ZAGREB – Gogoljeva Hljestakova, protagonista komedije »Revizor« napisane 1836. godine, tumačili su i kao ruskog Mefista ili demona koji siše veliko tijelo političke korupcije u svakom gradu kojim upravljaju politički kriminalci (a po tome da je drama vrlo brzo nakon ruske premijere igrana u Parizu, Berlinu i Londonu, jasno je da se u Gogoljevom krajoliku ne prepoznaje samo Rusija), ali igrali su ga često i kao najobičnijeg propalicu, koji čak do kraja svoje drame ni ne razumije zašto mu tako lako uspijeva prevariti lokalne prevarante. Svi ga gradski moćnici drže za državnog inspektora i neštedimice podmićuju, što je jedinstvena dramaturška ideja u povijesti drame, zasnovana na »ludilu« koje prožima i čitav grad i njegova gosta.

Hljestakov je svakako apsolutni autsajder i mjesta iz kojeg dolazi (Petrograda) i mjesta u kojem se slučajno zatječe bez prebite pare (neimenovane provincije). To je čovjek koji putuje sa slugom, ali bez ikakve perspektive. Osoba koja tvrdi da je »zapravo« general, Puškinov intimus i autor Mozartovih skladbi (u zagrebačkoj verziji čak tvrdi da je napisao »Hamleta«) i još se k tome otvoreno zgraža nad činjenicom da njegovo nečuveno laganje ne samo prolazi, nego se čak smatra »šarmantnim«. S najvećom ljubavi govori o hrani, što nam svjedoči o tome da je prilično često gladan. A opet, ne uspijevaju ga nasititi ni sve gozbe koje mu priredi gradska uprava. Kakva se to pustoš nazire u tom praznom želucu, u tim plitkim emocijama, u toj intelektualnoj lijenosti i zgađenosti nad svijetom?

Krpelj, demon ili očajnik?

Glumac Igor Kovač napravio je možda najzanimljivijeg, najhrabrijeg Hljestakova kojeg smo dosad imali prilike vidjeti na domaćoj pozornici. Od prvog prizora u kojem Kovač potpuno poraženo sjedi u kadi s pištoljem u ustima, do zadnjeg prizora u kojem taj isti pištolj okreće prema svojoj sljepoočnici i na opće zaprepaštenje povlači obarač (za razliku od ove interpretacije, Gogoljev predložak dopušta Hljestakovu da živ i zdrav zbriše s mjesta gdje su ga zamijenili s inspektorom), zagrebačka publika prati »posljednji let« neobuzdane socijalne kamikaze.

Kovačev je Hljestakov osoba koja zbilja nema što izgubiti (sa životom se ionako oprostio), zbog čega sam sebi ispunjava sve najluđe, apsolutno egoistične želje i porive. Glumac je ogrnut svilenim kućnim ogrtačem s ovratnikom od crnog perja, nalik na gavrana (kostimografkinja, scenografkinja i oblikovateljica videa: Julija Vetrova), iza čijih »crnih krila« povremeno izbija lice, ali još je važnije da ovaj gavran zapravo ravnodušno i pomalo prijekorno uzima novac od gradske elite, nimalo ne razmišljajući kako da se njime stvarno okoristi. Kovač igra Hljestakova kao samoubojicu koji još samo želi provjeriti mogu li ga seksualna neobuzdanost ili gurmansko obilje odvratiti od ideje poništenja vlastita života, na kraju stigavši do zaključka da ne mogu.

Za takvu interpretaciju u tekstu ima mnogo razloga. Ludilo posvemašenje nepravde koje karakterizira mjesto radnje posve je dovoljan razlog da čovjeka ubije u pojam, čak i ako se protagonist tim pirom varalica zakratko i okoristi. Zanimljivi su i politički razlozi: vrlo se često nalazimo u poziciji taoca ili putnika čijim avionima/gradovima upravljaju pravi pravcati kamikaze. Slučaj zagrebačkog gradonačelnika Bandića i svih dugova koje je ostavio za sobom, da ne govorimo o devastiranoj kulturi, vrlo je rječit primjer ove situacije. A ni ruska povijest doživotnih predsjednika za upravljačem države nije ništa bolja. Igor Kovač gradi lik iz te dugotrajne iskvarenosti sustava. Njegov Hljestakov bolno razumije da ne može istupiti iz »štakorskog kola«, zbog čega više nije nimalo budalast. Naprotiv, poklonio je liku osobitu vrstu kritičke inteligencije, koja uzima sve što mu se ponudi, ali zapravo ne prihvaća igru.

Kroz malo ubrzani, naglašeno »ležernokaubojski« način govora i trenutke u kojima prelazi u pravu mahnitost (osobito je moćna scena u kojoj kompletna gradska uprava na čelu s Hljestakovom hipnotizirano na drvenim stolcima »galopira« u zamišljeni bojni pohod, uz stalnu pratnju bubnjeva na sceni (svira ih Borko Rupena), Kovač pokazuje koliko je jasno gdje leži užitak čitave scenske grupe kriminalaca. Jedino što ih stvarno veseli je osvajanje, čisti grabež, surova otimačina. I premda se čini da Hljestakov predvodi igru, njegovo samoubojstvo je način da konačno dosegne i pokaže svu njezinu tragičnost.

Cirkuski zamah

Redatelj Sergej Potapov nastojao je s HNK-ovim ansamblom ući u mejerholjdovski tip Gogoljeva uprizorenja, pun novocirkuske biomehanike i akrobacije, ali bojim se da ta namjera nije naišla na tehnički spreman glumački odgovor. Iznimka je sjajna glumica Daria Lorenci Flatz, kao gradonačelnikova supruga Ana Andrejevna, koja tečno govori i jezik humorne akrobatike i stilistike kojemu teži redatelj, razmatajući i zamatajući svoje tijelo spretnošću profesionalne gimnastičarke, ali jednako tako briljira i na jeziku lucidnog glumačkog prokazivanja ženskog narcizma i primitivizma. I koliko god da je bila oličenje ženskog dostojanstva igrajući Ibsenovu Noru, Lorenci Flatz ovdje donosi toliko sirovo grabežljivu gradonačelnicu da se čini kao da pred sobom vidimo okrutnu zvjerčicu.

U najmanju ruku hijenu. Njeno siktanje na kćer i udarci koje joj upućuje, uz spremnost da svuda zabada nos, izderava se na svakoga tko je na društvenoj hijerarhiji niži od nje te da koristi svoju seksualnost kao alatku za postizanje društvenih ciljeva, stvaraju lik radikalne predatorice, okrutniji od čitave muške ekipe kojoj »služi«.

Bojan Navojec kao gradonačelnik izabrao je »meki« pristup svom liku, igrajući njegovu zabrinutost nad kvalitetom vlastite probave, iznesene na scenu u starinskoj kahlici, kao i dodvorljivost kome god i koliko god je to potrebno. Uloga je nesumnjivo dosljedno motivirana, ali pomalo blijeda. S obzirom na činjenicu da se Gogolja smatra i tvorcem ruske fantastike, gradonačelnikov svijet – kao i kompletić uloga lokalnih vlastodržaca – ostavljaju mnogo prostora za glumačko nadopisivanje. U njega se upušta samo jedan mladi glumac: Tin Rožman kao generički sluga, ovdje inspiriran legendarnim francuskim glumcem, akrobatom i plesačem Denisom Lavantom, najpoznatijem kao »čudovište tokijskog podzemlja« u režiji Leosa Caraxa.

Rožman nastoji citirati Lavanta i mjestom odakle se pojavljuje (ispod pozornice) i kanibalističkim ponašanjem i manjkom artikuliranog jezika, što je šarmantna i ponovno hrabra posveta francuskom kolegi. U traženu stilizaciju usuđuje se ući i Slavko Juraga kao školski nadzornik Hlopov, čas zamirući i drhteći od straha pred revizorom, ali onda prelazeći u intonaciju apokaliptičkog basa, koja itekako otkriva i njegove autoritarne potencijale. No ostatak gradonačelnikove svojte, ljudi u crnim odijelima i bijelim košuljama na praznoj pozornici, bez jasnog uporišta u nekoj vrsti fantastičkog izazova igraju Dušan Bućan (sudac), Alen Šalinović (upravitelj dobrotvornih ustanova i bolnica), Milan Pleština (šef pošte), Dopčinski (Filip Vidović), Bopčinski (Silvio Vovk) i Kristijan Potočki (policajac). Hljestakovljeva slugu Osipa utjelovljuje Ivan Jončić, dok gradonačelnikovu kći igra Iva Mihalić. Sa svima njima trebalo se tražiti dublje i fanatičnije upravo onaj princip iracionalnosti koji ih dramski pokreće.

Izazov Gogolja

U posljednjoj velikoj režiji Gogolja koju smo imali prilike vidjeti na zagrebačkim pozornicama, a bio je to »Revizor« redatelja Jerneja Lorencija 2011. godine, nitko se nije bavio Hljestakovom i malo tko se sjeća Jana Karakaša koji ga je igrao. Lorenci je Hljestakova režijski postavio kao budalu, usredotočivši se na razmjere Gradonačelnikove (Vilim Matula) monstruozne, zbilja nadrealne beskrupuloznosti. Tim je zanimljivije što je Potapov vratio jaki redateljski fokus na lik Hljestakova – i to zato da nam pokaže naličje njegova »pristanka na sve«. Za Gogolja (a tko smo mi da mu se suprotstavljamo) društvo uglednika obilježeno je dubokim ludilom hijerarhija, dok je »mali čovjek« doslovce pregažen stalnim ponižavanjima.

Nije, dakle, čudno da Igor Kovač igra Hljestakova koji želi barem za nekoliko trenutaka osjetiti kako je biti »na vrhu« predatorske piramide. Kovač se na tome ne zaustavlja, nego nam pokazuje i suicidalnost osvojenog vrha i samomržnju vrhovnih osvajača. Igor Kovač bi za ovu vrlo kompleksno mišljenu i igranu ulogu trebao dobiti najviša priznanja kazališne struke. Jer njegov Gogolj nije samo kritičar političkih režima, niti samo satiričar društva. Gogolj je odigran kao pjesnik ljudskog ludila. I premda predstavu »Revizor« ne možemo smatrati u cjelini uspješnom (ansambl bi se vjerojatno bio probio i kroz akrobatiku i dosegao humornu svježinu da su imali još vremena za probe), izvedba Hljestakova stavlja je u rang uznemiravajuće i iluminativne tragične groteske, kamo i pripada.