Jedan od ovogodišnjih debitanata na Pulskom filmskom festivalu i na Motovunskom filmskom festivalu je i Arsen Oremović s filmom “Glava velike ribe”, koji se temelji motivski na istoimenu romanu Ognjena Sviličića iz 2014. godine. Za svoju je ulogu Vesne u Oremovićevom filmu Lana Barić u Puli nagrađena nagradom za najbolju žensku ulogu.

U glavnim se ulogama uz Lanu Barić pojavljuju još i Nikša Butijer i Neven Aljinović Tot, a film donosi priču o obiteljskim odnosima između dvojice braće, Andrije (Butijer) i Traktora (Tot) te Andrijine supruge Vesne (Barić). Nakon izvjesnog perioda razdvojenosti, jer žive udaljeno, Andrija sa svojom suprugom dolazi u posjetu bratu, koji živi sam u nizinskim predjelima Hrvatske. Taj susret ipak nije običan posjet, već znak ponovnog okupljanja, jer Andrija želi odvesti brata u Zagreb, ne bi li ovaj prekinuo sa samačkih životom u “praznom” kraju u kojem ničeg nema, pa ni znakova života.

Iako u smislu načina života različiti, braća se i ne razlikuju baš previše. Traktor je, naime, ratni veteran koji živi samačkim životom u kući pokojnih roditelja, koja svojim interijerom podsjeća na staro i na selo. Traktor svakodnevno djeluje gotovo rezignirano, pa tako astrološke emisije i glas voditelja djeluju kao nešto usputno i prolazno. Uz to, nije previše uredan, gotovo je zapušten, u svakom smislu, pije tablete, što je već početni znak neke psihičke smetnje, u ovome slučaju određene, karakteristične za ratne veterane – PTSP-a. Upravo zato Traktor u interakciji s drugima, ovdje bratom i njegovom ženom, većinom ne priča previše, šutljiv je, slabih ili nikakvih facijalnih ekspresija, a djeluje tromo i usporeno, što se očituje kao znak njegova stanja i korištenja lijekova koji djeluju na njegovu motoriku. Kako film odmiče, u interakciji Vesne i Traktora zapravo saznajemo kako se u Traktorovom slučaju radi o zapečaćenoj traumi – smrti jedne starice.

Iako Andrija početno djeluje kao da ima sređeniji život, nakon njihova dolaska u Zagreb saznajemo da to baš i nije tako. Iako živi sa ženom Vesnom, krojačicom, on je zapravo dio zagrebačkog radničkog sloja, taksist koji također muku muči s financijama, kao i sa svojim zamišljenim i, saznajemo iz Vesninih replika, većinski neostvarenim planovima – onim poduzetničkim. U odnosu Andrija – Traktor, nije posve jasno što Andrija osjeća prema bratu, već se njegov odnos očituje u koristi koju on ima od svoga brata i njegovoga dolaska u Zagreb. Andrija tako može prodati obiteljsku kuću, a novac od prodaje može uložiti u posao gradnje parkinga u centru Zagreba – petnaest kuna za sat vremena, a na ulazu može biti i “nešto drugo, što već ide”, govori Andrija.

U odnosu sa suprugom, Andrija je ocrtan kao netko tko stalno, nekad i neosnovano, pasivno-agresivno prigovara (primjerice na početku – “vidi nje, ona bi sad sok”, “pa jebemti Vesna, uvijek ti se to dogodi”, “rekao sam ti”) dok se Vesna, uz stalne trzavice, ipak trudi ugoditi mu. Njihov je odnos ocrtan dostatno, onoliko koliko i sama tematika, s obzirom na troje likova u fokusu, traži. Vesna tako ne zna ništa o poslovima i planovima koje Andrija ima, no iz njezinih odgovora saznajemo da njen muž ima prečesto planove koji ne uspijevaju, što se kasnije očituje, vidimo, njegovom nervozom, ispijanjem bugarskog vina te tabletom za smirenje, čega ne bi bilo, misli Andrija, da je rođen u nekoj od razvijenijih i uređenijih zemlja – Švicarskoj, Švedskoj, Norveškoj…

Na površinskoj razini, u njihovom odnosu čini se da stanuje nerazumijevanje i predbacivanje. Ipak, Vesna se doima kao ona koja ima više razumijevanja, pokazuje više empatije, pa tako pretražuje Google ne bi li saznala više o PTSP-u, a potom i odlazi s Traktorom na mjesto njegove traume, dok Andrija pak samo savjetuje Vesnu da ne započinje priču o ratu. Također, scena kad auto udari životinju ujedno je potvrda i pokazatelj izostanka Andrijine empatije, a potvrđivanja Vesnine i Traktorove.

Ne bi li sam sebe opravdao, i sebi i bratu koji je labilan pa se njime može lakše manipulirati, Andrija nekoliko puta, s ciljem predstavljanja Zagreba kao terapeutskoga mjesta, svojem bratu naglas govori kako je trebao i prije doći – “dobro ti Zagreb radi”. Moguće da samački način života dobro ne utječe na Traktora, no u ovome slučaju, njegov brat Andrija i ne mari toliko za brata, koliko za novac koji bi trebao namaknuti od prodaje nekretnine.

Na primjeru Traktorova samačkog života na selu i Andrijina plana da se njegov brat preseli s njime i njegovom ženom u Zagreb zapravo se očituje odnos sela i grada, odnosno pozitivne i negativne konotacije koje se vežu uz te dvije prostorne opozicije. Suprotno romanesknim tendencijama u realizmu, ovdje je grad konotiran kao nešto pozitivno, dok je selo konotirano kao nešto negativno. Urbano je, dakle pozitivno zbog svoje razvijenosti, napučenosti, sadržaja i mogućnosti, dok je ruralno konotirano kao negativno zbog manjka sadržaja, nerazvijenosti, infrastrukturne zaostalosti i zbog gotovo nikakvih mogućnosti.

Za osobu s PTSP-om, selo i samački način života nisu dobra kombinacija, a društvo i druženje, osjećaj pripadnosti i razumijevanja u tom su smislu poželjni. Na simboličkoj razini, u liku Traktora i njegova stanja zapravo je ocrtana naša svakodnevica i problematika nerazvijenosti ruralnih dijelova zemlje, što se izvrsno ogleda na primjeru izgleda Zagreba i izgleda sela. S jedne strane urbani izgled Zagreba, uređenje interijera, tramvaji i ljudi, a s druge strane naturalni i animalistički svijet sela u kojem, uz specifičan izgled interijera i ljudi, vrijeme izgleda kao da je stalo.

Priroda i okolina, dakle, ovdje igraju važnu ulogu, jer su stilski element oblikovanja, dograđivanja cjelokupne atmosferičnosti, stanja likova, kao i općenito društveno-političke klime koju saznajemo iz vijesti na TV-u, kao i iz činjenice promjene zagrebačke vlasti, što se očituje kao promjena iz starog modela upravljanja u novi, odnosno kao zamjena starog sustava novim, koji je ipak, u skladu sa zakonom, suženih mogućnosti. Priroda nizinskoga dijela naše zemlje, sela, tako izgleda tmurno, sivo, puna magle, što daje dojam težine i neprohodnosti, a slično tako, sivo, izgleda i Zagreb.

Treba naglasiti i kako je fotografija dobra, dograđujuća, dobro kadrirana, kao i montaža koja je u nekim trenucima posebno istaknuta, primjerice u kadru noćnog pogleda na novozagrebačku prirodu, u kojoj se tek u daljini, iza drveća, naziru neboderi, a taj kadar posredstvom uličnih svjetala prelazi u svjetla ulice i semafora, odnosno u kadar Andrijine vožnje autom. Uz to, dobro je uklopljen i trenutak korištenja dronskog snimka nepregledne putanje, kao i naglašen posljednji stilski izveden prikaz života, prirode i životinja sela prije prelaska u grad, koji je dokumentarističke naravi.

Film “Glava velike ribe” Arsena Oremovića stoga možemo ocijeniti kao vrlo dobru “slow burn” dramu, koja nikad ne doživi potpuni “burn”. Film je to znakovita naziva koji vrlo precizno secira problematiku obiteljskih i međuljudskih odnosa, problematiku mentalnoga zdravlja te daje širu društveno-političku sliku (današnjice). Iako mu je redateljski igrani prvijenac dugog metra, Oremović ovim filmom, koji žanrovski teži biti socrealistička drama koja izvrsno secira aktualnu problematiku i našu svakodnevicu, pokazuje odmjerenost i umješnost da napravi film poratne tematike na zanimljiv način. To je postignuto izvrsnim glumačkim izvedbama, dobrom montažom, istaknutom fotografijom, kao i čvrstom scenarističkom podlogom, koja rezultira razvijenim dijalozima u kojima prepoznajemo naš (društveni) kod.