da mogu preživjeti bez poslodavca, promijenila mi je život i karijeru.

Brico regruta

Moram napraviti malu digresiju kad već kažete kako su vam se stvari događale. Čitam vašu biografiju na stranicama Frakture, a tamo i podatak da ste služeći JNA bili prvo pripadnik antiterorističke jedinice, a onda brico regruta!?

– Da, to je bizarna anegdota. Uvijek kažem da se netko na tom vojnom odsjeku, gdje su radili rasporede, zezao sa mnom. Haha! Među svim tim nosiocima crnih pojasa, državnim prvacima i ne znam tko je sve bio u toj antiterorističkoj jedinici, ja sam bio lijepo popunjeno gradsko dijete, od kojeg se odjednom očekivalo da se vere po liticama i spava u snijegu. Ubrzo su shvatili da to možda ipak nije za mene. Ali, rezervna opcija koju su dali šaljivci s vojnog odsjeka bila je da budem brico, što isto nema veze s mozgom. Pa su me onda, kada su shvatili da nisam heroj koji će skakati kroz buktinju, premjestili u brijačnicu, ali me tamo nitko ništa nije učio. Svoja prva brijačka znanja stjecao sam na tuđim glavama. Kao i u svemu u životu, i tu sam bio samouk.

Bilo bi zanimljivo naći kojeg od modela.

– Odjednom je kasarna bila puna grbavo ošišanih vojnika. Zapovjednik kasarne me bijesno izvukao pred sve vojnika i rekao: »Jel’ ti znaš kako se šišaju vojnici!?!« Ustanovilo se da vojna pravila o šišanju uopće ne znam, pa me je on osobno i bijesno podučio. No, brzo sam napredovao, pa su uskoro u mojoj brijačnici redovne mušterije bili i oficiri, kako ne bi morali plaćati frizere u gradu, i vjerujem da je to bio konačni dokaz da sam svladao zanat. A onaj zapovjednik je puno godina kasnije završio u Haagu, ja sam se vratio među civile i poslije više nikada nikoga nisam šišao.

Rekli ste što vas je potjeralo s televizije. Dojam je da se tu do dan danas ništa promijenilo nije. Ili ipak je?

– Ne bi bilo pametno da nešto pričam jer nisam bio u televizijskoj redakciji preko 20 godina, ali ono što kao gledatelj vidim je da su se izvori moći promijenili. Danas s političarima možete više-manje raditi što vam padne na pamet, ali su zato oni koji plaćaju reklame zaštićeni kao svete krave. To se promijenilo. Međutim, stvari i nisu baš usporedive, jer tada je postojala jedna televizija, HRT, sada ih je više i ne možete više sakriti informacije. Premda, moram reći da mi i dalje ne znamo zašto je Sanader dao ostavku, i dok je tako, meni s tim novinarstvom nešto ne štima.

Mene muči domet novinarskih uradaka.

– Okolnosti se mijenjaju. Recimo, moj sin u svoje 24 godina života nikada nije upalio televiziju kako bi gledao program. Jedan jedini put je htio nešto gledati, pa sam mu morao pomoći da pronađe Treći program. Mi smo vjerojatno zadnja generacija kojoj je ta televizija, u klasičnom smislu riječi, važna. Vijesti će opstati, videosadržaji će opstati, ali koncept televizijskog programa, s rasporedom u kojem urednici slažu emisije kroz dan, to je, rekao bih, pri kraju.

Moram pitati čime se sin bavi? O čemu pričate kad sjednete za stol?

– Najmanje o stvarima koje se tiču posla. Iznimno nerado razgovaram o tome što i kako radim, premda smatra da sam privilegiran divnim poslom i znam da je ljudima zanimljiv. Moj sin je student fizike i trenutno je na CERN-u. Dobio je tamo neki ljetni posao i to je njegov prvi izlet u Panteon njegove znanosti. Ali kako mi nije dao dopuštenje da o njemu pričam po novinama, premda sam jako ponosan, morao bih zašutjeti. (smijeh)

Životna škola

Opet ću se vratiti na onu biografiju. Tamo je na slici snimljenoj 80-tih momak koji vjeruje da je život Rock&Roll. Još tako mislite? Je li život Rock&Roll!?

– Mislim da je strašno važno sačuvati idealizam koliko god dugo je to moguće, premda je uvriježeno mišljenja da su idealisti budale, a oni koji okreću novce realni i pametni. Mislim da čuvanje svojih ideala strašno doprinosi kvaliteti života, zadovoljstvu, unutrašnjem ispunjenju koje je na kraju dana jedino važno. Evo, idemo ka tome da će nam ta nesretna inflacija poharati sve novce, a s idealizmom nema inflacije, nema te vanjske sile koja vam može oduzeti vjeru u rad za dobro. I ako sam nešto sačuvao s te fotografije o kojoj govorimo, to je da i dalje više vjerujem srcu, nego kalkulatoru. A hoćemo li to zvati rock&roll, idealizam ili naivnost, manje je važno.

A koliko vas je promijenio festival?

– Rad na festivalu pokazao mi je životni put koji me doista zanima. Premda moram reći da me ta epizoda ranog sazrijevanja i tvrdog prizemljenja na HRT-u također puno naučila. Tamo sam naučio raditi u velikim timovima, shvatio koliko je važno povjerenje u suradnike i koliko je bitno omogućiti drugim ljudima da doprinose nečemu što je u konačnici vaš projekt. Prijelomno je bilo i to što sam bio jedan od najmlađih urednika Dnevnika ikada. Stavili su me u onu stolicu u pola osam s nepunih 26 godina, Dnevnik su tada gledali milijuni i kad vas netko suoči s takvom tremom i odgovornošću na samom početku, i kad to preživite, kasnije imate hrabrosti za svašta. Ta je moja epizoda u Dnevniku trajala kratko, i drago mi je što je bilo tako, jer sve što je HRT bio u to vrijeme, nisam bio ja i protivilo se mojim uvjerenjima. Ali, ta hrabrost koju sam tada dobio bila je važna za životno samopouzdanje, i kada sam mijenjao poslove i kada sam se našao na početku novih projekata koji su se činili velikim i nesavladivim. Najbitnije je usuditi se. A festival je produbio ta moja rano stečena znanja, jer i on podrazumijeva suradnju s ogromnim timom, a bome nerijetko traži i hrabrosti.

Znači, sve što vam čovjek može poželjeti jest još jednu uspješnu plovidbu do mirne luke.

– Jedino što nama treba poželjeti je dobro vrijeme. Jedina sila za koju nemamo protuotrov je loše vrijeme. Kad bih ulovio zlatnu ribicu, moja bi jedina želja bila – pet dana ugodnog vremena.

Čini mi se da u vas optimizma ima, makar idu teška vremena.

– Hm… Moj prijatelj slikar Lovro Artuković kaže da sam ja najgori pesimist i da me najbolje opisuje rečenica koju sam iz puke zezancije rekao kad smo jednom čekali vlak, tada sam ispalio: »Vlak nikada neće doći.« Ja sebe ne vidim tako. Ali nikada nisam spadao među one koji ponavljaju »sve će biti dobro«. Osjećam se sigurnije kada na vrijeme uočim zamke, pa zvalo se to i pesimizam. Prije sam idealist nego optimist.