RIJEKA – »… jer, ko zna, danas-sutra mogu ja opet biti ministarka. Samo dok se zaboravi ovo nešto malo bruke, evo mene opet, pa posle da ne bude: što nam nisi kazala…« – rečenice su završnog monologa Živke Popović iz komedije »Gospođa ministarka« srpskog komediografa Branislava Nušića, koje glumica Olivera Baljak u finalu riječke predstave izgovara okrenuta prema gledalištu. Bolju ulogu Baljak za obilježavanje 40 godina umjetničkog rada u HNK-u Ivana pl. Zajca vjerojatno nije mogla odabrati i svojom interpretacijom legendarne Živke nastavlja niz velikih glumica koje su je utjelovile tijekom povijesti.

Ivna Bruck, Jasmin Mekić, Olivera Baljak i Anton Plešić

A Živana Popović nacionalne dramske prvakinje Olivere Baljak je drugačija, njena osobna, proizlazi iz njena glumačkog habitusa, iskustva, osjećaja za komediografski žanr. Baljak je ušla u lik gospođe ministarke, reklo bi se tijelom i dušom, na sočnom Nušićevom srpskom jeziku, noseći predstavu od početka do kraja. Rijeka je 60 godina od posljednje »Gospođe ministarke« dobila svoju novu Živku, koja nas uvijek iznova podsjeća na bolest koju zovemo vlast.

Novokomponirano društvo

Najčešći objekti satire Branislava Nušića (1864. – 1938.) su upravo vlast ili pojedinci željni vlasti. Najuspjelijim njegovim komedijama drže se one koje ismijavaju birokratizam vlasti, naličje građanskoga morala, obiteljske odnose i karijerizam, a među njih spada i »Gospođa ministarka« (1929.). Radnja se odvija u Beogradu, gdje je gospođa Živka supruga državnog službenika koji ne zarađuje baš mnogo novaca, dok Živka ima velike troškove. Zaplet nastaje u trenutku kad vlada iznenada daje ostavku, a Živkin muž Sima Popović postane ministar.

Predstavu u režiji i adaptaciji Tatjane Mandić Rigonat otvara prizor u kojemu Živka tetku Savku (Biljana Torić) vrbuje da joj posudi novac, u skromno namještenoj sobi s obiteljskim slikama na zidu. Trenutak pada vlade duhovito je ilustriran izvođenjem pjesme »Pada vlada« iz filma »Profesionalac« (autor stihova Dušan Kovačević, glazba Momčilo Bajagić), koja se izvodi uživo na pozornici.

Olivera Baljak, Tanja Smoje, Aleksandar Cvjetković i Jelena Lopatić

Nakon ostavke vlade, kućanica Živka preko noći postaje gospođa ministarka, a tu promjenu naznačuje izmjena scenografije Stefana Katunara – prijašnje obiteljske portrete zamjenjuju velike slike s motivima kraljice Elizabete prve i Leonardove Mona Lise, čija su lica zamijenjena Živkinim licem. Na mjesto starog naslonjača stigao je kičasti kauč s tigrastim uzorkom, a i drugi detalji odražavaju kič (ne)ukus novokomponirane gospođe ministarke, poput velike crvene londonske telefonske govornice.

Promjenu društvenog statusa Živke i njene obitelji reflektiraju i kostimi Manuele Paladin Šabanović, koji prenaglašenim bojama i uzorcima također ironijski komentiraju malograđanštinu i provincijalni mentalitet. Redateljica Tatjana Mandić Rigonat ovome je pridodala i svojevrsni balkanski štih, a pojedine scene glazbenici prate i »komentiraju« narodnim melosom. Sva ta skorojevština naglašena je i oblikovanjem svjetla Predraga Potočnjaka.

Zlatni zub

U režijskom postupku Mandić Rigonat komičnost i karikaturalnost likova dodatno je podcrtana i u pokretu (savjetnica za scenski pokret je Noemi Dessardo) i fizikalitetu, pa neki likovi izvode smiješne, prenaglašene pokrete koji asocijativno prizivaju montipajtonovsko »Ministarstvo smiješnog hoda«. Nušić i inače rabi različita sredstva za postizanje komike – od jezičnih dosjetki i smiješnih gesta do karikiranih likova. No, njegova oštra satira ublažena je humorom.

Redateljica Tatjana Mandić Rigonat

Uloga Živke, gospođe ministarke, izazovna je za glumice (tumačio ju je i glumac Goran Jevtić) jer, između ostalog, pruža i veliku mogućnost transformacije. Olivera Baljak uvjerljiva je i (tragi)komična u Živkinoj promjeni u trenutku kad je postala ministarka – ona postaje uobražena i autoritativna, a na komičan način želi biti uglađena i steći ulaznicu za »visoko društvo«: kupuje gomilu novih haljina, unajmljuje kočiju, mlađeg sina prebacuje u bolju školu kako bi se mogao družiti s djecom konzula, a vrhunac komike je kad da izvaditi potpuno zdravi zub da bi ga nadomjestila zlatnim.

Sve će se zakomplicirati kad Živka odluči da njena kći zaslužuje boljeg muža pa kao kandidata pronalazi trgovca kožama koji je istodobno i počasni konzul Nikaragve (što Živka ne zna ni izgovoriti). A tu počinje Živkin pad…

Glumačka predstava

Za novu riječku »Gospođu ministarku« moglo bi se reći da je glumačka predstava, a izazovu glume na srpskom jeziku (lektorica i zadužena za scenski govor je prof. Ljiljana Mrkić Popović) uspješno su odgovorili glumci Hrvatske i Talijanske drame. Uz sjajnu Oliveru Baljak treba izdvojiti Jasmina Mekića u ulozi Živkina zeta Čede, a lijepu ulogu ostvarila je i Ivna Bruck kao Živkina kći Dara. Upečatljiva je i Jelena Lopatić koja dječje zaigrano i strastveno tumači mlađeg sina Raku – buntovnog, neodgojenog i divljeg tinejdžera, »pankerski« narančaste kose.

Onako pravo nušićevski svojeg je Peru pisara utjelovio Nikola Nedić, a svojom naglašenom tjelesnom komikom smijeh je izmamio i odlični Edi Ćelić u ulozi Živkina »ljubavnika« Ninkovića. U ulozi služavke Anke, posebno u njenim »zavodničkim« scenama, komički potencijal pokazala je i Tanja Smoje. Solidan je i Aleksandar Cvjetković u ulozi Ujka Vase, počasnog konzula Nikaragve (Nikaragua) igra Dean Krivačić, u ulozi Nate na kraju se pojavljuje Sabina Salamon, Biljana Torić je Tetka Savka, a Anton Plešić tumači (pored Živke gotovo nevidljivu figuru) ministra Sime Popovića, čiji će crni cilindar u trenutku njegova pada odlepršati s njegove glave. Mario Jovev glumi Dječaka iz ministarstva, a Giuseppe Nicodemo i Petar Baljak su žandari.

Izbor glazbe napravila je Tatjana Mandić Rigonat, aranžmane i adaptaciju glazbe potpisuje Zoran Majstorović, a u predstavi glazbu uživo izvode Zoran Majstorović (bas gitara, arapska lutnja, vokal), Danijela Mendiković (violina), Karmen Antunović (harmonika), Dario Grgurić (bubnjevi) i Mario Jovev (vokal, perkusije). Premijerna publika ispratila je glumce i autorsku ekipu dugim pljeskom i ovacijama, ponajviše za slavljenicu Oliveru Baljak. Čini se da je riječki HNK konačno dobio »pravu komediju«.