RIJEKA – U sklopu festivala Zoom, koji je u organizaciji “Drugog mora” upravo počeo u Rijeci, gledali smo predstavu “Moje veliko djelo (Ambiciozan projekt)” prema ideji i u režiji španjolskog umjetnika Davida Espinose. U hodniku riječke Filodrammatice publiku su dočekali jedan putni kovčeg i mali model autobusa. U objašnjenju Espinose ubrzo smo doznali da je kufer zapravo – kazalište. Umjetnik je objasnio da su velike kazališne produkcije uvijek povezane s ekonomijom, odnosno da zahtijevaju znatna sredstva. Nasuprot tim visokobudžetnim umjetničkim ostvarenjima, kolosalnim predstavama izgrađenim na obmanama i smicalicama često upitne umjetničke vrijednosti, David Espinosa kreirao je svoje “najveće kazalište na svijetu” koje stane u putni kovčeg srednje veličine. Za to mu nije bio potreban velik budžet, a efekt koji postiže jednak je onome kao da gledamo grandiozne, megalomanske kazališne projekte.

Stol kao pozornica

O čemu se radi? Espinosa je svoje “veliko djelo” osmislio na omanjem, običnom stolu, na kojemu od sićušnih figura gradi kazališne prizore. Prije početka predstave gledatelje i gledateljice rasporedio je prema visini – oni niži morali su sjediti na stoličicama oko stola, dok su oni višeg rasta sjedili na povišenom mjestu, na udobnijim stolicima. Ovime se umjetnik poigrao i kazališnim konvencijama vezanim za publiku, to jest društvenom hijerarhijom gledatelja s obzirom na stalež.

Kako bi mogla pratiti predstavu, publika je dobila i male kazališne dalekozore. Razmišljajući kako da postavi predstavu u stvarnoj veličini, a zapravo je postavljajući u omjeru 1:87, David Espinosa uspio je stvoriti minijaturni teatar epskih razmjera. U tom njegovom kazalištu, čiji je on jedini izvođač koji animira figurice i predmete te kreira prizore, postigao je da na pozornici ima tristo glumaca, vojni orkestar, rock bend, životinje, automobile, pa i čak helikopter koji pokreće sušilom za kosu. Na maloj podlozi on pričvršćuje sitne figure, čitavu galeriju raznih likova kojima stvara začudne scene. Na početku predstave ta neobična povorka podsjeća na tijek samoga života – od djetinjstva, vjenčanja, stvaranja obitelji… sve do smrti.

U jednom trenutku Espinosa na stol postavlja manju vazu ispunjenu zemljom, što je zapravo minijaturno groblje. U sljedećem prizoru figurice mladenaca stavit će u plastični tanjur i zatrpati ih svadbenom rižom, a zabadajući u rižu palmice, ona se u tren pretvara u plažu.

Mali veliki teatar

U tom mnoštvu likova miješaju se figurice ljudi, životinja, cirkusanti, plesačice flamenka, toreadori, političari…, a nije izostao ni čitav mariachi bend. Izvođač i publika voajeristički su zavirili i u intimne prostore likova, koji su postavljeni u razne figurae veneris. Izdvojimo i prizor kojime dominira figurica Smrti, velikog kosca koji izjednačuje sve. Nekoliko puta ponavlja se motiv limenke Cole, kao simbola globaliziranog svijeta, a neki od provodnih motiva su čovjek u odijelu i žena s djecom koja drže balone. S figuricama moćnika izvođač će se obračunati velikom puškom, a na kraju cijela ta galerija likova završit će u obliku hrpe smeća. Ova predstava, koja iznova podsjeća da je cijeli svijet pozornica, završava upaljenom šibicom koja dogorijeva zajedno s posljednjim taktom glazbe… Tako “mali”, a tako “veliki” teatar.

David Espinosa (1976.) završio je preddiplomski studij glume na ESAD-u u Valenciji. Od 1994. pohađa studije suvremenog plesa, improvizacije, CI i capoeire u Valenciji, Bruxellesu i Barceloni. Godine 2006. zajedno s Africom Navarro osniva El Local Espacio de Creacion. Njihovi radovi su predstavljeni na Wiener Festwochenu, World Theatre-Varna Summer Bulgaria, Mime Festival-Tate Modern London, Culture Station Seoul 284, Helsinki Festival, Oslo International Teaterfestival, CINARS Montreal, Biennal de Venezia i mnogim drugima.