Buga Marija Šimić pored pamtljivog imena i lica, sa sobom nosi i itekako upečatljivu energiju. Ta umjetnica po mnogočemu odudara ne samo od svoje generacije, već i od većine svojih kolega. Glumica je i operna pjevačica te ravnateljica čuvenog zagrebačkog kazališta Mala scena; ona snima, pjeva i naveliko igra šireći čarobni prah kazališta ne samo Zagrebom već čitavom Hrvatskom, ali i inozemstvom.

Nedavno se vratila iz Prištine ovjenčana nagradom za najbolju glumicu na Međunarodnom festivalu kazališta, pa je red da razgovor započnemo s pitanjem kako je prošlo na Kosovu i kakva je tamošnja, inozemna publika?

– Glumci ovise o energiji publike i gledatelji u Zagrebu, od predstave do predstave, budu drugačiji, kao i u različitim dijelovima Hrvatske, a da ne govorim o nastupima u inozemstvu koji su uvijek posebno iskustvo. U Prištini je bilo jako zanimljivo, prvenstveno zbog toga što smo igrali na hrvatskom, odnosno češkom jeziku i to bez titlova.

Naime, starije albanske generacije razumiju hrvatski jezik, a mlađe, kojih je u publici bilo podosta, baš i ne, stoga mi je bila izazovna i sama pomisao hoću li emociju uspjeti prenijeti na publiku, ali sve je ispalo divno. Mnogo ljudi mi je poslije predstave došlo i reklo da ništa nisu razumjeli, ali su sve osjetili, a to je ono najvažnije u kazalištu i zato volim i operu, prepričava Šimić, nadodajući kako opera prenosi sadržaj čak i u situacijama u kojima gledatelj ne razumije jezik kojim je pjevana, stoga jezična barijera u opernom svijetu za našu sugovornicu ne predstavlja nikakav problem te pitanje ne leži u tome hoćemo li se razumjeti, već hoćemo li se osjetiti.

S nagradom na festivalu u Prištini

Uzor i učiteljica

Nagrada ju je, kaže, iznenadila i, kako je to napisala na društvenim mrežama, riječ je o prvoj od, nada se, mnogih međunarodnih izvedbi njezine popularne »Rusalke« koja je za nju više od priče i od predstave.

– Iako je priča o Rusalki nadahnuta slavenskom mitologijom i u svijetu poznata kao preteča značajno slavnije Male sirene kojoj je poslužila kao nadahnuće, Rusalka spava u svakome od nas. U svakome koga su nekad u životu pokušali uvjeriti da se slomi, da se ukalupi, da postane netko drugi. Ona je slavlje pobjede autentičnosti svakog od nas, slavlje prava na vlastiti put i vlastitu priču. Zato je ova nagrada veća od mene same, ističe glumica koja je hvaljenu Rusalku odigrala uz doajenku hrvatskog glumišta Mirelu Brekalo Popović za koju će Šimić reći da joj predstavlja veliki uzor i učiteljicu kakva se može samo sanjati.

U Prištini su nastupile na Festivalu dramskog kazališta za odrasle, a u Rusalki Šimić i pjeva, približavajući tako i neopernoj publici taj umjetnički pravac. Kada je o pjevanju riječ, ona domaću publiku već mjesecima uveseljava ulogom Belle u mjuziklu »Ljepotica i zvijer« zagrebačkog kazališta Komedija.

– Ta je produkcija bila svojevrsna razina iznad svega što sam dosad radila u karijeri. Velika predstava Disneyjeve licence i tu sam, zapravo, opet spojila svoje dvije najveće ljubavi, a to su gluma i glazba. Često su me pitali, kada sam počela studirati operno pjevanje, što će biti s glumom. Ljudi zaboravljaju da je opera, zapravo, gluma – glazbeno-scenska umjetnost i istraživati interdisciplinarnost u različitim sadržajima uvijek je dobro za razvoj umjetnika.

Ljudi znaju reći – ne volim operu, a za mene je to kao da kažete da ne volite glazbu. Opera nije jedan žanr, unutar nje postoji puno žanrova, različitih načina i stilova i reći ‘ne volim operu’ je kao da poslušate heavy metal i kažete ‘ne volim glazbu’. Problem leži i u tome što je opera, nažalost, upala u nekakav larpurlartizam i postala samom sebi svrhom. U obzir se ne uzima publika, a da ne govorim da su greške nedopustive i da se, na operne pjevače, radi ogroman pritisak, pa mnogi postaju opsjednuti tehnikom i samim tonom. Zaboravljamo da su se i najvećima na sceni događale greške i da ne smijemo gubiti slobodu, u tom smislu, te da se moramo baviti pjevanjem, a ne proizvodnjom tonova, prepričava Šimić koja izvodi i »Veliku tvornicu riječi«, lutkarsku operu za djecu kojom nastoji tu vrstu umjetnosti približiti najmanjima.

Osim kazališnih izvedbi, u cilju popularizacije opere, Šimić objavljuje i mnoštvo sadržaja na svojim društvenim mrežama, a reakcije su izvrsne.

– Mladi ljudi zaboravljaju da je ono što vide na društvenim mrežama zapravo mali postotak nečije stvarnosti i da je riječ o prizorima koji su itekako inscenirani i pažljivo posloženi i to moramo konstantno napominjati. Pojavljujem se i u bademantilu, raščupana, bez šminke – jer se rijetko šminkam, i želim, i na društvenim mrežama, što je više moguće biti samo ja. TikTok mi je divan, posebno zato što mi je algoritam, kao i svakome, posložen po onome što volim gledati. Ljudi nisu svjesni da ako komentiraju ono što ‘hejtaju’ da će im se to još više prikazivati, pa hejterima znam napisati – hvala što mi dižeš gledanost, uz smijeh govori Šimić.

Čelični repertoar

Proteklu opernu sezonu u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu Šimić označuje kao vrlo dobrom.

– Ljubiteljica sam čeličnog repertoara i drago mi je da se HNK vratio istome, vratio, zapravo, ljepoti. Vidjeli smo klasične, standardne i estetski privlačne pristupe operi. Suludo je modernizirati operu, a to je sada trend – uzet ćemo Rigoletto i staviti ga u Las Vegas i u šezdesete. Time se ništa ne dobiva samo, kao, ispadamo ‘moderni’.

Operna priča stoji sama za sebe. Volimo gledati serije ili filmove smještene u razna povijesna razdoblja, pa ne vidim zašto bi bio problem operu inscenirati u povijesnom razdoblju u kojem je i zamišljena. Sve u svemu, bilo mi je drago vidjeti klasičan repertoar na sceni HNK-a u ovoj sezoni. Uostalom, ne zaboravite da se u kojekakve ekstravagancije može ići tek kada se izgradi stabilna publika, a mi je još nemamo. Načula sam ponešto o repertoaru za sljedeću sezonu i mislim da je riječ o logičnom slijedu koji me raduje, veli Šimić.

Šimić sa svojom majkom, proslavljenom glumicom Vitomirom Lončar, vodi i profil na YouTubeu na kojemu se, osim životnih savjeta, često može čuti i kritika na račun naše kulturne nomenklature, posebice na račun Ministarstva kulture i medija.

– Trenutno pripremamo opširniji i sustavniji način objašnjavanja kulturnih politika i strategija kakve su nam u Hrvatskoj nužne. Malo se, recimo to tako, rekonstruiramo te se posljednjih tjedana nismo direktno dotakle tema kulturnih politika, ali to nam je misija i sigurno ćemo nastaviti, prepričava Šimić koja je i samostalna umjetnica pa dodaje:

– Uvjerenja sam da moramo mijenjati stvari na individualnoj razini i mijenjati svijest samostalnih umjetnika naspram njihova, odnosno našeg statusa i struke. O tome, s mamom, nerijetko i govorim u našem podkastu. Krucijalno je stvoriti kritičnu masu koja će zahtijevati promjenu, a sada ćemo vidjeti što će nam donijeti Zakon o umjetnicima. Odabrana sam u radnu skupinu vezanu za izradu novog zakona, ali sumnjam da će se išta promijeniti sve dok samostalni umjetnici ne započnu u većoj mjeri govoriti o svojim potrebama.

U »Rusalki«, Foto: Mala scena

Najglasnije kritičarke

Lončar i Šimić bile su i najglasnije kritičarke nedavno donijetog Zakona o kazalištima.

– Mi, u Maloj sceni, imamo privilegij tradicije, poznato smo ime, publika zna što donosimo i konstantno radimo na poboljšanju kvalitete. Kao i svi, imali smo fluktuacije, ali smo postigli stabilnost te, u našem slučaju, nema straha jer imamo predivnu publiku, a od mame i tate naslijedila sam ogromno znanje. Brinu me novi, mladi ljudi koji dolaze jer moraju krenuti od nule, bez znanja i iz loše startne pozicije koja nije olakšana kulturnom politikom.

Posebno je, s novim ZOK-om, problematično to što bilo tko može osnovati umjetničku organizaciju te ne postoji validacija od struke. Nadalje, problem je u ogromnoj razlici između samostalnih i zaposlenih umjetnika. Malotko je svjestan da zaposlene kolege mogu koristiti oba tržišta, a mi samo jedno. Dogodi se, naravno, gostovanje u zaposlenom sektoru, ali je to izuzetak, a ne pravilo, i startna je pozicija drugačija. Zato je osvještavanje individue ključni i prvi korak, naglašava Šimić koja s nestrpljenjem iščekuje prijedlog Zakona o umjetnicima.

– Uvijek sam pozitivna, vjerujem u pozitivne promjene i vjerujem da se u sve, sa svih razina, kreće iz najbolje moguće namjere. Nada je postojana i vidjet ćemo što nam donosi taj zakon pa ćemo, iz pozicije samostalnih umjetnika, ili pružiti ruku ili izaći na ulicu, prepričava sugovornica koja je, ujedno, i predsjednica Upravnog odbora Ogranka samostalnih umjetnika pri Hrvatskom društvu dramskih umjetnika.

Tabu tema

Mlada umjetnička uzdanica nedavno je i progovorila o svojoj borbi s ADHD-om.

– Još uvijek ne mogu detektirati zašto je mentalno zdravlje i dalje takav problem i tabu tema u hrvatskoj javnosti. Baš zbog toga puno govorim o tome. Psihoterapija je poput fitnesa. Ne ideš na fitnes kada strgaš koljeno, već da ga ne bi strgao i da bi ga ojačao. Tako je i sa psihoterapijom i rad ‘na glavi’ je bitan, posebno kada se bavite mojim poslom u kojem ste izloženi mišljenju apsolutno svakoga, pogotovo na društvenim mrežama.

Treba zato izgraditi unutarnje alate nošenja s pritiskom. Tužno je što su ljudi koji idu psihoterapeutu s ciljem brige o svom mentalnom zdravlju stigmatizirani. Da se mene pita, odlazak terapeutu i psihologu bi, na umjetničkim akademijama, bio dio kurikuluma. Umjetnici se svakodnevno suočavaju s velikim ljudskim strahom, a to je strah od javnog nastupa. Brutalan je to pritisak i na tome treba raditi i ljude treba razumijevati.

Buga Marija Šimić dio je i novog, velikog RTL-ovog dramskog projekta koji čini svojevrsnu perjanicu jesenskog programa ove televizije. Dugo je, posvjedočit će, htjela snimati televizijsku seriju jer je riječ o posebnom glumačkom izazovu.

– Iako mnogi obezvrjeđuju takve formate, glumac s tim likom mora živjeti osam mjeseci i graditi ga. Volim kolektivni rad i iznimno se veselim, posebno jer je ogromna čast dijeliti kadar s velikim glumačkim imenima koje je RTL okupio. Volim biti u blizini dobrih i izgrađenih glumaca, promatrati njihov rad i način na koji stvaraju uloge. Serija je dobro napisana, kvalitetna je, ušli smo duboko u temu i televizija ti pruža da te šira masa ljudi upoznaje, pa to otvara mogućnost i da će mnogi od gledatelja doći na tvoju predstavu. Donosimo nešto novo, a energija na setu je sjajna.

Našu subesjednicu, osim snimanja nove serije, očekuju i izvedbe aktualnih predstava, kao i priprema nekoliko premijernih koje publiku očekuju na jesen, od kojih ističe suradnju s Nadom Rocco, ali i operu za bebe te vraćanje klasicima, odnosno Antigoni.

– Pripremamo i ljetni dramsko-plesno-pjevački kamp za djecu i odrasle koji će se održavati u Zagrebu, a imat ćemo i radionice na kojima će sudjelovati i roditelji i djeca. Očekivati možete i programe za tinejdžere, kao i izvedbe naših predstava, zaključila je Buga Marija Šimić.