Biti u poziciji manjine danas znači biti u poziciji aktivnog kritičara sustava, društva, politike. Danas manjinsku poziciju zauzima i brani svaki pojedinac ili pojedinka u aktivnom otporu prema proplamsajima ideologije fašizma, nacionalizma i lažnog morala Katoličke crkve
Nedavno ukoričena zbirka eseja »Priručnik za jučer« – nastalih prvotno za potrebe radijske emisije »Praskozor« – afirmirala je njezina autora Gorana Ferčeca, uspješnog dramatičara, dramaturga i romanopisca na još jednom žanrovskom polju.
Naime, Ferčecovi ogledi o brojnim aktualnim društvenim problemima, pisani stilom vještog literata, lucidna su promišljanja o vrlom novom svijetu ukotvljena u blisku nam povijest.
Spoj autorovog književnog senzibiliteta i osjetljivosti za čovjeka i društvena zbivanja, kombinacija općeg i osobnog te fino meandriranje društvene i obiteljske povijesti čini ovaj rukopis idealnim štivom i za ljubitelje lijepe književnosti i za one kojima je publicistika draža.
Kako ste došli na ideju da aktualne društveno-političke komentare kontekstualizirate u povijest svoje obitelji, odnosno povijest našeg društva tijekom posljednjih pedesetak godina?
– Poziv urednice na Trećem programu radija Ane Grbac da pišem tjedne komentare za jutarnju emisiju »Praskozor« nosio je u sebi formalnu i sadržajnu slobodu, programatsku otvorenost koja je dopuštala autorski pristup zadatku pisanja komentara. Ta otvorenost ponekad može biti prilično paralizirajuća. Odlučio sam stoga, osim odluke o čemu ću pisati, pridati jednaku važnost činjenici da bi ti tekstovi mogli činiti određenu cjelinu. Već sam s prvim tekstom počeo misliti o tome, pristupajući svakom eseju kao dijelu jedne šire literarne slike. I svaki od eseja unutar sebe ponavlja tu strukturu, polazeći od neke opće, društvene teme koju potom preispituje kroz motiv osobne ili obiteljske povijesti. U pokušaju da uspostavim jasnu analitičku poziciju prema sadržajima koji su me okupirali, posegao sam za osobnim i obiteljskim temama kao vrstom ključa koji će pomoći mom empirijskom subjektu u čitanju sadašnjosti. Odlučio sam pisati o osobnom, ali ne tako da privatiziram prostor vlastitog literarnog postupka. Osobno me interesira samo ako pomaže neki problem ili ideju sagledati u okviru širem od privatnog. Odnos općeg i osobnog nije bio jednosmjeran; često me aktualno usmjeravalo k nekim osobnim pričama kojima se možda uopće ne bih bavio, i obrnuto, obiteljsko je često imalo dovoljno jak otponac da njegovu jeku prepoznam u aktualnom. Jednako tako, bilo mi je važno da ovim tekstovima afirmiram koncept osobne ili male povijesti kao jednako vrijednog i odgovornog dijela dobrog ili loše povijesnog iskustva posljednjih dvadesetak godina.
Brojni sugovornici
Htjeli ste se, kažete, i okušati u novom žanru, eseju, odmaknuti se od diskursa romana i izvedbenog teksta. Kakvo je iskustvo bilo pisati eseje, »osjetiti užitak svrsishodnog spisateljstva«? Koliko ste se i jeste li se uopće uspjeli odmaknuti od literature?
– Svako pisanje zahtijeva neku vrstu žanrovske ili diskurzivne dosljednosti, pa makar se radilo o dosljednosti razbijanja jednog i drugog. Karakteru ovih eseja zasigurno pridonosi njihovo tjedno emitiranje. Osim žanrovske odrednice komentara, taj je ritam literarne proizvodnje uvelike formirao specifičan stil, određeni oblik tekstualne otvorenosti koja se događa kad potpuna kontrola kreativnog procesa biva ograničena vremenom. Tek što jedan esej bude napisan i pročitan, vrijeme je da se započne novi. Između toga treba putovati, obavljati sve druge poslove i administraciju. To primijenjeno pisanje u bitnome je određeno i borbom da se za njega nađe vrijeme.
Ono je izvanredna vježba za sva druga pisanja koja nužno nemaju tjedni rok. Kad se konačno zadovolje svi uvjeti, pronađe vrijeme, tema i koncentracija, ostaje samo pisanje i vrlo malo mjesta za razmišljanje o njegovu karakteru. Jasno je da nisam pisao roman, kratke priče ili izvedbeni tekst, ali literarni ili dramaturški postupak rada na tekstu itekako su bili prisutni. Gledano s odmakom, čini mi se da sam uspio u esejima zadržati nešto od svoje proze, nešto što nije u samom tekstu, nego više u načinu promatranja svijeta i njegovih odnosa.
Vjerujete li u učinak političkih tekstova, pogotovo kada su na platformi moćnog medija? Kakva je bila radijska recepcija i kakav je sada odjek knjige?
– Eseji su na radiju bili emitirani svakog ponedjeljka u osam sati ujutro. Emitiranja sam uglavnom prespavljivao, a eseje kolega komentatora slušao bih naknadno, »na zahtjev«. I rano ujutro i »na zahtjev« radio je izuzetno moćan medij i to se pokazalo već nakon emitiranja prvih nekoliko eseja kad su mi u pretinac elektronske pošte počeli stizati komentari. Taman i apstraktan prostor etera kojem sam se obraćao postao je ispunjen razbarušenim jutarnjim glavama i ušima zagrijanim od spavanja. U jednom trenutku solistička dionica čitanja vlastitih eseja dobila je sugovornike. Svijest o slušateljima i slušateljicama umanjila je jeku mog vlastitog glasa, što je, siguran sam pridonijelo i odnosu prema svijesti o političnosti samog pisanja, ali i čitanju koje je sve manje bivalo čitanje a sve više poruka upućena nekome. Ipak, ne bih se usudio govoriti o nekom učinku tekstova, iako me iznenadila brojnost komentara koji su mi stizali od kolegica i kolega, i koji su nosili jasan znak da se prepoznajemo u istoj dilemi, da se borimo s jednakim problemima i da osjećamo potrebu za otporom.
Kratak interes za knjigu
S ukoričenim esejima, recepcija se ponovila, samo u drugom mediju. Knjiga je u izdanju nakladničke kuće Fraktura objavljena prije dva mjeseca i u volio bih da je ovo tek početna faza njezine recepcijske amplitude. Na knjiškom tržištu kakvo je hrvatsko, vijek interesa za knjigu prilično je kratak u odnosu na neke druge, razvijene književnosti u kojima postoji cijeli jedan sustav održavanja knjige »novom«, od mnogobrojnih čitanja po školama do promocija po knjižnicama i literarnim društvima, itd. Kod nas programska i budžetska infrastruktura za tako nešto, naprosto, ne postoji.
Na naslovnici knjige fotografija je »Radnice u pogonu DIOZ-a« Borisa Cvjetanovića. Ljetos je u MSU bila izložba dvojice Poletovih fotografa Vesovića i Posavca u čijim su kadrovima često prizori iz radničkog života kao dokaz da su radni ljudi bili vrijedni pažnje čitateljstva. Danas je radništvo medijski nevidljiva kategorija. Što je ostalo od radništva uopće?
– U jednom od eseja bavim se problemom rada kroz primjer moje majke koja je radila kao trgovkinja u prodavaonici mješovite robe. Njezina radnička biografija paradigmatski je primjer svega što se dogodilo radniku od kraja osamdesetih pa do danas. Privatizacijom a potom i uništavanjem proizvodnje nestala je i heterogena slika radnika kao, osim važnog pokretača ekonomskog rasta, društveno važnog i vrijednog subjekta. Radnik je danas sveden na ikonografsku sliku iscrpljenog, iskorištenog i potplaćenog socijalnog objekta, kao tragični ostatak jednog propalog sistema i vrednovanja rada. Ta je pozicija dobro komparativno ishodište za analizu rada uopće i preispitivanje položaja svih onih čiji rad nastaje u polju prekarnosti, odnosno konstantno prisutne egzistencijalne nesigurnosti.
U razgovoru s fotografom Borisom Cvjetanovićem interesiralo me sve vezano uz fotografiranje radnika. Pitao sam ga o načinu ophođenja s radnicima, tko ga je i kako predstavio radnicima, kako je gradio odnos povjerenja s njima. Na kraju našeg razgovora Cvjetanović je zaključio jednu zanimljivu i nevjerojatnu stvar, rekavši da fotografiranje radnika danas više ne bi bilo moguće, čak i kao suradniku nekog medija nije siguran bi li mu omogućili ulazak u prostor proizvodnje. Već ta priča jasno upućuje na poziciju rada, na činjenicu da su slike radničkog subjekta postale nešto što treba držati skrivenim i što ne treba vidjeti. Rad, ili bolje rečeno, uvjeti rada ostaju zatvoreni i nevidljivi.
Dijagnosticirate u knjizi zajedničko centralno žarište tranzicijske Europe – privatizaciju kojoj je cilj odumiranje proizvodnje i raspad tvornica. Kako u tom kontekstu odrediti front za borbu za rad? Kakava je budućnost društva čiji su pripadnici lišeni temeljnog prava, onog na dostojanstven rad?
– Drugi dio ovog pitanja suptilno implicira odgovornost populacije za stanje u kojem živimo, s čime se zapravo slažem, jer i sadašnjost i budućnost samo su posljedica demagogija kojima se populacija hranila, nacionalizma i pohlepe uslijed izvanrednog stanja ratnih devedesetih nakon kojih slijede desetljeća nešto manje izvanredne ali organizirane državne pljačke, sponzorstva plutokracije i grabeži. Kroz sve te godine populacija je pristajala na to da joj floskule samostalne države, nacionalnog ponosa i slobodnog tržišta budu dovoljno uvjerljive da za vlastiti spas čini vrlo malo ili ništa. Radničko je društvo iz nacionalnog delirija devedesetih izašlo s privatiziranom i rasprodanom industrijskom i radničkom infrastrukturom. Kad je krenula borba za rad, već je bilo prekasno.
Obiteljska povijest
Eseji su, rekli ste, pretpisanje za roman o povijesti vlastite obitelji, odnosno majke radnice. Možete li nam nešto više reći o tome i kad roman možemo očekivati?
– Prilično neplanski, ispisivanjem eseja krenuo sam u neku vrstu istraživanja povijesti vlastite obitelji i priča koje su ostale meni u naslijeđe. Tih priča vrlo je malo i njihova je literarnost svedena na umijeće usmene predaje. Nisu nosile ništa trijumfalno u sebi i nerado su bile pripovijedane, te su u tom grču nevoljkog prenošenja, reducirajući sa svakim novim kazivanjem slojeve svog sadržaja, nestajale, ostajući svedene na kostur. Ne bi li ih nanovo rekonstruirao, morao sam posegnuti za vlastitom interpretacijom i pristupiti joj kao pouzdanoj metodi spašavanja tih priča. Time su eseji dobili određenu dozu fikcionalnog sadržaja, jedan pripovjedni premaz koji je u eseju vezanom uz majku radnicu otvorio romaneskni potencijal koji se, što sam više ulazio u njega, sve više širio. Priča o majci radnici manje se temelji na pričama, a više na mom vlastitom svjedočanstvu koje proizlazi iz činjenice da je majčino radno mjesto bila moja svakodnevna točka na putu od kuće do škole i natrag. Kad sam krenuo u rekonstrukciju tih sjećanja, začudilo me koliko je moje dječje i donekle pasivno promatranje majke dok radi pohranilo slika jednog organiziranog sustava, jedne radne navike i etike. Od eseja sam počeo akumulirati materijal koji bi bilo moguće nazvati jednom radničkom biografijom, ili točnije rečeno, antibiografijom. Naime, interesira me kao pisca upravo nedostatak velikih biografskih momenata u životu radnice, interesira me taj minimum sadržaja koji je konstruirao njezinu svakodnevicu. Isto tako, htio bih preko biografije radnice dotaknuti karakter vremena od početka sedamdesetih do početka devedesetih, perioda u koji sam smjestio priču. Dolazak devedesetih će imati itekako snažan utjecaj na postupke glavnog lika, ali se tim periodom neću baviti. Na trenutke imam osjećaj da pišem o uistinu dalekoj prošlosti, jer na mjestu prodavaonice najprije je otvoren dućan s odjećom a potom banka. Trgovački lanac kojemu je prodavaonica pripadala, također je propao. Rekonstruiram nepostojeće. Pišem sporo. Trebam još vremena.
Zagreb ovih dana doživljava svoje blještave turističke adventske trenutke, a vi turistima poručujete da su u »betonskom hologramu«, »gradu mimesisu«, »gradu koji između histeričnih napadaja oponašanja uglavnom spava«. Koji je problem Zagreba i što mu nedostaje da postane istinska metropola?
– Zagreb posjeduje baš sve potrebno da nikada ne postane istinska metropola. Njegova je građanskost izgrađena na kompleksu austrougarske provincije kao jedinom konkretnom obilježju koje nosi. Slika koju takav grad pokušava stvoriti o sebi već je unaprijed potrošena i iscrpljena vječnom afirmacijom tog svog kompleksa. Slika je, dakle, uvijek ista, a njegove granice nepromjenjive. Tamo gdje je grad započinjao prije dvadeset godina, započinje i danas, tamo gdje je završavao, završava i danas. Samo što su putevi ka početku i kraju nešto pustiji, više oronuli, ispražnjenih uličnih lokala. Moja je gruba ljubav prema tom gradu usmjerena prema svemu pa i prema stanovnicima koji već petnaest godina glasaju za svog gradonačelnika potvrđujući time da su stanovnici baš tog grada koji sam opisao i da mu nemaju namjeru biti od pomoći.
Uspavana nam je i nacija, čini se da su građani ove zemlje uglavnom uljuljkani u sigurnoj poziciji. U današnjem društvu kvalitativne promjene i progresivna kretanja iniciraju manjine. Kakvu klimu možemo očekivati s dolaskom nove vlasti? Što jačanjem Crkve i desnice mogu očekivati nacionalne, rasne, seksualne i ine manjine?
– Biti u poziciji manjine danas znači biti u poziciji aktivnog kritičara sustava, društva, politike. Stoga manjinu treba gledati u puno širem kontekstu od onog kako je definira društvo. Danas manjinsku poziciju zauzima i brani svaki pojedinac ili pojedinka u aktivnom otporu prema proplamsajima ideologije fašizma, nacionalizma i lažnog morala Katoličke crkve. I danas, recimo, Država Hrvatska ne samo da se nije jasno odredila prema naslijeđu Nezavisne Države Hrvatske, već otvoreno s pozicije zakonodavne vlasti koketira s »nazivljem«, imenovanjem i referencama na istu, a da za to nitko ne snosi posljedice. Hrvati vole konotaciju i naslijeđe upisano u pridjev »nezavisno«, ali spretno kalkuliraju s posljedicama koje bi priznanje te afekcije donijelo. Mislim da se s novom vlašću manjinama otvara niz iscrpljujućih područja borbe.
