U Tübingenu, u 93. godini, preminuo je (6. travnja 2021.) jedan od najznačajnijih, ali ujedno i najkontroverznijih teologa i uopće mislilaca naše epohe. Iako se u posljednje vrijeme nije pojavljivao u javnosti, naime bolovao je od Parkinsonove bolesti, znalo se da usprkos visokoj dobi još uvijek intenzivno radi i piše, a kako je sam često znao govoriti, »pisanje je smisao mog života«. I uistinu, kada se pogleda njegova opsežna bibliografija, gotovo je nevjerojatno što je sve ovaj čovjek napisao i objavio. To je jedna fascinantna biblioteka radova i studija iz koje je vidljivo čime se sve ovaj izuzetni intelektualac i sveučilišni profesor bavio i zašto je slovio za jednog od najumnijih ljudi našeg vremena.
Küng je bio svestrano i široko obrazovan enciklopedist i genijalni erudit, koji se bavio doslovno svim sferama ljudskog znanja i civilizacije.

Kako su isticali mnogi njegovi suvremenici, ispisao je monumentalnu Summu teološko-filozofskih radova; otvorio je široko polje ekumenskog dijaloga, ali je svojim tezama i stavovima izazivao i brojne polemike i osporavanja, posebice unutar njegove »matične« rimokatoličke crkve koja se, posebice vrhovi vatikanske kurije, teško nosila s njegovim originalnim i kritičkim promišljanjima. Dok su ga jedni slavili i hvalili kao istinskog proroka, za službene crkvene institucije slovio je kao heretik, novodobni Martin Luther koji na nekim novim principima želi reafirmirati i redefinirati klasične postavke katoličke duhovnosti, što u stvarnosti nije bila istina, odnosno nije imalo nikakve veze s njegovim realnim intencijama.

Ekumenski duh

Küngove intervencije imale su ambiciju samo što je moguće više prispodobiti teologiju suvremenom svijetu ili kako je sam zapisao u svojoj epohalnoj knjizi »Biti kršćanin« (»Christ sein«, 1974.): »Želio sam u epohalnom preokretu crkvenog učenja, morala i discipline potražiti ono trajno, različito od svjetskih religija i modernih humanizama, a ujedno zajedničko razdvojenim kršćanskim crkvama… Želio sam proučiti što dvije tisuće godina kršćanskog programa izvorno znači za kršćansku praksu i što taj program danas, prikazan u novom svjetlu, može značiti svakome za smislen i ispunjen život. Nije mi bila ambicija formulirati nekakvo drugo Evanđelje, već samo ono staro isto Evanđelje iznova otkriti današnjem svijetu«.

Hans Küng je rođen 19. ožujka 1928. u Surseeu (Švicarska) u obitelji u kojoj je bio najstariji od sedmero djece; odgajan je u strogom katoličkom duhu u kojem su tradicijske vrijednosti neupitne. Ali, kao gimnazijalac u Luzernu se sreo i počeo družiti s protestantima i ta su ga prijateljstva ispunila ekumenskim duhom i obilježila za cijeli život; postao je otvoren za liberalne i moralne ideje, privukli su ga veliki reformacijski mislioci (Luther, Calvin, Zwingli), demokratske ideje na temelju kojih je bilo moguće graditi nove međuvjerske i međuvjerničke odnose. Principi tolerancije postali su conditio sine qua non njegove duhovnosti, ali i svakodnevne životne prakse, a u svojim obimnim, trotomnim memoarima (»Izborena sloboda«, »Sporna istina« i »Doživljena čovječnost«) pojasnio je zašto je velikog protestantskog teologa Karla Bartha pretpostavio svim ostalim teolozima, posebice onim rimokatoličke provenijencije.

Između ostalog zapisao je: »Mnogi su me pitali što je to tako izvanredno u Barthovoj teologiji? Međutim, za moj odabir nije bila od suštinske važnosti njegova teologija, niti autoritet koji je kao veliki borac protiv nacizma imao u svijetu; privukle su me njegove prostrane i genijalno strukturirane misli preko kojih sam stekao temeljne informacije o veličini zajedničke kršćanske tradicije, kao i o velikim teološkim prijeporima kroz stoljeća«.

Poliglot

Tijekom školovanja Küng je svoje učitelje fascinirao inteligencijom; kako je rekao jedan od njih, nalikovao je spužvi koja sve upija i pamti, a potom je to široko znanje na svoj osoben način kritički promišljao i obrađivao i stoga ne čudi da je svaka od njegovih brojnih knjiga svojevrstan duhovni događaj i poslastica; naprosto pršte idejama, komparacijama, analizama i sintezama. Küng je bio poznat i kao poliglot, uz »materinje« jezike (njemački, francuski i talijanski), govorio je i pisao engleski i španjolski, a dobro je, uz hebrejski, poznavao klasične jezike, kao i neke jezike u nestajanju (aramejski), a služio se i osnovama najvećih dalekoistočnih, uključujući i arapski. Filozofiju i teologiju studirao je na Papinskom gregorijanskom sveučilištu u Rimu; 1954. postao je svećenik, a tri godine potom obranio je doktorsku disertaciju »Opravdanje.

Učenje Karla Bartha i jedno katoličko promišljanje« (»Justification. La doctrine de Karl Barth et une reflexion catholique«) na pariškoj Sorbonnei. Nakon toga, specijalizirao se u Amsterdamu, Berlinu, Madridu i Londonu, a nakon toga započeo je s pastoralnim radom u Hokirche u Luzernu. Počeo je raditi na sveučilištu u Münsteru, a ubrzo je potom otišao na sveučilište u Tübingen, na tamošnju katoličku teologiju, gdje je i (iz)gradio svoju impresivnu akademsku karijeru; 1960. postao je profesor fundamentalne teologije, a od 1963. do 1980. djelovao je kao redoviti profesor dogmatike i ekumenske teologije. Ujedno, na matičnom fakultetu osnovao je i vodio Institut za ekumenska istraživanja, ali jedna od najvažnijih stvari koja mu se dogodila zbila se između 1962. i 1965., kada ga je papa Ivan XXIII. uzeo za teološkog savjetnika (peritusa) na II. Vatikanskom koncilu, uz napomenu da je bio najmlađi među svim teolozima.

Svojim briljantnim umom skrenuo je pozornost svih sudionika koncila na svoje istupe. Međutim, tijekom 1979., za vrijeme pontifikata Ivan Pavla II., vatikanska Kongregacija za nauk vjere (pod »komandom« kardinala Ratzingera) uskratila mu je mandat (misio canonica) da studentima predaje katoličku teologiju i Küng se našao u krajnje nezavidnoj situaciji. Srećom, sveučilišne vlasti u Tübingenu nisu se željele lišiti usluga vrhunskog teologa koji je već u to vrijeme uvelike utjecao »idejama za novi humanizam« na duhovna strujanja unutar europske akademske zajednice. Nastavio je predavati ekumensku teologiju, a službeno je postao i direktorom Instituta, koji je uostalom i sam utemeljio, i na tom mjestu dočekao je i mirovinu (1996.). Nakon toga bio je promoviran u status emeritusa.

Kapitalne knjige

Teško je opisati sve počasne doktorate i sva priznanja koja je dobio diljem svijeta i od najuglednijih sveučilišta; u okvirima ovoga teksta, teško je (malo je prostora) nabrojiti što je sve napisao, ali svakako treba istaknuti da je jedan od osnivača utjecajnog međunarodnog teološkog časopisa Concilium i da je jedan od sastavljača Deklaracije (»Prema globalnoj etici«), koju je 1993. u Chicagu usvojio Parlament svjetskih religija. Jedan je i od autora »Opće deklaracije o ljudskoj odgovornosti« (1997.), a glavni tajnik UN-a pozvao ga je 2001. da sudjeluje u radu grupe dvadesetak najeminentnijih svjetskih intelektualaca koji su napisali Manifest UN-a za dijalog između civilizacija. Ujedno, godinama je bio i predsjednik Stiftung Weltethos, prvo u Njemačkoj i Švicarskoj, a potom i cjelovite Foundation for Global Ethics.
Naime, donacijom grofovske obitelji Von der Groeben bila je osnovana Zaklada Svjetski etos, a zadaća joj je bila »provoditi i unapređivati interkulturalno i interreligiozno istraživanje i obrazovni rad…

Ali, svjetski etos ne znači ni svjetsku ideologiju, niti jedinstvenu svjetsku religiju, već želi istaknuti ono što je unatoč svim različitostima religijama svijeta zajedničko u pogledu ljudskog ponašanja, ćudorednih vrednota i temeljnih moralnih uvjerenja«. U svim tim programatskim dokumentima Küng je postulirao ideje humanog svjetskog poretka, koje po njegovom mišljenju nema, niti može biti bez svjetskog etosa.
Svekoliki istraživački projekt naslovljen »Svjetski etos« Küng je pokrenuo 1990. i objavio je nekoliko kapitalnih knjiga vezanih za pitanja globalnog, svjetskog gospodarstva, zaštite okoliša i ekologije, i dakako suodnosa velikih (ali i malih) svjetskih religija. Iz njegove »Aleksandrijske biblioteke« navest ćemo samo nekoliko najznačajnijih djela; prvu knjigu »Koncil i njegovo ujedinjenje« (»Konzil und Wiedervereinigung. Erneuerung als Ruf in die Einheit«) objavio je 1960.; dvije godine potom uslijedila je »Struktura crkve« (»Strukturen der Kürche«), a već tijekom trajanja Koncila započeo je rad na svojoj velikoj knjizi »Crkva« (»Die Kürche«), koja je tiskana 1969. i koja je izazvala dosta polemika, da bi nakon studije »Nepogrešiv« (»Unfehlbar«,1970.) počeo propitivati dogmu o nezabludivosti pape, što je naravno odmah izazvalo snažne reakcije rimske kurije. Svakako treba istaknuti još neka djela: »Postoji li Bog?« (»Existiert Gott?«, 1978.), »Vječni život« (»Ewiges Leben«, 1982.), »Kršćanstvo i svjetske religije« (»Christentum und Weltreligionen«, 1984.), »Kršćanstvo i kineska religija« (»Christentum und Chinesische Religion«, 1988.), »Židovstvo« (»Das Judentum«, 1991.), »Kršćanstvo« (»Das Christentum«, 1994.), »Znanost i svjetski etos« (»Wissenschaft und Weltethos«, 1998.), a objavio je i knjige posebno posvećene islamu, hinduizmu i budizmu. Pisao je o Hegelu, Freudu, Pascalu, Lessingu, Kierkegaardu, Dostojevskom, Thomasu Mannu, Hesseu, Böllu, ali i o Mozartu i općenito o pitanjima smisla umjetnosti.

Sukob tradicionalista i progresista

Svojim idejama oblikovao je misao epohe, dovodio je u pitanje autoritete, doktrine i učenja i gotovo da nema novodobnog intelektualca na kojeg nije na neki način utjecao. Ali, i sam je priznavao utjecaje, prije svega već spomenutog Bartha, ali i Martina Luthera, Ignazia Loyole, Aloisa Nabera, Yvesa Congara, Hansa Ursa von Balthasara, frankfurtovaca (Adorno i Horkheimer), kao i njihovih sljedbenika, primjerice Habermasa, a svakako treba istaknuti i Hansa Jonasa i J. F. Lyotarda.
Tijekom teološke konferencije u Innsbrucku (1957.) upoznao se s godinu dana starijim Josephom Ratzingerom (tada profesor na Sveučilištu u Freisingu), a oba su se uskoro našla kao peritusi na II. Vatikanskom koncilu (1962.- 65.) kada se njihovo prijateljstvo učvrstilo. Upravo zahvaljujući Küngu, iz Tübingena je stigao poziv Ratzingeru da popuni mjesto profesora dogmatske teologije. U svojoj je autobiografiji Ratzinger, budući papa Benedikt XVI., o svom prijatelju zapisao: »Sviđala mi se njegova simpatična otvorenost i jednostavnost, a dobar smo odnos zadržali i nakon jedne oštrije recenzije njegova rada; od teorijskih kontroverzi bilo nam je važnije razraditi »teologiju koncila«. Oboje smo na naše prijepore gledali kao na razumljive i neizbježne razlike u mišljenjima i nisam imao osjećaj da mogu loše utjecati na uzajamne simpatije i spremnost na daljnju suradnju«.

Međutim, valja napomenuti da je Küng nakon izbora Ratzingera za novog papu razočarano konstatirao kako je to velik udarac za ozbiljne reforme unutar crkve; dok je primjerice nakon izbora Bergoglia za papa Franju I. to oduševljeno pozdravio, uvjeren kako se time u institucije (u)nosi novo, autentično kršćansko ozračje. Kada je Ratzinger već kao profesor na Sveučilištu u Regensburgu bio imenovan za minhenskog nadbiskupa, a potom i kardinala, međusobne razlike su postale nepremostive, posebice kada je Küng počeo tvrditi kako II. Vatikanski koncil nije ispunio očekivanja i da je potrebno što brže sazvati novi, treći koncil. A kada je Benedikt XVI. počeo oštro kritizirati moderne anglikanske teologe, starokatolike i lefebvreiste, Küng je stao u njihovu obranu.

Ali, za njega je najveće razočaranje bio pontifikat pape Wojtyle, koji je po mišljenju švicarskog teologa odbacio ili marginalizirao koncilske napore Ivana XXIII. Papa »Poljak« je restaurirao rimski duh klerikalizma i trijumfalizma; istina, puno je napravio na vidljivosti Crkve, njegova zalaganja za ljudska prava i slobodu dostojna su svakog divljenja, međutim, unutar vlastite crkve Papa je ograničio slobodu, podupirao je inkvizitorske postupke prema slobodomislećim teolozima i bio je krajnje netolerantan po pitanjima pobačaja i kontrole rađanja. U svojoj knjizi »Katolička crkva« (»Catholiche Kirche«, 1986.) Küng je zapisao: »S ogledom na velike i nagomilane probleme, u Crkvi mora doći do značajnih promjena koje bih mogao nazvati radikalnim, pa i revolucionarnim, i to je samo pitanje vremena«. Smatrao je da mora doći do demokratizacije crkvenih struktura, omekšavanja u pristupu celibatu, kao i pitanjima mogućnosti ženskog svećenstva. Naravno, njegove teze nisu ostale bez odgovora; otvorila se široka diskusija između dviju struja, formalno između dvaju svjetski uglednih časopisa »Communio i »Concilium«. U prvom su glavnu riječ vodili Ratzinger, Hans Urs von Balthasar i Henri de Lubac, a u drugom su uz Künga stajali veliki povjesničar crkve Karl Rahner, Johann Baptist Metz, ali radilo se zapravo o »sukobu« tradicionalista i progresista.

Zagovornik reformi

Tijekom 1970. Küng je reagirao i na encikliku Humanae vitae, a svojim polemičkim spisom »Nepogrešivi« nije propitivao samo nezabludivost pape, već i bezgrešnost Djevice Marije, Kristovo božanstvo, što je naravno bila kap koja je prelila čašu i rezultirala njegovom svojevrsnom ekskomunikacijom iz crkvenog života. Küng je tvrdio da je papinski pravno-teološki primat ustanovljen na povijesnim falsifikatima lažnog Pavlova učenika Dionizija Areopagite, legendi o papi Silvestru, Pseudoisidorskim dekretima, a ujedno je i tvrdio kako je rimska strana glavni krivac za veliku crkvenu šizmu i reformacijski raskol.
Međutim, već u dubokoj jeseni svojih života dva su se bivša prijatelja čini se ipak pomirila; u rujnu 2005. Benedikt XVI. primio je u posjet (u Castel Gandolfu) Hansa Künga, susret je trajao dva sata, uz obećanje da će se ponovo sresti, ali nažalost do toga nikada više nije došlo. Küng je kasnije rekao da su razgovarali o etici i dijalogu religije, i još je dodao:

»Usprkos svim lošim iskustvima s nemilosrdnim rimskim sustavom, Katolička crkva ostala je mojim domom«. Talijanski nadbiskup i poznati teolog Bruno Forte je Küngovo djelo okarakterizirao kao veliku teološku misao iz koje je razvidno koliko je, »ali na svoj način, volio Crkvu i bio joj odan i vjeran«.
Tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća Küng je inicirao pokret »Mi smo Crkva«, koji se zalagao za temeljite reforme unutar Crkve i u suštini ovaj je pokret trebao biti pokretačka snaga Trećeg koncila. Najoštrije je reagirao Ratzinger koji je odbacio ideje pokreta, naglasivši kako poštuje put kojim je Küng pošao, ali da ga Crkva kao institucija neće, niti može slijediti. Sam Küng je odbijao optužbe da je crkveni disident, buntovnik ili heretik, smatrao se zagovornikom reformi kojima je želio dokinuti podjelu unutar Crkve na takozvani gornji i donji dom. Po njegovom mišljenju, u prvom sjede autoritarni nositelji vlasti i moći, a u drugom, u kojem je i on sam, nalaze se protivnici institucionalnog ekskluzivizma.

Kriza morala i etike

Küng je u problematiziranju etičkih pitanja i dimenzija svijeta u kojem živimo pošao od pretpostavke kako niti jedna država ili narod sami za sebe ne mogu efikasno riješiti teškoće koje ih opterećuju; jedino je rješenje u zajedničkom, globalnom pristupu. Pod pojmom »postmoderna paradigma« Küng je podrazumijevao potrebu radikalnih promjena u svim sferama duhovnog, crkvenog, etičkog i moralnog života i u svim tim područjima, tvrdio je, mora doći do temeljite obnove koja je jedina alternativa opstanku ljudskog roda kao takvog, ali i odgovor na sve veći broj izazova pred kojima se danas svijet nalazi. Pojam paradigme »posudio« je od poznatog povjesničara znanosti T. S. Kuhna (koji ju je primijenio na istraživanja strukture prirodnih znanosti), smatrajući ga aplikativnim za propitivanje ljudske povijesti i civilizacije u cjelini, a posebice na analizu povijesti religija i samog kršćanstva kao fenomena. U svom, usudio bih se reći proročanskom djelu, »Projekt svjetski etos« (»Projekt Weltethos«, 1990.) zapisao je: »U religijskom kontekstu promjena paradigme znači izmjenu svekolike konstelacije temeljnih modela i uzora na osnovi kojih ljudi poimaju i promatraju sebe same, svoj svijet, zajednicu i Boga«.

Radi se o cjelovitom, ali dugoročnom i širokom kopernikanskom obratu kantovskog tipa koji zadire u sve pore našeg bića; ukoliko se obrat dogodi samo u makrosferi, a ne uđe pod kožu svakog od nas ponaosob; dakle, ukoliko se ne reflektira na tzv. mikroparadigmu, neće se ništa bitno promijeniti. Sve će, kao i do sada, ostati na razini deklaracija, proklamacija i čiste formalnosti gdje će jedna paradigma potiskivati drugu, a zapravo će samo perpetuirati krizu. Suština naše novodobne krize zapravo je kriza morala, a njene su karakteristike: sustavno poništavanje svih tradicionalnih vrijednosti, etičkih mjerila, tzv. vacuum smisla, normi, sadržaja i u takvoj situaciji pitanje formiranja nove etike za novi humanizam više je nego aktualno. To nije pitanje forme, već mogućnosti preživljavanja ljudskog roda u cjelini, našeg planeta koji je ugrožen prije svega od nas samih.

Neumjereni, a opet tako neujednačeni ekonomski razvoj praćen pogrešnim i nepravednim političkim, socijalnim i ekološkim implikacijama, iz dana u dan pojačava opću nestabilnost i nesigurnost; rješenja se traže u pragmatičkim i tehnološkim projektima, ali tu ih nećemo naći, oni ne dodiruju suštinu svijeta i života. Treba ozbiljno dijagnosticirati probleme, ustanoviti izvore svih naših deficita, otvoreno priznati krizu morala i etike i tek onda je možemo prevladati. Preciznije, tek onda je možemo shvatiti, ne samo kao realnu mogućnost katastrofe, već i kao veliku šansu da se pokrenemo iz samozadovoljnog mrtvila i počnemo mijenjati stvari u sebi i oko sebe. Da bi do toga došlo, moramo se dogovoriti oko minimalnog, temeljnog konsenzusa.

Svijest etosa pretpostavlja kako smo spoznali da trebamo i jedno novo filozofsko-teološko učenje o vrijednosti i normama na temelju kojih će se ubuduće donositi sve naše odluke. To je etos globalnog karaktera; ne radi se o formiranju nekakve nove religije ili ideologije (što se Küngu znalo prigovoriti), već o cjelovitom obrazlaganju etičkih normi i pravila kao takvih.
Samo ono transnacionalno i transkulturalno što karakterizira čovjeka kao biće po sebi povezuje se s drugim bićem i utoliko ključ strategije budućnosti glasi: planetarna, globalna odgovornost uključuje svakog od nas ponaosob. Radi li se o idealizmu? Možda, ali to nam je, kako tvrdi Küng, jedino realno oruđe opstanka i utoliko on spada u onu ekskluzivnu profetsku kategoriju intelektualaca kao što su bili filozof nade Ernst Bloch i teolog nade Jürgen Moltmann.

Etika planetarne odgovornosti

Etika planetarne odgovornosti mora se razlikovati i distancirati od etike uspjeha koja se pokreće interesima, što većim stjecanjem dobara i u principu je vođena makijavelističkim libertarijanizmom. Međutim, treba se vratiti onom što Max Weber naziva protestantskom etikom rada i odgovornosti; to je put kojim smo trebali ići, ali smo ga zapostavili i tako sebe same osudili na propast. U svojim analizama Küng se uvelike oslonio i na filozofiju Hansa Jonasa i njegov princip odgovornosti, shvativši da ga je potrebno proširiti i na cijelu biosferu, litosferu, hidrosferu i atmosferu. I u tom je duhu formirao svoju maksimu za treće tisućljeće: »Svjetska zajednica, svi mi zajedno, odgovorni smo za vlastitu životnu sredinu, za budućnost i generacije koje tek dolaze«.

Rigidnost Kantovih kategoričkih imperativa samo je naizgled stroga i zahtjevna, a zapravo (s)misao je u tome da čovjek mora biti, mora postati nečim višim i ljudskijim. Radi se o (samo)izgradnji cjelovitosti ljudskog bića; za čovjeka je dobro samo ono što mu omogućava humani razvoj i suživot s prirodom. Preuzimajući odgovornost za sebe, čovjek zapravo preuzima i odgovornost za svijet i prirodu, i to je put (samo)potvrde identiteta, kao i odnosa prema Drugim i Drukčijim, uz naglašavanje solidarnosti, što znači da etičko djelovanje u suvremenom, (post)modernom vremenu ne smije, niti može biti potisnuto samo u sferu privatnog, već je sastavni dio socijalnih aktivnosti. Ova se sfera mora manifestirati u najširem smislu riječi, od gospodarstva do ekologije. Na koncu, niti jedna država sa svekolikim svojim ekonomskim i pravnim poretkom ne može funkcionirati bez etičkog konsenzusa i građanskog etosa. Bez svjetskog etosa nije moguć niti humanizmom obojen svjetski poredak, ili kako je to definirao Küng: »Ako etika mora djelovati na sve i za sve, onda mora biti jedinstvena. Ujedinjeno čovječanstvo mora imati zajedničke vrijednosti, ciljeve, ideale i vizije«.
Čovjek je autonomno biće, ali obveza moralnog života jednaka je i teistima i ateistima; žive u zajedničkom svijetu i stoga se mora stvoriti i poštovati koalicija vjernika s onima koji ne vjeruju. U protivnom neće doći do otjelotvorenja i ostvarenja tzv. svjetskog etosa.

Budućnost u dijalogu i toleranciji

Osobno, Küng je bio duboko uvjeren kako je svako društvo koje ignorira religiju i ulogu vjernika u suštini deficitarno, ali jednako je tako tražio da se puno poštovanje iskaže prema onima koji ne vjeruju, kao i onima koji vjeruju, ali ne pripadaju kršćanskoj zajednici u najširem smislu te riječi. Vjerske zajednice nisu jedinstvene, uostalom kao ni religije, ali to za Künga nije bio nerješiv problem; važnije mu je bilo utvrditi egzistira li među njima nešto zajedničko, prije svega s obzirom na princip odgovornosti. Ekumena je rješenje problema, budućnost je u dijalogu i toleranciji, posebice ako prepoznajemo globalne ugroze (ekološka, nuklearna…).

Svjetski je etos način i put da se ugroze smanje i postupno prevladavaju; posredovanjem etosa uspostavlja se ravnoteža između utopijskog vizionarstva i pragmatičke politike. Svjetski etos kao ozbiljenje vizije novog humanizma može i mora ujediniti sve napore teista i ateista te (p)ostati motivacijskim osloncem našeg djelovanja i humanog opstanka. Dakako, brojni su autori, i to s pravom, ukazivali na određene nedorečenosti ili nedostatke Küngova projekta svjetskog etosa; skeptici su njegove vizije držali idealističkim i naivnim, svojevrsnim donkihotizmom. Smatrali su da su dometi interkonfesionalnog dijaloga ograničeni, jer je teško »dogovoriti« kriterije za dostizanje humanog i ljudskog rješenja problema.

Različite pretpostavke u različitim kulturama, od antropoloških do religijskih, mnogima se, posebice danas, čine nepremostive. Međutim, nisu samo tradicijska, teološka ili metafizička izvorišta naše zbilje konfliktna, protežu se na sve ono što nas oblikuje kao ljudska bića, ali iako projekt svjetskog etosa, kako tvrdi Küng, u sebi nosi mnoštvo rizika, nitko još nije ponudo bolje rješenje. Utoliko je bitno da se potvrdimo u ljudskoj dimenziji, a hoćemo li to (u)činiti kao vjernici, skeptici, agnostici ili ateisti, u konačnici to je manje važno. Bitna je otvorenost za novo, za dobro, za solidarnost i ljubav prema bližnjem.