Retrospektiva ovogodišnjeg filmskog festivala u Locarnu bila je posvećena crnačkoj kinematografiji i u impresivnom programu pod naslovom »Black Light« moglo se pogledati čak 46 filmova napravljenih u periodu između 1919. i 2000. godine.

U suradnji sa švicarskom kinotekom program je sastavio Greg de Cuir Jr. On je rodom iz Los Angelesa, neovisni je filmski kurator, pisac i prevoditelj te radi kao selektor na filmskim festivalima i organiziranju programa pokretnih slika po muzejima i galerijama.

Film je zavolio slušajući na fakultetu predavanja prof. Miše Nedeljkovića preko kojeg se zainteresirao za jugoslavenski film, pa se preselio u Beograd gdje je završio Akademiju dramskih umjetnosti, napisao knjigu o jugoslavenskom crnom valu i već godinama radi kao selektor beogradskog filmskog festivala Alternative Film/Video, a nedavno je i u Zagrebu, u kinu Europa, organizirao program filmova Kevina Jeroma Eversona koji je po njegovom mišljenju jedan od najvažnijih crnih filmskih umjetnika današnjice.

S Gregom de Cuirom Jr. razgovarali smo u Locarnu o retrospektivi crnačkog filma koju je sastavio za ovogodišnji festival i koja je, kako je rekao, najobuhvatniji program na kojem je dosad radio.

Biti crnac

Možete li nam na početku objasnitii sam naziv programa »Black Light«?

– Naziv programa ima trostruko značenje. Prvo se odnosi na film kao doslovno umjetnost svjetla. Projektor projicira svjetlo na filmsko platno na kojem se odvija igra svjetla, sjene i pokreta, što i jest film. Drugo značenje je »spotlight« na određene redatelje i posebne filmove koji se ne prikazuju i slave onoliko koliko mislim da bi se trebalo. I na kraju se može uzeti znanstveno značenje pojma crne svjetlosti, ultravioletne zrake koje su neprimjetljive ljudskom oku, ali kada se određeni objekt koji inače nije vidljiv eksponira na poseban način – on postaje vidljiv.

Kada se govori o Black Cinema prva konotacija su američki filmovi koje su napravili crnci, no u ovom su se programu našli i filmovi iz Europe te Južne i Centralne Amerike.

– Smatram se kozmopolitom pa se uvijek trudim da moja selekcija filmova bude što različitija i internacionalna. Ovdje sam se želio usredotočiti na crnce i njihovu kulturu nakon što su kao roba odvedeni iz Afrike, te na različite zemlje, kulture i kontekste u kojima su pokušali preživjeti. Na taj sam način želio istražiti njihov međunarodni tijek. Također, kad se govori o pojmu biti crnac to nosi sasvim drugačije konotacije u Sjedinjenim Državama ili Africi, Južnoj Americi ili Europi, tako da sam želio to obuhvatiti i naglasiti da ne postoji jednostavna definicija toga što znači biti crnac pa nema ni jednostavne definicije što je Black Cinema.

Program »Black Light« u Locarnu

Koliko je po vašem mišljenju važna ta kategorizacija Black Cinema ?

– Ljudi jednostavno vole stavljati stvari u različite kategorije. Kategorizacija i klasifikacija postoji u svemu oko nas. Naravno da bi umjetnost trebalo definirati jednostavno kao dobru ili lošu, no kategorizacija može biti i sredstvo koje nam pomaže da učimo i ponekad nešto istaknemo i da se bavimo stvarima u različitim kontekstima. Moj cilj s ovom retrospektivom bio je da na neki način uništim kategorizaciju i da pomiješam stvari na način koji nije uobičajen, a možda i pokazati beskorisnost kategorizacije te istovremeno potpuno izbjeći impuls da se moraju postaviti striktne granice između nečega.

Zanimljivo je da su i mnogi filmovi »bijelih« redatelja našli svoje mjesto u ovoj retrospektivi koja se bavi crnačkim filmom.

– Da, i time slijedim mišljenje uglednog kulturološkog kritičara i teoretičara Michaela Boycea Gillespiea, koji je također u Locarnu u žiriju programa »Moving Ahead« i koji je publici predstavio film »Put samuraja«, bijelog redatelja Jima Jarmuscha. On upravo piše o tome kako smo odavno prihvatli jednostavnu koncepciju crnačke kinematografije, da crna osoba mora biti iza kamere i ispred kamere, no samo zato što je redatelj crnac ne znači da on radi izrazito crnački film. Radi se o kulturi i ljudima i na koji način se istražuje i slavi crnačka tematika. Mnogi su tijekom 20. stoljeća pridonijeli tim razgovorima. To je bio jedan razlog, a drugi je taj da nisam želio stvoriti geto redatelja crnaca, kako je to uobičajeno u tim Black Cinema programima gdje se sakupe filmovi koje su režirali crnci, a nakon toga se svi ti filmovi stave na stranu i više se o njima ne govori. Želim da svi ovi vrhunski redatelji iz mog programa budu razmotreni, uspoređivani i slavljeni na istoj razini kao i svi ostali vrsni filmski majstori čije filmove volimo gledati.

Film je kolektivno djelo

Možete li osjetiti različiti duh u filmovima koje su napravili crnci od onih koje su redatelji bijelci napravili o crncima?

– Naravno, ali to se može osjetiti u u filmovima različitih crnih redatelja, iako svi oni obrađuju crnačku temu. Jednostavan odgovor je da, ali mislim da se također mora imati na umu da iako su redatelji vrlo važni i da smo ovdje da ih slavimo, mi smo ovdje također da slavimo i glumce, scenariste, producente, snimatelje… Oni su svi, svaki na svoj način, važna kreativna snaga, jer film je kolektivno djelo cjelokupne filmske ekipe koju čini veliki broj ljudi. I možda se može reći da film crnog redatelja pruža drugačiji osjećaj, no možda je bijeli redatelj radio s crnim snimateljem ili je crni redatelj radio s bijelim scenaristom i producentom, tako da ako gledamo na film kao grupni rad onda nije jednostavno odrediti te kategorije.

Zašto je konkretno Tarantinov film »Jackie Brown« našao mjesto u ovom programu?

– Tarantinov film je iznimno važan. Prvo zato jer ga vrlo volim kao redatelja, a »Jackie Brown« je po mom mišljenju pravo remek-djelo. Nijedan drugi redatelj, crni ili bijeli, nije nikada posvetio tako nevjerojatno predan, pun ljubavi, precizan i otvoren hommage ljepoti i veličanstvenosti crne žene, a i sama Pam Grier je važna zbog mnogo razloga. Stoga sam stvarno morao pokazati taj film. U programu imamo još jedan film s Pam Grier, »Coffy« koji je prikazan na velikom platnu na Piazzi Grande, nakon projekcije najnovijeg Tarantinovog filma »Once Upon a Time… in Hollywood«. »Jackie Brown« je također film prirastao mom srcu jer ja sam dijete Los Angelesa i to je za mene suštinski Los Angeles film. Mi možemo razgovarati o »Bulevaru sumraka« iz 1950. ili o »Kineskoj četvrti« iz 1970-ih, i vjerojatno o mnogim filmovima iz 1980-tih, ali za mene, »Jackie Brown« je jedinstveni Los Angeles film i nikada ga prije nisam imao prilike pokazati u nijednom programu koji sam organizirao, tako da je ovo za mene bila prilika da u program uvrstim i redatelje koje obično nemam prilike predstavljati.

Spike Lee je vjerojatno najpoznatiji crni redatelj. Je li vam bilo teško odabrati samo jedan od njegovih filmova i zašto ste se odlučili upravo za njegov prvi film »She’s Gotta Have It«?

– Tehnički, to je njegov drugi film, ali prvi je nešto između studentskog i profesionalnog filma, pa se ovaj smatra njegovim prvim igranim filmom, koji ga je odmah proslavio i stvorio legendom kojom ga smatramo danas. A kako odabrati samo jedan od filmova je problem koji je stalno bio prisutan, ne samo što se tiče Spikea Leeja. To je bio najteži dio posla; hoću li odabrati filmove koji su poznatiji ili nešto što je manje poznato. Svi obično odabiru »Malcolm X« ili »Clockers«, ali ja nisam želio biti kao svi ostali. Njegovo remek-djelo, film »Do the Right Thing« je također vrlo eksponiran pa sam mislio da je možda bolje izabrati nešto isto tako dobro, no možda manje poznato. »She’s Gotta Have It« je lijep i snažan film koji je također posvećen ljepoti crne žene, u kojem se jasno vidi da je Spike Lee na samom početku već radio na majstorskoj razini.

Pionir crnačkog filma

Vrijedan spomena je svakako i film »Within Our Gates« Oscara Micheauxa iz 1919. godine. Kako ste došli do tog filma?

– Micheaux je prvi crni redatelj, pionir crnačkog filma. On je napravio jedan film prije ovoga, ali taj film nije preživio, tako da je ovo njegov najraniji film koji je sačuvan. Zanimljivo je kako se potrefilo da ovom prilikom slavimo i stogodišnjicu crnačkog filma, čega nisam bio ni svjestan dok sam slagao ovaj program. Mnogi koji prate film znaju za Micheauxa i za ovaj film, koji se može pronaći i u internetskoj arhivi pa su ga možda mnogi i pogledali, ali u Locarnu je prikazana 35mm restaurirana verzija na velikom platnu. Taj film, za koji se također mislilo da je izgubljen, pronađen je u kinoteci u Madridu. Tekstovi u filmu trebali su se prevesti sa španjolskog na engleski jer su engleski tekstovi nestali. A kada se govori o ovom arheološkom djelu, treba istaknuti činjenicu da je Micheauxov film već u ono vrijeme distribuiran u Europi što je nevjerojatno, jer i danas se filmovi crnih redatelja teško distribuiraju u Europi, što govori o tome što se sve još treba učiniti kako bi crnački film dobio pažnju i poštovanje koje zaslužuje.

Vjerojatno je najteži dio u sastavljanju ovog programa bio u odlučivanju koji film ne uvrstiti u program.

– Naravno! To je primjerice Gordon Parks, vrlo važan crni redatelj koji je radio 1960-ih i 1970-ih, a također je bio vrlo dobar fotograf, ali sam pokazao film »Super Fly« njegova sina Gordona Parksa Jr. Također sam želio pokazati više hip-hop filmova na kojima sam i ja odrastao, filmove kao »Beat Street« ili »Krush Groove«. Volio bih da sam mogao pokazati i film »Menace II Society« što je vrlo važan film o Los Angelesu, te filmove Kevina Jeroma Eversona koji je, kao što sam već rekao, jedan od najvažnijih crnih umjetnika današnjice. No nažalost, nešto mora uvijek ispasti.