Kada bi zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella imalo nacionalne prvake i prvakinje, Nataša Janjić Medančić zasigurno bi bila jedna od njih.

Nakon karijerne pauze zbog majčinstva, na zagrebačku kazališnu scenu vratila se ovoga tjedna u Krležinoj »Legendi« u režiji Ivana Planinića i, standardno, nije razočarala očekivanja publike ni kritike, a moglo se čuti koliko je, zapravo, nedostajala zagrebačkim kazališnim daskama.

Premda njena pojava uvijek donosi dašak rodnog joj Mediterana, to je, kao dramsku umjetnicu, ne ograničava, već obogaćuje kako u kazališnom, tako i u filmskom i televizijskom stvaralaštvu. Za sebe će reći da je odlično i kao nekad, jer je iza nje premijera u njenom matičnom kazalištu i to, našalit će se, prva u ovom desetljeću.

Kako je prošla premijera?

– Slučaj je htio da je moja posljednja predstava prije potresa i zatvaranja Gavelline scene i čitavog ovog pandemijskog perioda, koji sam provela na porodiljskom dopustu, bila upravo Krležina, pa sam se, evo, s njim ponovno i vratila na, voljela bih reći daske, ali to se još nije ostvarilo, već u tunel Grič gdje i igramo Legendu.

Zadovoljna sam i procesom i reakcijama publike. Riječ je o Krležinom prvom dramskom tekstu, rijetko uprizorenom, a postoji i razlog za to jer je prilično tezičan i poetičan, bez čvrste dramske okosnice, ali prostor tunela i njegova akustika, s maštovitošću redatelja Ivana Planinića izvukla je sve njegove kvalitete i ostvarila ga kao igrajuću i živu predstavu, odnosno performans – kako su uprizorenje neki okarakterizirali.

Predstava je, na neki način, interaktivna. Publika, hodajući za nama i s nama u tunelu, sudjeluje u procesiji i događajima koji se odvijaju doslovno pred njima, a, moram priznati, da je i meni takvo kazalište ugodna promjena od onog na kojeg sam navikla – igrajući na velikoj sceni, udaljena od publike.

Igrate lik Marije. Kako biste opisali svoju rolu i što vam se, kod Legende, sviđa?

– Marija iz komada nije ni majka Marija niti je Marija iz Magdale koju nazivamo Magdalena, već je Marija, Lazarova i Martina sestra koju će znati oni koji bolje poznaju Bibliju. No, kako je kritika i samo čitanje tog komada redovito odlazilo u smjeru svima poznate Marije Magdalene i mi smo se odlučili na takvo tumačenje.

Ta ljubavna okosnica učinila nam se dobrom dramskom linijom i sponom Isusa sa onim zemaljskim, čovječnim u njemu, a Krleža je ponudio i Judinu naklonost prema Mariji što je činilo odličan trokut, pa možda i nove motive u tumačenju svima poznate priče o izdaji. Mariju tako i igram – kao onu koja čisto i punokrvno voli svog Isusa, zadivljena njegovim riječima i idealima koje zastupa. Naravno, ta priča nema za nju sretan kraj.

Nastup na svečanoj dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta 2018. godine, Foto: PIXSELL

Vjerna publika

Kada ste se već dotakli tunela, kako je, iz glumačke pozicije, igrati na takvoj lokaciji koja je, u najmanju ruku, neobičan kazališni prostor.

– Previše je vremena prošlo otkad smo beskućnici, svi nestrpljivo čekamo otvaranje naše Gavelle i njezine nove scene, kao i one stare, velike.

Domišljali smo se raznim lokacijama, a tunel Grič nije prvi put upotrjebljen za potrebe naših predstava. Bio je to zahtjevan prostor, vlažan i prohladan, akustičan i s jekom u trajanju od čak osam sekundi.

No, sve nam je to donijelo neke nove ideje, između ostalog i da se mnogi dijelovi teksta igraju kao pjesme, nešto se i reduciralo, ali zaključka smo da je upravo taj prostor donio ovaj tekst u pravom sjaju i atmosferi, donio je i neke nove glumačke boje, a publici se jako sviđa doživjeti nas tako blizu, biti s nama u centru zbivanja.

Gavellino beskućništvo itekako je osjetno na zagrebačkoj kazališnoj sceni. Kako se vi, kao glumica, osjećate po tom pitanju?

– Nekako se taj čitav period za mene potrefio u vrijeme kad sam rodila svoje dvoje djece i prirodno morala biti odsutna, pa ga nisam doživjela toliko opipljivo bolno kao ostali moji kolege, ali osjećaj da nemamo svoj umjetnički dom, adresu koja je imala svoju vjernu publiku u ovom gradu, pa čak i za neke nove studente, koji bi, kao i ja nekad, poželjeli vidjeti se u ovom ansamblu i sceni, velika je šteta i gubitak.

Sretna sam što sam ponovo među svojim ljudima, veselim se onoj publici koja nas i dalje voli i prati po raznim gradskim lokacijama, ali zaista nam želim što skoriji povratak na veliku scenu.

I sami ste rekli da je slučaj htio da vaša posljednja predstava prije potresa bude Krleža, a igrali ste barunicu Castelli. Kako gledate na Krležine ženske likove? Je li vam, kao čitateljici, ali i glumici, bliži Krleža ili, iz mediteranske perspektive, možda Marinković?

– Krleža je sjajan tumač ženske psihologije i nisu bez razloga njegovi ženski likovi san svake glumice. Ovaj njegov, premda prvi i mladalački tekst, svevremenski je i živ, bogat njegovim snažnim mislima i slikama, iako ga svi poznajemo i volimo po svemu što će kasnije pisati.

Ne mogu reći da su sva njegova uprizorenja uspješna, nažalost, ali Krležu bi se moglo igrati i smještenog u današnje vrijeme, iznova interpretirati i uživati u njegovim jezičnim bravurama i humoru koji nosi.

Ako moram birati između Marinkovića i njega, sklonija sam, naravno, Marinkoviću. Svakako mi je rodnim podnebljem bliži, a i favoriziram njegovu prozu. No, u Zagrebu sam više od pola života, ne bi bilo fer diskreditirati Krležu, pa njega, kao svoga, prepoznaje čitav prostor bivše države.

Sa suprugom dr. Nenadom Medančićem, Foto: PIXSELL

Obiteljske obaveze

Čemu vas je naučila Neva Rošić i tko je, od profesora, na akademiji ostavio traga na vašem glumačkom putu? S kim od ‘klasića’ se još družite?

– Ponosno ističem da smo jedna od posljednjih generacija bardova kao što su Neva Rošić, Tonko Lonza, Zlatko Crnković, Koraljka Hrs… To, što smo dobili kao njihovi studenti, teško je opisati mlađim generacijama. Oni su bili nositelji kazališta od samih njegovih modernih početaka i najveće slave kod nas, kad je kazalište imalo veličinu i snagu kakvu zaslužuje. Oni su imali glasove i tehniku koju si morao dosegnuti.

Oni su imali posvećenost, ljubav i znanje koje si morao savladati i unijeti u svoj DNK ako si se mislio baviti ovim poslom. Bili smo jako mladi, generacija tik prije vremena kad će nastati sapuničarska TV produkcija i prije svake žute i glamurozne tiskovine.

Filmska produkcija bila je na kapaljku i mi smo zaista bili oni koji su akademiju upisivali iz ljubavi prema kazalištu. Ne slavi. Ne medijima. Ne senzacionalizmu.

To su bili nepoznati pojmovi, a ovi naši profesori zauvijek su nas zatrovali onim nekim istinskim odnosom jastva i posla te su nam ostali uzori naspram kojih ja i danas, kada stvaram uloge i igram ih, imam strahopoštovanje i nerijetko posežem za dijelovima onoga što su me naučili.

Što se tiče mojih ‘klasića’, pa i danas ih osjećam kao obitelj, to su svi ovi od kojih bi se, kako je jednom rekao pokojni Tonko Lonza, moglo jedno kazalište otvoriti: Amar Bukvić, Dijana Vidušin, Živko Anočić, Jadranka Đokic, Frano Mašković, Renata Sabljak, Jelena Perčin, Mislav Čavajda, Jelena Veljača i Ivan Glowatzky.

Gledate li predstave svojih kolega, iz ostalih kazališta? Što biste nam preporučili?

– Dok nisam dobila djecu, u kazalište sam išla revno. Gotovo ništa nisam propuštala od studentskih dana. Danas mi odlazak u teatar zahtijeva veliku organizaciju i logistiku pa malo zaostajem, moram biti iskrena. Ne mogu preporučiti osim po čuvenju, a popis koji imam i za sebe je već podugačak.

Po vašem Instagram profilu dalo bi se zaključiti kako puno vremena provodite s obitelji, unatoč uspješnoj glumačkoj i poslovnoj karijeri. Imaju li klinci umjetničkih afiniteta?

– Mišljenja sam da je kreacija u suštini potreba svih nas, a najviše je prispodobna djeci. Onda je mnogi izgube putem postajanja odraslom osobom. Potreba za igrom i imaginacijom… teško mi je tumačiti hoće li netko od moje djece ići mojim putem, ali vole kazalište, vole priče i knjige, vole malo i glumatati, vole pjevati, jedno od njih čak i jako lijepo! Neka budu zdravi i neka sami, kada za to dođe vrijeme, biraju onu profesiju s kojom će ostatak života s ljubavlju i strašću obavljati.

Preporuka za neku predljetnu destinaciju?

– Obožavam obiteljske hotele i resorte ma gdje bili (smijeh). To su mi sad novootkrivena, odlična mjesta u kojima djeca uživaju a odrasli uspiju uhvatiti vrijeme za sebe, a možemo se zabavljati i u zajedničkim aktivnostima. Ako me pitate za grad, voljela bih ponovno u Pariz, Rim, Lisabon ili Beograd. Nisam dugo bila.

U najnovijoj Gavellinoj predstavi »Legenda«, Foto: Mak VEJZOVIĆ

Ženski cabaret

Vidjeli smo i da ćete nastupati na ovogodišnjim Melodijama Jadrana. Što nas očekuje?

– Jako ste dobro upućeni! Dobila sam poziv od svog dragog kolege Ive Perkušića koji, osim glumačke, vodi i pjevačku karijeru, da s njim otpjevam jedan duet. Pjesma se još stvara, veselim se jako i kada mi postavite ovako opipljivo pitanje, koje svjedoči o tome da će se to i dogoditi, osjećam veliko uzbuđenje! Rado koketiram s pjevanjem, a kako je riječ o nastupu u mom rodnom Splitu, kako sam mogla odbiti?

Apsolutno razumljivo. Uostalom, vi rado pjevate, a mi vas rado slušamo! Kakvi su planovi za ostatak godine na profesionalnom planu?

– Pripremam jedan ženski cabaret s Larisom Lipovac Navojec i sjajnim ženama i glumicama, a snimam i jedan veliki film prije ljeta, o kojem ćemo tek razgovarati.

Do tada, otkrijte nam, koje biste tri osobe pozvali na večeru?

– Toliko vremena mi fali u životu za neformalna druženja, a ta, uz večeru, najviše volim. Odabrala bih svoje žensko društvo. One znaju koje su. I bilo bi nas više od tri!

Što Nataša Janjić Medančić želi biti kada odraste?

– Pa Nataša je postala upravo ono što je oduvijek htjela i živi život koji je željela! Nataša, usput rečeno, više ne želi odrastati, ovaj početak četrdesetih je nekako taman zreo (smijeh).

Crveni tepih prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, Foto: PIXSELL