Gitarist i skladatelj Ratko Zjača, koji desetljećima živi i djeluje u Nizozemskoj, jedan je od naših najvažnijih jazz glazbenika i jedan od najvažnijih hrvatskih predstavnika na svjetskoj jazz sceni. Bio je nominiran u kategorijama najboljeg gitarista i glazbenika za južnoamerički El Intruso New Creative Music Criticts Poll Award u kojemu najpoznatiji svjetski kritičari biraju kreativne i osebujne glazbenike.

Bilo je to prvi put da je hrvatski glazbenik bio nominiran za takvu nagradu u Južnoj Americi od strane svjetskih kritičara. Svjestan je da su njegovi glazbeni korijeni europski, ali je otvoren prema svim glazbenim stilovima, počevši od američkog jazza preko indijske klasične glazbe do rocka i europske klasične glazbe. Na osnovu otvorenosti prema raznim utjecajima i glazbenim formama i oblicima izgrađuje vlastiti ukus i stvara autentična glazbena djela. Veliki je ljubitelj glazbe, putovanja, slikarstva, filmske umjetnosti, budizma i psihologije, a sve to ima ogroman utjecaj na njegovu glazbu i njegov život u svim segmentima: emocionalnom, duhovnom i intelektualnom.

Zjača je i ovog ljeta iznimno aktivan, koncertira s raznim postavama. Već je krenuo na trinaestodnevnu turneju sa svojim novim kvartetom Nocturnal Four, zatim će se uputiti na turneju sa slovenskim vibrafonistom Vidom Jamnikom koji većnekoliko godina živi u New Yorku i s kojim vodi zanimljiv kvartet, a na kraju će svirati solo te duo koncerte u New Yorku s basistom Jamesom Cammackom, koji je najpoznatiji po tridesetogodišnjoj suradnji s legendarnim pijanistom Ahmadom Jamalom.

»Uvijek se trudim svirati jako puno uživo, jer je to neophodno za svakog ozbiljnog glazbenika«, rekao je u razgovoru koji smo vodili prije spomenute turneje. »Važno je biti selektivan, birati s kim ćeš svirati. Jako pazim na to s kojim glazbenicima sviram i imamo li mogućnosti svirati zajedno na određenoj razini. Moram očekivati nešto od njih i imati osoban izazov da idem s takvim glazbenicima na pozornicu.«

Multidimenzionalni pristup

Jedan od koncerata sa sastavom Nocturnal Four održat će 25. srpnja na festivalu Backstage Live u Puli. Izvodit će vlastite skladbe s prva dva albuma i nekoliko novih s budućeg. S tim je sastavom do sad snimio albume »Life on Earth« i »Light in the World« te priprema materijal za treći album koji bi uskoro trebao snimiti. »Nocturnal Four je kvartet koji sam osmislio na osnovu mojih najranijih iskustava s glazbom Hammond kvarteta ili trija s gitarom. Još kao klinac danonoćno sam slušao tu glazbu, te orguljaše kao što su Larry Young, Jimmy Smith, Jack McDuff, Dr. Lonnie Smith, John Patton, Don Patterson, Melvin Rhyne itd. Svi oni su svirali bez basista. Dakle radi se o kontinuitetu jedne koncepcije. Svaki album ima svoju glazbenu priču, koja je stvorena u određenom vremenu, prostoru, mislima, glazbenom odrastanju i izlasku iz zone udobnosti. Mislim da smo postigli svoj zvuk i način međusobne komunikacije. Sada smo već u mislima za novi album koji će nam biti novi izazov.«

Zamisao o pokretanju sastava Nocturnal Four Zjači je sinula kad je čuo kako sviraju tenor saksofonist Stefano Bedetti i pijanist i orguljaš Renato Chicco. »Nakon nekoliko koncerata koje smo zajedno odsvirali bilo mi je jasno da su to idealni ljudi za moj novi kvartet s izvrsnim bubnjarima«, rekao je. »Uvijek tražim glazbenike koji imaju multidimenzionalni pristup sviranju i koji su sposobni brzo se prilagoditi svim kolektivnim interakcijama u solo i grupnom sviranju. To nije jednostavno naći i moraš imati izuzetno razvijenu glazbenu estetiku da otkriješ takve glazbenike. Zato ne razmišljam puno o tome kakav će biti gitaristički pristup. Najviše me zanima kakvo će biti grupno sviranje i što mogu dati od sebe da dođemo do što bolje komunikacije. Upravo sam snimio solo gitaristički album na kojem sviram šezdeset minuta različite archtop gitare, ali bez nasnimavanja i to je potpuno druga gazbena disciplina, a ovdje je riječ o kvartetu i grupnom sviranju.«

Refleksija karaktera

Kao i uvijek dosad, Zjača je i za svoj novi kvartet, Nocturnal Four, odabrao vrhunske suradnike, instrumentaliste sličnog senzibiliteta s kojima dijeli iste glazbene stavove. Naime njegov je moto – uvijek virati s boljima od sebe. Uz saksofonista Stefana Bedettija i orguljaša Renata Chicca, bubnjar na snimanju albuma »Life on Earth« bio je Antonio Sanchez, dok je na snimanju albuma »Light in the World« to bio John Riley, koji će nastupiti na koncertu u Puli. Uostalom od njega smo navikli na vrhunske suradnje.

Među ostalima njegovi su glazbeni partneri na koncertima i snimanjima abuma bili slavni jazzisti: Reggie Workman, Randy Brecker, Gary Peacock, John Patitucci i Miroslav Vitous. Pri izboru suradnika bilo mu je važno da dolaze iz različitih kulturnih sredina i da mogu donijeti nešto od svojih korijena, a ujedno da su svestrani glazbenici čije je stvaralaštvo univerzalno. Glazbenici u ovom kvartetu ispunjavaju sve te zahtjeve. »Imamo puno sličnosti i različitosti, što je normalno, jer je svaki od nas drugačiji po karakteru, interesima i načinu života, a glazba je također refleksija naših karaktera i života«, kaže. »Moja uloga u ovom sastavu je da slušam sve oko sebe i da u svakom trenutku sviram što glazba traži.«

Primjerice, Renato Chicco je tijekom desetogodišnjeg boravka u New Yorku bio član orkestra Lionela Hamptona te pijanist i glazbeni direktor sastava Jon Hendricks & Company. Osim što je svirao u uglednim jazz klubovima kao što su Blue Note, Birdland i Village Gate, sudjelovao je u radijskim i TV emisijama i nastupao na mnogobrojnim festivalima i u klubovima Sjedinjenih Američkih Država, Europe, Azije i Južne Amerike. Renato je također nastupao s Louom Donaldsonom, Woodyjem Shawom, Freddiejem Hubbardom, Clarkom Terryjem, Bennyjem Golsonom, Redom Hollowayem, Alom Greyem, Joeom Williamsom, Wyntonom Marsalisom, Garyjem Burtonom, Miltom Hintonom, Reggiejem Workmanom, Jerryjem Bergonzijem, Steveom Grossmanom, Alom Fosterom i mnogima drugima. Trenutno je profesor jazz improvizacije na Sveučilištu za glazbu u Grazu i nastavlja nastupati diljem svijeta. »Renato je glazbenik koji ima ogromno iskustvo, znanje i sposoban je držati grupu u pozadini ili u front liniji kada krenemo u bilo kojem smjeru«, rekao je Zjača. »Takvih glazbenika je jako malo.«

Bazičan zvuk

Stefano Bedetti je samouki glazbenik koji je počeo svirati tenor saksofon u dobi od četrnaest godina. Otkrio je jazz slušajući ploče Charlieja Parkera, Michaela Breckera, Johna Coltranea, Sonnyja Rollinsa, Dextera Gordona, Joea Hendersona, Cannonballa Adderleya, Hanka Mobleyja, Sonnyja Stitta i svih ostalih velikana jazza tog doba. Tijekom svoje karijere nastupao je s mnogim jazz zvijezdama među kojima su Billy Hart, Ed Howard, Victor Lewis, George Cables, Jimmy Howens, Dave Stryker, John Riley, Tony Scott, Adam Nussbaum, John Patitucci, Antonio Sanchez i mnogi drugi. O tome zašto je odabrao baš njega Zjača je rekao: »Stefano je glazbenik koji ima nevjerojatnu energiju, glazbenu lucidnost, otvorenost i latino tajming. Ponekad me podsjeća na mog dugogodišnjeg suradnika Simonea Zanchinija.«

Posebnost ovog sastava su bubnjari, koji su ujedno i najveće zvijezde u ovom društvu. Naime Zjača je uvijek pažljivo birao bubnjare. Još u ranom razdoblju njegove karijere, a i poslije, s njim su svirali Al Foster, Steve Gadd, Jimmy Cobb, Jeff Tain Watts i Adam Nussbaum. »Sanjao sam o tome da postanem bubnjar«, tvrdi. »Bubanjar je za mene centar glazbe. Sva glazbena gravitacija vrti se oko bubnjara: dinamika, sound, groove, otvoreni vidici… Uvijek sam inzistirao na sviranju s top level bubnjarima. Upravo sam zbog toga na mojim albumima i koncertima imao sve te velikane. Volim da bubnjar ima slobodu i da cijelo vrijeme potpuno ravnopravno komunicira s grupom, a ne da samo drži ritam da bi ostali mogli koristiti svoje instrumente za ego tripove. Veliki bubnjari to znaju i zato je sloboda kada sviraš s njima zagarantirana.«

Zato su na svakom albumu Nocturnal Foura zastupljeni velikani bubnjeva. U prvoj postavi i na prvom albumu Nocturnal Foura svirao je Antonio Sanchez, dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, među ostalima četiriju nagrada Grammy, i jedan je od najtraženijih bubnjara na međunarodnoj jazz sceni. Osim što je svirao s Patom Methenyjem, Chickom Coreaom, Garyjem Burtonom, Michaelom Breckerom, Charliejem Hadenom, Tootsom Thielmansom i drugim velikanima jazza, Sanchez je i vođa vlastitih sastava. Posebice je zapažena njegova glazba za film »Birdman«, koji je osvojio četiri Oscara. »Antonio je jedan od najvažnijih bunjara koji su se pojavili zadnjih dvadeset godina na svjetskoj sceni«, rekao je Zjača. »S njim je izazov svirati. Upravo je njegov doprinos bio ključan oko davanja bazičnog zvuka kvarteta. Na sljedećem albumu će također svirati veliki bunjar, ali o tome će biti riječi kad ćemo snimati album.«

San ozbiljnih glazbenika

Na ovoj turneji će svirati fenomenalni bubnjar John Riley, koji je svirao na snimanju drugog CD-a. Riley je svirao s velikanima kao što su Stan Getz, Milt Jackson, Miles Davis, Dizzy Gillespie, John Scofield, Bob Mintzer, Gary Peacock i Joe Lovano, ali i glasovitim jazz orkestrima: Vanguard Jazz Orchestra, Carnegie Hall Jazz Band, Woody Herman Band. John je diplomirao glazbu na Sveučilištu North Texas i magistrirao jazz na Manhattan School of Music, a danas je i sam ugledan glazbeni pedagog. Autor je knjiga »The Art of Bop Drumming«, »Beyond Bop Drumming« i »The Jazz Drummer’s Workshop«, kao i DVD-a »The Master Drummer«, te je držao majstorske tečajeve diljem svijeta. Predaje na glazbenoj školi Manhattan i Sveučilištu Kutztown te je rezidencijalni umjetnik na Amsterdamskom konzervatoriju u Nizozemskoj. Njegove knjige prodaju se u ogromnim primjercima, a njegovi učenici su neki od vodećih bubnjara današnjice, primjerice Bill Stewart i Eric Harland. Već godinama je predavač na Croatia Drum Campu koji se svake godine u organizaciji Hrvatske glazbene mladeži održava u Grožnjanu.

»Johna sam prvi put čuo prije više od dvadeset godina na koncertu u Rotterdamu«, sjeća se Zjača. »Svirao je s John Scofield Quartetom. Bio sam oduševljen njegovim zvukom i pristupom sviranja. On je živa enciklopedija bubnjeva i jedan je od najvećih svjetskih glazbenih pedagoga kad je riječ o bubnjevima. Kad počne svirka odmah mu je jasno o čemu se radi i momentalno inspirira kvartet da svira na višoj razini. Svirati s takvim bubnjarem je san za svakog ozbiljnog glazbenika, jer uz njega nastaje multidimenzionalnost i glazbena kohezija koju je jako teško postići kada sviraš s bubnjarima koji nisu na takvoj razini. Kao glazbenik ima ogromno iskustvo, znanje i prilagodljivost, a ono što najviše cijenim kod glazbenika je da zna slušati i da svira ono što glazba traži. Ljubitelj sam kontrasta u glazbi i volim svirati s glazbenicima koji imaju različiti glazbeni karakter, ali moraš imati osjećaj i procijeniti možeš li svirati s određenim glazbenicima ili ne. S Johnom je bilo sve jasno nakon nekoliko taktova i zato sviramo zajedno. No on je kao prvo izvrstan čovjek i to je puno bitnije nego kakav je glazbenik.«

Glazbeni kod

U sastavu Nocturnal Four Zjača se, više nego primjerice sa ZZ Quartetom, predstavlja i kao skladatelj. Zapravo on je napisao gotovo sve skladbe koje su na repertoaru tog sastava. »Meni je kompozicija vrh glazbene piramide i zato jako puno pišem«, tvrdi. »Imam više od šesto napisanih komada i kada dođe vrijeme za snimanje biram ih prema tome tko će svirati i što ćemo svirati. Također o tome ovisi kako pišem nove kompozicije koje ćemo svirati. To je izuzetno važno, jer znam njihove mogućnosti. Želim uvijek staviti glazbeni kod koji oni moraju otkriti i koji će za njih biti izazov. Često ne trebamo puno razgovarati oko glazbe; sviramo i ako netko ima sugestiju oko dinamike, forme, tempa ili grupne interakcije, kaže i to je sve. To su glazbenici koji imaju nevjerojatno iskustvo, tako da im je sve jasno, a često glazbi pristupaju metaforički.

Naravno, imam privilegiranu situaciju da mogu svirati i snimati s glazbenicima top razine. Skladbe za ovaj sastav pisao sam u motivima koji se prepliću i stvaraju izazov za sviranje i slušanje. Pisao sam ih u raznolikim formama, jer smo htjeli izbjeći pretenciozni i konvencionalni pristup, otvoriti mogućnosti kolektivne improvizacije, ali uvijek u funkciji grupne dinamike. Sve skladbe su dio glazbene priče i svaka ima svoju scenu koja mora imati organsku povezanost s drugima da bi stvorile glazbenu cjelinu koju ćemo svirati na koncertu. Primjerice skladba »Light In the World« nastala je u Covid periodu, kada smo svi bili zatvarani. Želio sam ostati pozitivan i vidjeti svjetlo na kraju tog mračnog tunela. Živimo u izuzetno turbulentnim vremenima kada mnogi ne vide nikakvu svijetlu budućnost, ali želim ostati pozitivan i vjerujem u rad, kreativnost i bolje dane za naš planet.«