ZAGREB – Čitatelji(ca)ma »Napuljskih romana« Elene Ferrante upada u oči nekoliko dosljednih karakteristika rukopisa ovog međunarodnog literarnog hita u četiri nastavka. Najprije veoma jednostavni, suhi, neukrašeni, publicistički ili kroničarski stil rečenica. Manjak bilo kakvog intimizma među likovima – u fokusu svih nastavaka priče je natjecateljski ponos i neka vrsta taštine (časti) nosivih likova. Tu je i dosljedni interes autorice za klasne razlike i klasno nasilje napuljskog mafijaškog miljea u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.

Doba gladi, oskudice, gubitka bilo kakvih ideala. Vrlo mali, gotovo nepostojeći interes glavne junakinje, Elene, književnice, za samu književnost. Njeno stalno odmjeravanje s likom Lile, koju deklarativno smatra najboljom prijateljicom, ali zapravo je u pitanju fascinacija osobom kojoj se doduše divimo, ali nikada je ne uspijevamo ni razumjeti ni upoznati, čak i ako s njome svakodnevno provodimo vrijeme. Etiketa »genijalne prijateljice« strahovito je upitna u relaciji koju često boje zavist, ljutnja, ogorčenost, nerazumijevanje i mjestimično mržnja, barem iz perspektive Elene, naratorice svih romana. Elena zvuči kao da bi trebala, od nje se očekuje, da Lilu zove najboljom prijateljicom, ali zapravo bi bilo mnogo, mnogo točnije da ju zove najboljom ili upravo genijalnom neprijateljicom.

Tu je i golema količina sapuničkih rasprava o tome voli li nevjerni, promiskuitetni muški lik Nino baš Elenu ili baš Lilu, doslovce tisuće stranica o njihovoj borbi za istog muškarca. Iz moje čitateljske perspektive, to je tekst o ženama kao suparnicama i o nemogućnosti vrlo konzervativne i okrutno siromašne sredine da bilo kome dopusti nešto tako romantično kao što je bilo prijateljstvo, bilo ljubavni odnos. Glavni lik svih četiriju romana je izrazito šovinistička talijanska kvartovska zajednica, u kojoj svi sa svima žive praktički u istoj kući, stalno nadgledani i šopani neželjenom, prisilnom blizinom stranaca. Dvije djevojčice i kasnije žene nastoje se toga osloboditi, a uspjet će upravo ona koja je manje investirana u zajednicu, ona hladnija i sračunatija, ona kojoj su roditelji veća podrška, ona koja ima manji osjećaj solidarnosti i pravednosti: Elena.

Lila će poludjeti od nepravde i utopiti se u svojoj altruističkoj potrebi da spasi čitavu ekipu, a ne samo sebe. Lila će također dobiti mnogo surovije udarce sudbine od Elene, od kojih posljednji uključuje otmicu njezine kćeri. Elena će uvijek za sebe naći moćne zaštitnike, kako u svijetu talijanskog dna, tako i svijetu intelektualne aristokracije (za čiji se patronat udala).

HNK-ov pristup

Dramaturški dvojac u sastavu Nine Pavlović i Filipa Jurjevića za trosatnu je predstavu na HNK-ovoj pozornici priredio samo prvi od četiriju »Napuljskih romana«, što je vrlo razuman pristup. No onda ih je i oko tog jednog romana vodila prevelika potreba da nam »ispričaju priču«, drže se zapleta, predstave što veću galeriju likova, obrazlože linije zapleta. Ne vidim razloga za ovakav doslovni, povjesničarski pristup. Roman i drama kao književne forme ne slijede istu logiku izlaganja i zato je pravi izazov u dramatizaciji proze vezan za imperativ napuštanja goleme količine »ulančanog pripovijedanja« i izbora poetski reduciranog dramskog fokusa. S druge strane, režija Marine Pejnović prvi je znak na domaćim pozornicama da imamo redateljsku osobu mlađe generacije koja umije uspostaviti kompleksno cizelirani i gotovo glazbeno promišljeni dramski ritam izvedbe, za što je bitna i suradnja s kompozitorom Josipom Maršićem.

Pejnović k tome njeguje interes i za bogatu vizualnu retoriku kazališne pozornice (oblikovatelj videa: Ivan Lušičić Liik) te jako puno razmišlja o tome kako dinamizirati niz dramskih vinjeta i postaviti ih kao »otvorenu knjigu«, čarobnu knjigu Napulja, iz koje likovi izlaze kao iz utrobe broda (konkretnno: penju se na scenu iz prostora orkestra zagrebačkog HNK). U tu se scensku utrobu potom i vraćaju, jer ni u romanima nema »slobodnog prostora«. Sve ostaje sabijeno u par incestuoznih metara prisilnog zajedništva.

Tu nenametljivu, koliko i dubinski dramski motiviranu scenografiju i kostimografiju potpisuje iznimno senzibilna Zdravka Ivandija Kirigin. Govoreći još malo o redateljici, Pejnović se od svojih muških i ženskih kolega iz nekolicine redateljskih generacija razlikuje i po odvažnosti toga da se lati tekstova koji nisu nimalo lagani zalogaj (u rasponu od Viktora Ivančića do Elene Ferrante) i da se s njima izbori na originalne načine.

Tako je i s »Genijalnom prijateljicom«. Iako predstava traje tri sata i dramaturški je konzervativna, redateljski je rad s glumcima, uz razigrano mišljenje prostora, daleko iznad uobičajenih institucionalnih normi. Premda Pejnović kao glavno sredstvo komentiranja radnje koristi malo ukošeni videozid, ono što na njemu pratimo nisu »ilustracije«, nego problematizacije teksta i odnosa, lirske refleksije ili unutrašnjost likova. Pohvaliti treba i njezin rad s ansamblom: niz sjajnih malih uloga. Eleninu potresno grubu i žestoku, pa ipak privrženu majku u izvedbi Mirte Zečević (Immacolata Greco). Smrt tragičnih, višestruko politički izigranih supružnika u izvedbi Olge Pakalović (Giuseppina Peluso) i Gorana Grgića (Alfredo Peluso).

Pogođeni ljigavozavodnički ton Donata u izvedbi Milana Pleštine. Golemi talijanski ponos Marie Carracci u izvedbi Darie Lorenci Flatz. Ludilo »zahvalnosti« Meline Cappuccio u izvedbi krhe i divlje Ivane Boban. Opsesivnost mafijaškog lika Marcella (Dušan Bućan) i podrugljiva okrutnost njegova vrata Michelea (Mislav Čavajda). Rastrojstvo kućnim i uličnim nasiljem u izvedbi Vanje Matujec kao Liline majke Nunzie Cerullo. Zapravo cijeli ansambl funkcionira kao skladna mnogoljudna cjelina, što je za HNK veliki redateljski uspjeh.

Tri glavna lika

Ali pravi dramski trokut odvija se na sceni između tri lika: jedne ambiciozne učiteljice i njezinih dviju pametnih, saznavanja gladnih učenica. Učiteljicu Oliviero sjajno igra Ksenija Marinković, u pravoj mjeri strogo i strastveno, duboko zainteresirano da bar dvoje djece izvuče iz socijalne entropije nekvalificiranosti. Elenu Greco, centralnu protagonisticu romana i njegovu pripovjedačicu, igra Iva Mihalić.

Prvi puta u karijeri ove glumice vidimo da na sceni nije ženska skulptura ledeno monotone dikcije, nego strastvena i emocionalno slojevita glumica koja polako počinje istraživati i modulacije svog glasa i socijalne intonacije (otkrivši da ne postoji samo jedna) i mogućnost mijenjanja govorne dinamike (doduše još uvijek najradije grmeći na jednoj jedinoj noti). Mihalić je znatno bogatija u otvorenosti i ekspresiji tijela nego u (nepotrebnoj zatvorenosti) glasa, ali tu posebno treba pohvaliti i maštovito i slojevito mišljeni scenski pokret Pravdana Devlahovića, istodobno osjetljiv i prema svakoj pojedinačnoj gesti likova, baš kao i prema kolektivnoj, korskoj gesti ostatka ansambla.

Treći dio glavnog glumačkog trokuta čini Jadranka Đokić kao Lila, što je ne samo točna glumačka podjela, nego i mogućnost da prozni lik zaista dobije dramski ekvivalent koji proširuje i obogaćuje opseg lika izvorno zadan tekstom. Đokić igra Lilu duboko se solidarizirajući s njezinim izborima i izazovima, iz situacije u situaciju maksimalno uvjerljivo i pri tom nikad ne gubeći zanos socijalne izazivačice, prkosnog uličnog borca i tragične reformatorice. Ali dodaje joj blagost, neku neuništivu dječju povjerljivost.

Trolist krute Ive Mihalić (Elena), učiteljski nesmiljeno odane znanju Ksenije Marinković (učiteljica) i vizionarske Jadranke Đokić (Lila) mogao je biti jedina okosnica svih događaja na sceni, tim više jer replika učiteljice (»Elena, znaš li ti što su plebejci?«) zbilja dobro pogađa raslojavanje kojim se bavi i autorica romana: kako se izlazi iz »naroda«, kako se postaje više nego statistika socijalne poništenosti.

Glumački rast

No autorski tim doveo je na scenu brojne mini portrete likova kao »pravi sadržaj« romana i moram priznati da su oko toga na neki način u pravu: to jest priča o svima, ne samo o njih tri. Naravno, napuljski se kontekst mogao dramski apstrahirati. U tom slučaju ne bismo imali golemu ansambl-predstavu. Ali možda bi nam bilo jasnije zašto ova predstava uopće igra na HNK-ovoj pozornici. Samo zato što je roman uspješan? To svakako nije dostatan razlog za dramsku predstavu. Zato što je autorskom timu bitno istražiti socijalnu dimenziju talijanske mafije? Ne bih rekla, za to je predstava premalo politična.

Zato što ih zanima jedno vrlo gorko, natjecateljsko, zavistima obojeno žensko prijateljstvo? Ni to nije u prvom planu izvedbe. Je li onda bio cilj ismijati ideju prijateljstva kao međusobne konkurencije? Ima (opravdanih) naznaka ovakvog pristupa, dovoljan broj situacija koje otkrivaju ljubomoru, a ne ljubav kao temu »Napuljskih romana«, ali nitko se iz autorskog tima nije usudio polemizirati s Ferrante oko toga da borba za moć ipak nije prijateljstvo. Pošteno govoreći, nedomišljenosti i nezgrapnosti samog romana ostaju iste i na pozornici.

Puno je tu tračerske socijalne sapunice, malo interesa za sam jezik, čak i malo interesa za Napulj kao jedan od središta europskog anarhizma (a ne samo mafije). Kod Ferrante kao spisateljice nema ljubavi za stilske načine na koje književnost operira (ne zaboravimo i njezinu politički jako problematičnu ideologiju »lažnog dokumentarizma« čitavog serijala), još manje za dubine ljudskih odnosa. Tako će i u samoj predstavi uživati ona publika koja voli povijesne kronike i njihove obavezne intrige i izdaje, publika televizijskih serija i sapunica, ali sasvim sigurno ne i publika kojoj se fućka za niz intriga.
Unatoč tome, kvaliteta glumačke igre na razini cijelog ansambla razlog je da se predstava pogleda i zapamti, dok bi nesumnjivoj redateljskoj kompetenciji Marine Pejnović poželjela još veću hrabrost kad je u pitanju nošenje s raspričanim predloškom (raditi s redukcijom, selekcijom, fragmentima teksta).

Možda nova uprava uprizori i nove scenske nastavke »Genijalne prijateljice«, što bi bio dobar marketinški potez, s time da bi u toj varijanti trebalo dublje ući u umjetnost adaptacije kao posve novog okvira ishodišne priče. Svakako predstava koja će izazvati interes sljedbeničkih čitatelja romana i koja samim time uspostavlja dijaloge na relaciji književnost/kazalište. Za kraj jedne teške epidemiološke godine to je dovoljno, ako ne i dosta. I nemojmo od kazališta stalno očekivati »epohalne« predstave.

U »Genijalnu prijateljicu« je uloženo puno vrsta radnog angažmana i to je u konačnici njezin nadasve relevantan umjetnički zalog. Na sceni je gotovo stalno tridesetak glumaca, što samo po sebi govori u prilog tome da HNK može iznijeti i uistinu kompleksne eksperimente s lepezom društvenih odnosa. Osim toga, u kazalište redovito odlazimo i zato što pratimo umjetničko sazrijevanje glumaca. A ovdje ga zaista susrećemo kod svakog pojedinog glumačkog sudionika, što je također vrijedan argument za »Genijalnu prijateljicu« u cjelini.