U Gradskom kazalištu lutaka Rijeka premijerno je izvedena predstava »Srce veće od mene samog« Tamare Kučinović. Ukoliko u jedno kazalište lutaka ulazimo s određenim »obzorom očekivanja«, mogli bismo ostati iznenađeni – neovisno o tome jesmo li mala ili odrasla publika. Pogledamo li likove – medvjed Ursa, Zec, Sob, Jež, Tvor, Zmija i Mrav – mogli bismo zaključiti da je u pitanju basna ili alegorija, u svakom slučaju priča sa životinjskim likovima koja će u prvom redu biti bliska dječjem uzrastu.

Međutim, predstava Tamare Kučinović višeslojna je i može se iščitavati iz različitih gledateljskih očišta – i iz perspektive djeteta i iz pozicije odraslog gledatelja/gledateljice.

Kazališna čarolija

S velikom moći imaginacije autorica teksta i redateljica Tamara Kučinović, u suradnji s dramaturgom Nikšom Eldanom, stvara poetičnu kazališnu čaroliju, i to s minimumom kazališno-izvedbenih sredstava. Pri ulasku u dvoranu riječkog kazališta lutaka posjetitelji su dobili papiriće s ispisanom porukom: »Drage životinje, dođite na proplanak, danas popodne. Važno je! Vaš Ursa.« Goste je sjedeći na pozornici dočekao Ursa, kojega je utjelovio Zlatko Vicić.

Razmješteni u gledalištu pridružuju mu se ostali spomenuti likovi koje usamljeni Ursa želi primiti u svoje srce – veliko poput kuće. Kučinović je objasnila da je njezin tekst nastao kao refleksija na (pandemijsko) vrijeme u kojem živimo, pa u antropomorfno prikazanim životinjama koje sjede razdvojene u gledalištu i Ursinoj želji da ih primi u svoju kuću, odnosno metaforički srce u koje se dolazi zagrljajem, prepoznajemo teme današnjeg vremena – izolaciju, distanciranost, samoću, otuđenje, nemogućnost dodira i bliskosti.

Zlatko Vicić u ulozi Urse cijelo je vrijeme na praznoj pozornici, a pokretima i glumačkom imaginacijom opisuje svoju očima nevidljivu, imaginarnu kuću sa spiralnim stubama, kaminom uz koji se može sklupčati na debelom tepihu, udobnom bidermajer foteljom, starinskim gramofonom, raznolikom kolekcijom gramofonskih ploča, kadom za toplu, mirišljavu kupku, dobrim knjigama među kojima je i »Medvjed Brundo« Vladimira Nazora, koji putem alegorije također preko lica iz životinjskog svijeta daje prikaz društva.

Traume i zatvorena srca

Svoju kuću društva željni medvjed želi podijeliti s drugim životinjama, no pokazat će se da to baš i nije tako jednostavno. Ursa će najprije ugostiti Zeca, kojega tumači David Petrović. Njegov Zec pomalo je nervozan, brbljav i uplašen mogućnošću da će završiti u loncu, no u potresnom prizoru razotkriva se trauma koju je Zec doživio za svoj rođendan, kad je tragično izgubio bliskog člana obitelji. Ova smrt trajno ga je obilježila i zatvorila njegovo srce. Na sličan način, poput ulaženja u podsvijest, sa svojim će se ranama i ožiljcima iz prošlosti – uz glazbeni motiv Ivane Đule i Luke Vrbanića, oblikovanje svjetla Tamare Kučinović i Sanjina Seršića te likovno oblikovanje Alene Pavlović – suočiti i ostali likovi.

Scena rođendanske proslave Zeca

Tilen Kožamelj igra Soba, koji se prisjetio za njega traumatičnog događaja zbog kojega se boji gužve i postao je na neki način socijalno anksiozan. I njegovo se srce zatvorilo. Almira Štifanić utjelovila je Ježa, koji iz svoga srca treba izvaditi bodlje. Dojmljiv je i monolog Tvora, u interpretaciji Andreje Špindel, čija se trauma raspliće u prisjećanju na lopticu skočicu zbog koje je u školi bio izvrgnut ruganju i izdaji najbolje prijateljice. Zmija, koju glumi Petra Šarac, naizgled je najjača i najhrabrija. Ona ulazi u Ursinu kuću, no tu nastaju problemi jer Zmija njegovu nastambu želi promijeniti, gotovo pa razoriti. No i Zmija otkriva svoju traumu – ona je doživjela ljubavni krah i sada je napuštena i sama.

Animacija mašte

I kad se već činilo da u Ursino srce nitko neće uspjeti ući, pojavljuje se lik Mrava, u interpretaciji Damira Orlića, koji na kraju donosi nadu. Sve stvari izbačene iz Ursine kuće Mrav čarolijom svodi na svoju veličinu, okupljajući životinje oko šalica toplog napitka, što djeluje iscjeljujuće. Publika im se zbog epidemioloških mjera nije mogla pridružiti, ali je makar i s distance mogla doživjeti ovaj emotivan kazališni trenutak zajedništva koji i za gledatelje ima ljekovita svojstva.

Gledali smo jednu neobičnu, neočekivanu predstavu, bez lutaka u lutkarskom kazalištu, u kojoj izvrsni riječki glumci-lutkari animiraju – imaginaciju, ostavljajući i publici mnogo prostora za njezinu vlastitu maštu. Pitala sam se tijekom gledanja predstave jesu li traume kojima se ona bavi primjerene dječjem uzrastu, no ubrzo me razuvjerio mališan iz gledališta, učenik drugog razreda osnovne škole, koji mi je rekao da mu je predstava odlična i da ga se najviše dojmila tužna priča Zeca. A odraslima je »Srce veće od mene samog« poticaj da se introspektivno zagledaju u sebe same i suoče s vlastitim strahovima i traumama.