Na nedavno završenom Zagrebačkom filmskom festivalu austrijski redatelj Michael Glawogger predsjedavao je žirijem koji je ocjenjivao dokumentarne filmove, no u njegovu čast održana je i kratka retrospektiva u kojoj je prikazano sedam njegovih filmova – tri dokumentarna, dva igrana i dva kratka.

Michael Glawogger rođen je u Grazu, studirao je godinu dana na Umjetničkom institutu u San Franciscu, a zatim završio Filmsku akademiju u Beču. Svoje filmove radi putujući po cijelom svijetu. Kao redatelj, scenarist i snimatelj (nijednog svog već samo tuđih filmova) okušao se u raznim filmskim formama i žanrovima, no slavu i međunarodno priznanje donijeli su mu njegovi dokumentarni filmovi.

Vaša retrospektiva u Zagrebu počela je filmom »Smrt radnika« (Workingman’s Death, 2004), a zatim je prikazan i naslov »Megagradovi« (Megacities, 1998). Tim ste nas filmovima odveli u razne krajeve svijeta i bez ikakvog uljepšavanja pokazali kako neki ljudi žive i rade u gotovo nezamislivim uvjetima.

– Mislim da većina ljudi na zemlji živi onako kako ja pokazujem u mojim filmovima, a moj cilj nije da šokiram, već samo da pokažem njihov normalan svakodnevni život. Stoga smatram da su moji filmovi pozitivni i da gledatelji mogu osjetiti životnu energiju koju posjeduju sve te osobe. Kada gledate primjerice scenu klanja životinja u Nigeriji, možete osjetiti da su to najsretniji ljudi u cijelom filmu jer imaju – za njih – dobar i prihvatljiv posao. Ili primjerice striptizeta Casandra iz filma »Magagradovi« koja stoji na pozornici poput kraljice, dok muškarci sline oko nje…

Zanimaju me situacije koje na neki način sputavaju mišljenje gledatelja, no ako se prepustite onome što gledate i u toj sceni klanja životinja pronaći ćete ljepotu.

Svakodnevni život

Mislim da se ljepota može pronaći i u smrti, ali isto tako u onome što se u zapadnom svijetu smatra normalnim, može biti puno horora. Pokušavam pronaći slike u svijetu koje nadilaze koncept dobra i zla, naprosto želim istražiti nešto što bi se jednostavno nazvalo »condition humaine«, stanja u kojem živimo i što u stvari jesmo. Ništa i nikoga ne želim osuđivati.

Ljudi ponekad kažu, gledajući moje filmove: »Ja nikada ne bih mogao tako živjeti«, no to je čista glupost – čovjek se može prilagoditi svemu. Meni osobno najgori horor je miran život u predgrađu. Možda zato i radim ovakve filmove i tražim mjesta koja me fasciniraju i predstavljaju izazov. Uvijek su to zanimljive, mnogima nepoznate lokacije, koje pokazuju kako izgleda naš planet, kakvih sve mjesta ima u našem okruženju. Ako odrastate na takvim mjestima, život koji vodite vam je normalan.

Odakle ta fascinacija putovanjima i otkrivanjima ovakvih mjesta?

– Dolazim iz malog grada, i kao što Lou Reed pjeva u jednoj pjesmi, jedino što možete raditi u malom gradu je otići iz njega i mislim da je to istina. Moj rodni grad je Graz koji jako volim, ali ja sam uvijek osjećao da to nije cijeli svijet i da želim još mnogo toga vidjeti. »Megagradovi« je bio moj prvi film koji je zainteresirao publiku i u njemu sam počeo istraživati istu temu na različitim mjestima. Danas ljudi to nazivaju globalizacijom, no u vrijeme kada sam ja radio taj film – ta riječ nije ni postojala.

Kad je film dobio prvu lošu kritiku – jedan novinar je napisao da sam potpuno krivo razumio globalizaciju – javio sam mu se i napisao da ne znam što to znači. Ponekad sam uistinu fasciniran reakcijama ljudi na moj film, njihovom upitanošću da li takva što zaista postoji. Ali to je sve istina, samo mnogi ne žele znati što se događa i kako ljudi zaista žive. Novinari traže ratove i priče u kojima treba žaliti žrtve i zapravo je teško naći programe koji vam pokazuju realan život. Zato smatram da je dužnost dokumentarista da otvori vaše vizije, kako biste shvatili što još postoji na ovom našem svijetu.

Za razliku od reportaže, cilj dokumentarnog filma je da gledatelju pokaže nezaboravne slike, a ne da mu nameće mišljenje. Smatram da nam filmovi trebaju pomoći da bolje shvatimo neke stvari. Oni ne bi smjeli na neki ideološki način pokazivati da je nešto dobro ili loše. Aktivizam i film su za mene dva potpuno različita pojma. Ljudi koji žele mijenjati svijet ne trebaju raditi filmove, ali preko filmova možete ljude osvijestiti na temu tko smo i kako naš planet izgleda. Jer ako nešto želite promijeniti, najprije to trebate dobro razumijeti.

Smrt radnika

Kako se rodila ideja za film »Smrt radnika«?

– Odrastao sam u vremenu u kojem je najmoralnija osobina bila biti dobar i vrijedan radnik. Takvo načelo vrijedilo je i u vašoj zemlji, za vrijeme Tita – najvrijedniji radnici bili su poput rock and roll zvijezda. Danas se takav stav prema radu potpuno promijenio i nikoga u stvari nije ni briga za radnike. Ako štrajkaju, nitko ne sažaljeva radnike već kompaniju. Dakle, pitao sam se što se dogodilo s radnicima i bilo je logično da prvo odem u rodno mjesto Alekseija Stahanova, najvećeg heroja rada u bivšem SSSR-u. A onda kako to obično biva, tražeći jednu priču, nađete usput i mnogo drugih.

Kada sam krenuo u Nigeriju imao sam namjeru snimati na naftnoj platformi, ali sjedeći u svojoj hotelskoj sobi i promatrajući grad primijetio sam tri mjesta na kojima su kružili lešinari svaki dan oko podne i kada sam pitao što je to, rekli su mi da se tamo kolje stoka. Otišao sam i vidio da je to mnogo zanimljivije nego naftna platforma.

Znači da Vi baš i ne slijedite neki razrađeni scenarij na snimanju?

– Nemam striktni scenarij, ali koncept i strukturu filma morate imati. Film je prije svega umjetnost pa se tako i u dokumentarnom filmu ne radi o tome da držite kameru i bilježite realnost. To je krivo shvaćanje dokumentarnog filma. Praviti dokumentarni film znači strukturirati ono što vidite tako da gledatelj vidi svijet vašim očima. Tako scenarij nastaje na mjestu događaja, u trenutku u kojem snimate, jer ako biste snimali sve što vidite, sve bi postalo irevelantno.

Film ni o čemu

Vraćate li se na mjesta gdje ste jednom snimali?

– O da. Casandru, koju sam malo prije spomenuo, posjetim svake godine, a i kum sam njenom najmlađem djetetu. Poznajem ju od 1996. i nikada nisam s njom izgubio kontakt. Ponekad se takve stvari događaju, ponekad ne, no s nekolicinom ljudi koje sam sreo radeći filmove nikada nisam izgubio kontakt.

Koliko je teško naći novac za snimanje ovakve vrste filmova?

– U početku nije bilo lako, ali kad su moji filmovi postali uspješni – sve je postalo jednostavnije, iako sada, s takozvanom krizom, mnogi upotrebljavaju tu riječ samo da bi vas što više ograničili u radu. Vrlo sam neobičan redatelj i to mi ponekad pomaže, a ponekad odmaže.

Moj sljedeći projekt je film ni o čemu. Planiram godinu dana putovati oko svijeta, s minimalnom ekipom od jednog ili dva čovjeka i snimati bez određene teme. Oni koji odlučuju o novcu vrlo su sumnjičavi prema toj zamisli, i mada sam danas poznat autor i oni znaju da mogu očekivati zanimljiv film, ipak im je teško birokratski prihvatiti tu ideju i reći svojim šefovima da su dali novac za film koji nema temu.

To i nije neko iznenađenje – umjetnost je uvijek služila za razonodu pa kompleksna umjetnost, osobito u vremenima krize, teško pronalazi svoje mjesto. Dakle, sada je vrijeme za lake komedije i sapunice, jer većina ljudi ne želi gledati nešto što ih uznemirava.

Interesantna je činjenica oko mog filma »Slava kurvi« (Whores’ Glory, 2011) u kojem nisam želio prikazati prostitutke kao žrtve, što je film učinilo vrlo kontroverznim. Vjerojatno bih zaradio duplo više novaca i reputacije da sam u filmu pokazao da je svaka prostitutka žrtva. Ali, to bi bila najobičnija laž. Zato sam s tim filmom imao mnogo problema.

Mislim da je to i jedna od mana humanitarnih organizacija, jer koliko god se oni trudili da pomognu, u mnogim slučajevima ne uspijevaju sagledati kompleksnost situacije. Za njih ili ima ili nema korupcije, nešto je ili dobro ili loše, a po mom mišljenju svijet ne funkcionira na taj način. Pokušavam gledati na stvari iz različitih kuteva. Smatram da je i dužnost dokumentarista da prije svega pokaže realnost u svim nijansama i da ni u kojem pogledu ne bude konformist.

Znam da imam veliki broj fanova, no s druge strane i veliki broj onih koji mrze moje filmove. Primjerice, moji se filmovi vrlo rijetko prikazuju na prestižnim festivalima dokumentarnih filmova, ali iskreno – nije me ni briga.

Nogometni navijači

U filmu »Francusko, evo nas« (France, Here We Come!, 1999.), na vrlo zabavan način popratite nastupe austrijske reprezentacije na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj, uz nezaboravne likove koji prate te utakmice – od slijepca do fanatične majke i sina koji odlaze na sve utakmice koje igra austrijska reprezentacija.

– Takvih likova ima bezbroj, dovoljno je odete na nogometnu utakmicu. Takav film mogao bih snimiti bilo gdje u svijetu. Bio je to najlakši, najjeftiniji i najbrže snimljen film, a napravio sam ga jer sam i sâm veliki ljubitelj nogometa, a volim ga jer je zabavan. Radio sam s malom ekipom, snimatelj je sam otišao na sva putovanja, u Kamerun, Čile, u Italiju, i naravno snimio ono što sam mu rekao, a ja sam za to vrijeme doslovno sjedio kod kuće. To je jedini film koji sam napravio, a da nisam nigdje otputovao. A kao što ste mogli vidjeti, govori i o Hrvatskoj.(Na kraju filma odaje se priznanje hrvatskoj reprezentaciji koja je postala miljenik velikog dijela svijeta pobjedivši reprezantaciju Njemačke.)

Kratka retrospektiva prikazana u Zagrebu obuhvatila je i dva Vaša igrana filma – apsurdnu, psihodeličnu romantičnu komediju »Contact High« (2009) i nešto ozbiljniji »Lov na žrtve« (Slumming, 2005).

– Uživam u smješnim, apsurdnim, nadrealističkim filmovima. »Lov na žrtve« je moj najuspješniji igrani film, bio je prikazan u konkurenciji Berlinskog filmskog festivala 2006. godine, to je komedija koja ima i malo mračniju stranu.

U mojim filmovima možete zapravo vidjeti ono što ja najviše volim kod Austrijanaca, a to je naša ironija i sposobnost da se smijemo i vrlo ozbiljnim stvarima.U retrospektivi su mjesto našla i dva rana, kratka eksperimentalna filma »Zvukovi ulice« (Street Noise, 1982) i »Haiku« (1987).

Tijesan korzet

Upočetku sam želio biti redatelj eksperimentalnih filmova, a moji su filmovi danas bliži »fine arts« kinematografiji nego reportaži. Ipak, što god da sam radio, stalno sam osjećao da mi je »korzet pretijesan« – nisam mogao stalno raditi eksperimentalne filmove, niti stalno dokumentarce. Uvijek se, na neki način, poigravam granicama. Jedino u što stvarno vjerujem je to da je film vizualna umjetnost i ako nešto ne možete pokazati slikom – onda se filmom ne trebate baviti.

Naravno da u filmu postoje i riječi – mi smo ljudska bića i komuniciramo govorom, ali film je prije svega slika.

Koji su redatelji najviše utjecali na Vaš rad?

– Dok sam odrastao, za mene su bili vrlo važni filmovi Wernera Herzoga, a kasnije sam upoznao rad Stana Brakhagea, redatelja eksperimentalnih filmova, zatim Brazilijanca Glaubera Rocha… svi oni smatrali su film umjetnošću, a ne alatom.

A kako ste se proveli u Zagrebu?

– Prekrasno. Rijetko odlazim na filmske festivale, međutim zadnjih godinu dana sam bio na filmskim festivalima u Beogradu, Izoli, Zagrebu, Prizrenu, Sarajevu… Zaista volim dolaziti na prostore bivše Jugoslavije, ovdje se osjećam sretnim i znam da ljudi razumiju moje filmove.